Bila sam u kafiću s prijateljima i dok sam išla prema toaletu jedan mladić lupnuo me po stražnjici. Negodovala sam i rekla mu da ga nisam pitala da me dodiruje, a on mi je odgovorio: »Tvoja me je suknja pitala«… Jednom sam pripremala ispit u gradskoj knjižnici. 

Dok sam se spuštala stubama knjižnice, jedan muškarac u prolazu mi je dobacio : »Lijepe noge!« To je bilo neočekivano i neprimjereno jednom takvom tihom i pristojnom javnom mjestu. Više mi nije bilo ugodno ondje odlaziti učiti… – ovo su samo neki od komentara na blogu »Everyday Sexism Project«, koji je prije dvije godine pokrenula Laura Bates.

Ideja je da na ovoj stranici žene podijele iskustva vezana uz svakodnevnu borbu bivanja ženom. Podaci govore da se u Velikoj Britaniji svake godine dogodi oko 400.000 seksualnih zlostavljanja, dok će jedna od četiri žene doživjeti neku vrstu nasilja u obitelji. Pod naslovom »Everyday Sexism/Svakodnevni seksizam« sad je objavljena i knjiga Laure Bates, kolumnistice The Guardiana koja je projekt o seksizmu započela nakon seksualnog uznemiravanja u londonskom javnom prijevozu. Knjiga je opisana kao »manifest koji traži promjene i poziva na borbu u novom valu feminizma.«

O ovoj knjizi piše i Voxfeminae.net, koji podsjeća da je Bates pokrenula projekt s ciljem da ukaže svijetu da seksizam postoji, da se žene s njim svakodnevno susreću i da je potrebno razgovarati o tom problemu. Dvije godine nakon pokretanja bloga, prikupila je više od 50 tisuća unosa, a »Everyday Sexism« je prerastao u međunarodni pokret.

– Često me pitaju što me najviše šokiralo otkad sam pokrenula projekt. Vjerujem da su očekivali da kažem da su to priče o silovanju i nasilju. Te priče su me razljutile, naravno, ali ništa me ne šokira više od tisuća unosa djevojaka ispod osamnaest godina – kaže Laura Bates.

Neželjeno dodirivanje

Kako navodi Voxfeminae.net, prema istraživanju End Violence Against Women Coalition iz 2010. godine, jedna od tri djevojke između 16 i 18 godina izjavila je da je doživjela neželjeno dodirivanje u školi. Nadalje, ogroman postotak od 71 posto ispitanika u dobi od 16 do 18 godina najmanje nekoliko puta tjedno doživjelo je da se djevojke naziva pogrdnim seksualnim imenima (drolja i slično). Poruka koja se najjasnije iščitava iz projekta »Everyday Sexism« je potreba da se u škole što prije uvede edukacija koja bi uključivala pojmove kao što su suglasnost i poštovanje, obiteljsko nasilje i silovanje.

Laura Bates ističe da mladi ljudi moraju biti svjesni da stvari mogu biti drugačije: »Ono što sada trebamo nisu trenutne reforme i masovne promjene zakona, već promjene u shvaćanju i naslijeđenim pretpostavkama o silovanju, slici tijela i ranjivosti. A to je nešto čemu svatko može pridonijeti« – zaključuje Bates.

Prema klasičnoj definiciji seksizam je naziv za ideologiju koja polazi od postavke da se fizičke i mentalne razlike među spolovima moraju reflektirati na različiti položaj rodova u društvu. Zbog sve većeg utjecaja feminizma u 20. stoljeću i ustanovljavanja jednakosti muškaraca i žena kao pravnog standarda u mnogim zapadnim državama, seksizam je s vremenom stekao drugo, pejorativno, značenje koje se odnosi na vjerovanje u urođenu fizičku ili mentalnu inferiornost suprotnog spola/roda, odnosno mržnju prema suprotnom spolu/rodu. Jednostavnije rečeno, seksizam je predrasuda ili diskriminacija na temelju spola i roda, a najučestalije se odnosi na negativnu objektivizaciju i prezentaciju žena.

