Beogradski književnik

Saša Ilić: ‘Bez književne internacionale nema otpora nacionalistima i neofašistima u regiji’

Tatjana Gromača Vadanjel

Bez književne internacionale ne postoji mogućnost opstanka niti bilo kakvog otpora tvrdim nacionalističkim, neoliberalnim, neofašističkim strukturama koje su izronile iz povijesti i zaposjele vlast. Takva vrsta suradnje postoji na tlu nekadašnje Jugoslavije, ali je još uvijek u undergroundu ili na margini



Saša Ilić jedan je od najcjenjenijih pisaca – pripovjedača svoje generacije u Srbiji (rođen je 1972. godine). Ovaj djelatnik Narodne biblioteke u Beogradu objavio je zbirku priča »Predosjećanje građanskog rata« (2000.), roman »Berlinsko okno« (2005.), roman »Pad Kolumbije« (2011.) i zbirke priča »Dušanovac. Pošta« i »Lov na ježeve« (obje 2015.). U svojim knjigama, uz ostalo, rado problematizira teme koje uznemiruju uspavanu savjest njegova društva, a vrlo angažirano i ustrajno to čini i svojim publicističkim radom.


Ilić je jedan od nekadašnjih osnivača i članova redakcije podlistka »Beton«, koji su objavljivale dnevne novine »Danas«, a koji sada izlazi povremeno u internacionalnom izdanju. Razgovor s ovim autorom prilika je da se ovdašnjem čitateljstvu približi percepcija i kritičnost ovoga izvanrednog pisca i intelektualca, čiji rad još uvijek nije dovoljno poznat u nas.


Nedavno ste sudjelovali na konferenciji održanoj u Sankt Petersburgu, u Muzeju Ane Ahmatove, koja je okupila pisce i intelektualce iz Rusije, Njemačke i Bjelorusije, a gdje ste raspravljali na temu odnosa Rusija i Europa. Interesantni su dojmovi koje ste donijeli, a koji govore o atmosferi unutar ruskoga društva danas. Pisali ste o tome kako je strah od države u Rusiji ponovno prisutan, kako je on povezan s nostalgijom za Staljinovim vremenima. O tome ovdje ne znamo puno. O čemu se tu radi zapravo?




– Strah od države je traumatično nasljeđe dvadesetog stoljeća, a naročito je karakteristično za one sustave u kojima je jedna partija uspostavljala totalitarni režim, nastojeći da preko sigurnosnih aparata kontrolira svaki segment društvenog života. Postsovjetska Rusija ima takvo nasljeđe. Naravno, ovo je teško uočiti ako bi se čovjek našao na ulicama Sankt Petersburga na nekoliko dana. Naročito bi teško to bilo prepoznati u Moskvi, koja se pretvorila u masivno središte kapitala, ljudi, poslova i globalne politike. Međutim, konferencija na kojoj sam bio prisutan, omogućila mi je da čujem same Ruse, i to one koji su kritički nastrojeni prema putinovskoj političkoj stvarnosti. Pisac Sergej Lebedev daje naročito zanimljive uvide u rusko društvo danas. On govori o neobičnoj nostalgiji za vremenima pojačane kontrole, kojoj Putin zapravo izlazi u susret. Roman »Ljudi augusta« Lebedeva zapravo polazi od prijelomne točke u novijoj povijesti Rusije, kada je KGB pokušao izvesti puč 18. kolovoza 1991. Agent KGB-a, Vladimir Vladimirovič Putin, koji se tih dana priklonio strani demokratskih reformatora, odnosno Gorbačovu, otpočeo je tako svoju dugu karijeru. Danas je Gorbačov pokrovitelj opozicijskog medija »Novaja gazeta« koji se nalazi na Putinovom udaru. Strah od države, u tom smislu jasno upućuje i na stupanj konsolidiranja sigurnosnih službi. A KGB je masivan aparat koji je u stanju da kontrolira protok kapitala, ali isto tako i da generira ideologiju.


Preslikana stvarnost


Možete li tu povući neke paralele s trenutnim stanjem u srpskome društvu – postoji li strah od države, pogotovo usporedite li današnju atmosferu s vremenima Miloševića? Na koji se način strah od države danas imputira i širi vašim društvom, je li on dovoljno efikasan?


– Ono što je smiješno u cijeloj ovoj preozbiljnoj stvari je preslikana stvarnost u Srbiji. Jednopartijski sistem i jednoumlje ovde nije prestalo s uspostavljanjem takozvane parlamentarne demokratije. Prave opozicije je zapravo malo, jer vlast Vučićevih naprednjaka operira upravo po KGB modelu, »povjerenje je dobro, ali je kontrola bolja«. Samo zahvaljujući procesu europskih integracija, u Srbiji se još uvijek moraju poštovati neka osnovna prava. Zato i vlast djeluje šizofreno, ona je za europske vrijednosti, ali je za što intenzivnije odnose s Putinovom Rusijom. Tako je moguć događaj u Savamali, koji se dogodio u izbornoj noći. Na jednoj sceni bilo je prebrojavanje glasova, dok su na drugoj ljudi u fantomkama rušili zgrade u jednoj ulici na savskoj obali kako bi se tu izveli radovi u okviru nelegalnog projekta »Beograd na vodi«. Čuvar koji je te noći bio vezan i maltretiran, preminuo je jučer na VMA. To je još jedna smrt u nizu, koju je Vučićev režim uzrokovao svojim nedemokratskim delovanjem. Slično se dogodilo i s aferom pada helikoptera. Naravno, nitko iz vlasti nije preuzeo odgovornost za sve ovo. Pokazati građanima ovakav raspon djelovanja dovoljno je za utjerivanje straha od države. Naravno, svi znaju da sve te nelegalne stvari radi država, ali mediji su skoro potpuno ugušeni i nema mogućnosti za kritički korektiv javnosti. Zato su počele demonstracije koje predvodi inicijativa »Ne da(vi)mo Beograd«.


Pisali ste o tome kako su odnos prema Rusiji i odnos prema Kosovu dvije neuralgične točke srbijanske politike općenito. Drže li ti odnosi Srbiju u nekoj vrsti vječnog zatočeništva unutar sebe same? Isticali ste pokušaj Zorana Đinđića da Srbiju okrene prema Zapadu, koji je bio nečovječno zaustavljen, kažnjen. Nakon toga, nije dolazilo do sličnih pokušaja?



Nakladnici u Srbiji trenutno se žale na dotacije vašeg Ministarstva kulture, nezadovoljni su podrškom i zabrinuti. O čemu se radi? U Hrvatskoj je poznato da se u Srbiji puno prevodi i objavljuje, osobito kada je riječ o takozvanoj ozbiljnijoj literaturi, na polju lijepe književnosti, ili sa širokih područja društveno humanističkih znanja i znanosti. Bi li tu moglo, po vašem mišljenju, doći do nekih promjena?– Ministarstvo kulture u Srbiji kao i njen ministar mrtvi su odavno, samo je potrebno da neko to javno objavi. Ivan Tasovac kao ministar kulture je prazno mjesto. Kulturna scena živi na infuzijama, a ono malo kulture koja nešto vrijedi je u undergroundu, kao i devedesetih. Ministarstvo postoji samo da bi održavalo na životu folklorne udruge, bahata društva pisaca i opskurne medije iz dijaspore.


– Nedavno je na jednom okruglom stolu, gde se razgovaralo o odnosu Srbije i Rusije, povjesničarka Latinka Perović rekla kako političke elite Srbije poznaju Rusiju samo folklorno, to jest da je u suštini ne poznaju. Danas su na vlasti u Srbiji ljudi koji su još i temeljno neobrazovani, i koji su proistekli također iz sigurnosnih struktura. Vučić i Nikolić nisu čitali ni Dostojevskog, a o Rusiji znaju samo na osnovi onoga što im je Šešelj govorio prije rata. I to je bilo znanje stručnjaka za primijenjenu KGB nauku, Šešeljeva teza bila je »Politička suština militarizma i fašizma«. Reklo bi se da je čitava prošlost aktualnih srbijanskih lidera sažeta u naslovu doktorske teze njihovog dojučerašnjeg ideologa. S tim u vezi je i njihov odnos prema Kosovu. Dok je predsjednik Nikolić zapravo i dalje na tvrdoj Šešeljevoj liniji, dotle premijer Vučić želi da kalkulira sa Zapadom i Rusijom, misleći da će tako dobiti bodove na svim stranama, a da s Kosovom neće biti ništa. Srbija zato funkcionira danas kao poligon Putinove vanjske politike vezane za Balkan, dok se politika EU može očitovati samo u sferi »normalizacije odnosa između Beograda i Prištine«. Sve ostalo je demonstracija radikalske samovolje obavljanja vlasti koja se iscrpljuje u osveti nad krhkom demokratskom tradicijom, koja je ostala iza ubijenog premijera Đinđića.