Portal o rodu, spolu i demokraciji »Libela« objavio je ulomak iz knjige »How To Be a Woman/Kako biti ženom« Caitlin Moran, koja smatra da je suvremeni seksizam, poput rasizma, antisemitizma ili homofobije, postao podmukao i prepreden: 

– Prikriveni seksist neće si dopustiti da ispali neku otvoreno seksističku uvredu, ali će vas osuti paljbom riječi i komentara koji će vas »na finjaka« poniziti, smesti, uvrijediti, a da vi pojma nećete imati što vas je snašlo. Ilustracije radi, recimo da ste se porječkali s kolegom. On uvrijeđeno odlazi iz ureda i uskoro se vraća s kutijom tampona koju odlaže na vaš stol. »S obzirom na to koliko si bila emocionalna, vjerujem da bi ti ovo dobro došlo«, kaže. Ostale kolege se smijulje…

Na kartu bontona

Seksizam najviše pogađa i uznemiruje upravo onda kada je najviše prikriven. Hannah se, primjerice, prisjeća kako ju je šef »utješio« nakon što je dobila otkaz, primijetivši kako nije sve crno jer još uvijek ima »dobre noge«. Najveći problem je to što nikada ne možete do kraja biti sigurni o čemu se tu zapravo radi. Vrijeđaju li vas namjerno ili su jednostavno glupi? Kako reagirati? Ako se naljutite, hoće li vas doživjeti kao histeričnu vješticu? Koja je onda alternativa? Slegnuti ramenima i praviti se da se ništa nije dogodilo? Osobno mislim da je u takvim situacijama najbolje zaigrati na kartu bontona. 

Zamislite da ne postoji podjela na muškarce i žene – svi smo, eto, jedna »ekipa«. I recimo da je jedan član te ekipe, pa, nepristojan prema drugom članu ekipe. Ne razmišljajte o tome kao o seksizmu već o… pa, manjku dobrog odgoja. Ako žena kaže: »Oprostite, ali to mi se učinilo prilično nepristojnim«, muškarcu nema druge nego da se ispriča. Čak ni najzatucaniji šovinist nema što prigovoriti apelu na bonton. Na kraju krajeva, prilično je diskutabilno što se danas uopće može nazvati šovinizmom, no pravila ponašanja svima su nam dobro poznata – piše Caitlin Moran.

U »Deutsche Welleu« Siniša Bogdanić objavio je tekst »Seksizam – i moćne žene ga vole!«, u kojemu podsjeća na slučaj njemačke novinarke koja se susrela sa seksizmom i lascivnim primjedbama na račun svoga izgleda, a koje je izrekao jedan vremešni političar. Taj slučaj mogao bi se preslikati na bilo koje društvo na svijetu. Ipak, različite zemlje imaju različit stupanj tolerancije na takve situacije, a on uvelike ovisi o osviještenosti samih žrtava seksističkih ispada. Seksualno uznemiravanje je i hrvatska svakodnevica u kojoj žrtve često puta ne shvaćaju da su žrtve, a i kada shvate, gotovo nikada ne žele o tome govoriti javno, prvenstveno jer se ne žele zamjeriti onima koji imaju moć – navodi Bogdanić.

Moćne žene

Siniša Bogdanić iznosi i primjere hrvatskih novinarki koje su doživjele seksizam. Iz razgovora s njima može se zaključiti da su najčešće osjetile seksizam od svojih kolega i nadređenih, iako je bilo slučajeva kada bi političar potajice gurnuo u džep novinarki svoj privatni broj telefona ili bi ministar izjavio novinarki koja ga je intervjuirala da ima »glas za rad na vrućoj liniji«. Druga novinarka pak navodi da ju je razbjesnilo kada je glavni urednik priopćio kako smatra da je dobro da nakon duge vladavine žena na čelo redakcije u kojoj je radila konačno dolazi muškarac.

U spomenutom članku aktivistica za ljudska prava Sanja Sarnavka iznosi mišljenje da je seksizam stvar hrvatske kulture i tradicije, jer još uvijek ni same žene ne razumiju što znači fućkanje na cesti ili dobacivanje na radnom mjestu, a muškarcima odgovara takav način komunikacije. Međutim, seksizam nije rezerviran samo za muškarce, nego su mu sklone i žene, naročito one moćne, jer seksizam zapravo govori o odnosima moći. Primjer za to je svojedobna izjava prve potpredsjednice Vlade RH i ministrice vanjskih i europskih poslova Vesne Pusić, koja je smjenu glavnoga savjetnika u Kabinetu ministrice kulture, Milana Živkovića, komentirala riječima da ministrica Zlatar »nije na vrijeme izbacila toga malog van, koji je s tim istrčao«. Na ovom primjeru Sarnavka objašnjava da je u toj situaciji spol prestao biti bitan jer se Pusić domogla pozicije moći i sada o drugima može govoriti na onaj način na koji muškarci najčešće govore o ženama, ali to ne osvijeste kao neravnopravnost. Situacija je tim gora što je sama Pusić svojevremeno bila žrtvom najgoreg seksizma izrečenog tijekom saborske rasprave. Naime, tada joj je zastupnik Anto Kovačević poručio kako ju »Bog nije stvorio za mudraca, nego za madraca«.