Odgovornost intelektualaca


Vas je ova tema zaokupila i kao pisca, napisali ste roman »Pad Kolumbije«, gdje se bavite simboličkim i stvarnim ubijanjem premijera Đinđića. Tema romana je odgovornost srpskih pisaca i novinara za propast Srbije. Zapravo je vrlo malen broj onih koji su radili i rade protiv te propasti, a takvi su najčešće obilježeni kao izdajnici. Kako vaš roman kristalizira cijelu stvar?


– Da, »izdajnika« je zapravo malo, jer je nelagodno biti dugo u toj poziciji. Moglo bi se reći da je relativno brzo slomljena i generacija pisaca kojoj sam pripadao. Naravno, ako biste ih danas pitali što oni misle o svemu tome, svi bi se zakleli da slijede po-etične upute jednog Danila Kiša ili Mirka Kovača. Uistinu, malo je ostalo od intelektualnog i književnog potencijala koji se pojavio početkom dvehiljaditih. S druge strane, instalirana je čitava desničarska književna scena. Bila je to testamentarna volja Dobrice Ćosića. Stoga ako bi se govorilo o odgovornosti intelektualaca za stanje u suvremenom srbijanskom društvu, više nije moguće govoriti samo o Matiji Bećkoviću, četnicima i popovima, već se zona odgovornosti proteže sve do nas samih, pa čak ide i do generacija koje su rođene osamdesetih i već su na sceni. Svima, naravno, odgovara Vučićeva ideologija ljudi bez prošlosti, jer tako se možemo nastaviti praviti kako se ništa nije dogodilo. Uostalom, eto i Šešešlj je sada na slobodi, i ne samo da je slobodan nego je i u parlamentu ponovno. U postocima gledano, srbijanski parlament je gotovo identičan onom iz 1991. Tada je Demokratska stranka imala oko 7 posto. Svi ostali bili su za Miloševića i rat. Sada su za Vučića i njegovu »borbenu vladu«.


Vaš publicistički rad često pokazuje kako je književnost, iako površinski gledano krajnje mariginalizirana i obezvrijeđena djelatnost, istovremeno vrlo važna i utjecajna, jer se politike i ideologije neprestano spotiču o neprijatelje koje pronalaze unutar literature, na čijem vrijednosnom poništavanju zdušno rade, kako bi se opasnost koja dolazi iz takvih pisanih djela poništila. Narodna knjiga u Srbiji, pišete, nudi autobiografije legionara i književne studije koje prevrednuju književnost tako što objašnjavaju da su najveći srpski pisci ustvari bili hohštapleri…


– Književnost je svakako važnija i od Aleksandra Vučića i od Novaka Đokovića, koji ispunjavaju apsolutno sve medijske slike koje tokom dana i noći dospijevaju do građana Srbije. No kada se stvar podvuče, ispada da je izuzetno važno tko će podići spomenik Borislavu Pekiću, piscu i jednom od osnivača Demokratske stranke. Također, bitno je tko će se naći u lektiri, kako će se oblikovati obrazovni sistem, hoće li učenici čitati »Daleko je sunce« Dobrice Ćosića, »Grobnicu za Borisa Davidoviča« Danila Kiša ili možda bofl Ljiljane Habjanović Đurović, koja je na posljednjim izborima stala uz Vučića. Današnja Srbija je u tom kulturnom modelu, koji predstavlja autorica Habjanović Đurović, dojučerašnja kućna prijateljica Mirjane Marković i biografkinja tadašnjeg vladajućeg para.


Elita gora od rulje


Pisali ste i o tome kako su tvorci, kako kažete, »lažnog književnog kanona«, ekskomunicirali autore poput Bore Ćosića i Mirka Kovača, i njihove opuse… Što je sa knjigama Radomira Konstantinovića, ili Bogdana Bogdanovića, jesu li one trenutno dostupne čitalačkoj publici, ili knjige Danila Kiša?



Izvor permanentnog trajanja nacionalističkih koncepata u ovim zemljama vidite u vječitom podcjenjivanju reforme sustava kulture, obrazovanja i prava. Vlada premijera Đinđića svojevremeno je pokrenula reformu obrazovanja, koja bi demontirala anakrone modele, ali to je zaustavljeno. Najveći otpor toj reformi stizao je upravo sa Filološkog fakulteta u Beogradu…– Reforma sistema u Srbiji brutalno je zaustavljena ubojstvom premijera Đinđića, a onda se krenulo u temeljni obračun sa svim nositeljima promjena iz 2000. godine. Danas je taj proces završen, na vlasti su izdanci Miloševićevog političkog miljea, o padu starog režima se govori kao o paljenju Skupštine i RTS-a te nasilnom preuzimanju vlasti, s respektom se odnosi prema ratnim zločincima. U ovakvim okolnostima tek nema šanse za reformu obrazovanja i pravosuđa. Jedino na čemu se radi je rapidno smanjenje radničkih prava, otpuštanja i prodaja preostalih resursa među kojima su i javna dobra i rudna bogatstva. Huliganstvo je i dalje na cijeni, a premijer nema namjeru obračunati se s tim, kao što se nikada neće obračunati niti s korupcijom, koja je oglodala sve do kostiju.


– Ovih dana je pokrenut val napada na djelo Radomira Konstantinovića, pisca i filozofa, čija je knjiga »Filozofija palanke« predstavljala jedan od temelja intelektualnog otpora Miloševićevom režimu. Ovi orkestrirani napadi idu preko dnevnog lista »Politika« i šire se kapilarno kroz čitav sistem koji nalazi svoje središte u Vučiću, koji kontrolira javni diskurs. Knjige Mirka Kovača i Bogdana Bogdanovića imaju specijalni status prognanih autora. To je ustanovljeno još početkom devedesetih. Recepcija se nije promijenila. Uostalom, sam Kovač bio je na direktnom udaru Šešeljevih radikala, koji su čistili Srbiju od nepoćudnih elemenata. Pišući o ovdašnjoj eliti, mnogo godina kasnije Kovač je ustvrdio da je ona zapravo gora od rulje. Mislim da ta dijagnoza ostaje do danas.


Za aktualnog premijera Vučića kažete da nema svoju politiku, da preuzima tuđe političke identitete. Postoji li u trenutnom političkom životu vaše zemlje političar koji bi, uz podršku svoje partije, mogao donijeti kvalitetne pomake u skoroj budućnosti? I je li to uopće pravi put, onako kako ga vi vidite, za poboljšanje života?


– Za sedmi mesec su najavljeni izbori unutar Demokratske stranke. Bit će to prilika da se ta stranka reformira iznutra, oslobodi balasta korumpiranih kadrova iz razdoblja vladavine Borisa Tadića. Tu postoji nekoliko političarki koje bi mogle imati ozbiljnog utjecaja na budućnost zemlje. Tu prije svega mislim na Natašu Vučković i Vesnu Marjanović. One su 2014. godine u Vijeću Europe glasale za Rezoluciju o Ukrajini, čime je ruska delegacija izgubila pravo glasa a Rusija bila isključena iz vodećih tijela EU do kraja te godine. Taj njihov gest izazvao je konsternaciju u Srbiji. To nikada nitko nije uradio i pruža nadu da bi u budućnosti ove političarke mogle ponuditi drukčije političko mišljenje od dominantne matrice u Srbiji.


Poznato je da ste bili jedan od urednika »Betona«, kulturnog podlistka beograskog dnevnika »Danas«. U međuvremenu, taj se oblik postojanja tog kritičkog lista ugasio, ali sada je zadobio drugi, međunarodni oblik egzistencije…


– Da, »Beton« je prestao postojati u svom izvornom obliku u jesen 2013., godinu dana nakon Vučićevog dolaska na vlast. To glasilo je izgubilo svoj kredibilitet, a redakcija se raspala na tri dijela. Ono što trenutno radim je periodični list »Beton International« koji uređujem s kolegicom Alidom Bremer. List izlazi na njemačkom i engleskom i vezan je za teme kao što su migrantska kriza ili kriza EU danas ili promocija naših autora u Europi. Uspostavljena je suradnička mreža koja nadilazi tzv. regiju, odnosno Jugoslaviju.


Jednom ste kazali da je neophodno postojanje »književne internacionale u regiji«. Kako vi vidite postojanje te internacionale? Živi li ona danas?


Bez književne internacionale ne postoji mogućnost opstanka niti bilo kakvog otpora tvrdim nacionalističkim, neoliberalnim, neofašističkim strukturama koje su izronile iz povijesti i zaposjele vlast. Takva vrsta suradnje postoji na tlu nekadašnje Jugoslavije, ali je još uvijek u undergroundu ili na margini. Ideja je da se ona učini vidljivom i jakom, i na koncu, da se ovaj svijet promijeni.