Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
19. listopada 2019.
Nadahnuti prijevod

Sanda Hržić: 'Prevođenje poeme Faridudina Atara bilo je put u nepoznato'

Sanda Hržić: 'Prevođenje poeme Faridudina Atara bilo je put u nepoznato'
Sanda Hržić: 'Prevođenje poeme Faridudina Atara bilo je put u nepoznato'
Autor:
Objavljeno: 23. lipanj 2019. u 19:42 2019-06-23T19:42:00+02:00

U izdanju Planetopije nedavno je objavljena knjiga »Jezik ptica«, koju je na hrvatski jezik prevela kazališna redateljica Sanda Hržić. Ova velika mistična poema Faridudina Atara nastala je u 12. stoljeću na području današnjeg sjeveroistočnog Irana, a riječ je o jednom od najznačajnijih djela perzijske i sufijske literature svih vremena. Predivna alegorija pisana u dvostihu govori o trideset ptica koje predvodi kruničarka, najmudrija od njih, na putu do Simurga, njihova idealnog kralja. Priča je to o požudnoj duši koja traži izgovore da izbjegne pokajanje i put ka istini, ali i o ustrajnosti kojom se stiže do prosvjetljenja: na kraju poeme tek trideset ptica stiže do Simurgova staništa, gdje u velikom jezeru ptice sagledaju vlastiti odraz i shvate da je ono za čim su tragale bilo oduvijek u njima samima. U nadahnutom prijevodu Sande Hržić, koji je uz pomoć glazbenika Darka Rundeka nastajao godinama, »Jezik ptica« je i danas važan i izvanvremenski tekst.

Što vas je potaknulo da se upustite u, pretpostavljam, vrlo zahtjevan izazov prevođenja »Jezika ptica« na hrvatski jezik?

- Trebalo mi je otprilike dvadeset godina druženja i bliskosti s Atarovim pticama koje su krenule u potragu za svojim kraljem Simurgom, da bih se polako upustila u prevođenje nekih dijelova poeme na hrvatski, onih do kojih mi je bilo naročito stalo. Malo po malo širio se spektar priča i nekih određenih pitanja, recimo o prevrtljivosti, osobnosti, smrti, pa onda sam im pridodala i odgovore mudre ptice kruničarke. Na kraju sam odlučila prevesti cijelu poemu na materinji jezik i time zahvaliti Ataru za sve dobro koje su mi njegovi stihovi dali svih ovih godina. Nisam mogla ni slutiti u tom trenutku da će potrajati gotovo isto toliko vremena do objavljivanja knjige.

Tri francuska prijevoda

Prema čemu je nastao hrvatski prijevod?

- Krenula sam prevoditi na hrvatski s tada jedinog dostupnog francuskog prijevoda, Garcin de Tassya, poznatog francuskog orijentalista iz devetnaestog stoljeća. Njegov je prijevod nastao uspoređivanjem najstarijih sačuvanih rukopisa, uz mnoštvo komentara. Bio je u prozi, pomalo otežan akademskim pristupom i svjetonazorom njegova doba. Iranski prijatelji su mi u Parizu pomogli premostiti nejasnoće koje su se pojavljivale i što se tiče razumijevanja sufizma, islama, nekih priča, nekih pojmova… Već sam bila gotovo pri kraju prevođenja na hrvatski, kad sam saznala da će izići novi prijevod, od Leili Anvar, spisateljice posvećene prevođenju i tumačenju mistične perzijske poezije na francuski. Izišao je njen prijevod naslovljen »Cantique des oiseaux«; njen naslov referira na »Pjesmu nad pjesmama« iz Starog zavjeta, koja se pripisuje Salomonu, a on je, prema Kuranu, govorio jezik ptica; kruničarka mu je bila najdraža ptica, povjeravao joj je tajne i ona mu je nosila ljubavna pisma kraljici od Sabe. Odmah nakon njega, iste te godine, pojavio se još jedan, rekla bih najbolji prijevod, od Iranke koja predaje perzijski, Manijeh Nouri. Precizan i promišljen. Tako sam se našla s trima vrlo ozbiljnim prijevodima na francuski i kritičkim uspoređivanjem svih triju, malo po malo, došla sam do ovog »Jezika ptica« na hrvatskom, u dvostihu.

3636591

Jeste li se tijekom prevođenja susreli s određenim teškoćama?

- Bio je to slatki dugogodišnji put u nepoznato, teškoće su se nalazile na više planova. Trebalo je dugo »pipati u mraku«, tražiti i proniknuti u srž skrivenih značenja i stalno osluškivati smisao koji sjaji iza riječi i pojmova. Važno je bilo istovremeno zadržati jasnoću i točnost, ali i paziti na stil i izbor riječi.

Kakva je tijekom rada na knjizi bila uloga Darka Rundeka?

- Darko Rundek je svo to vrijeme pratio moj napor oko traganja za smislom, za letom tih tako čudnih ptica iz 12. stoljeća, meni sasvim bliskih, ujedno i potpuno nepoznatih, i to ne samo na razini književnosti. Darko je bio uz mene i kad su Atar i »Jezik ptica« bili prvenstveno vezani za kazališni okvir. On je napravio glazbu za predstavu »Sabor ptica«, i to više različitih verzija. Radilo se o dramatiziranoj verziji poeme koju sam prevela i objavila u časopisu Prolog 1984. godine. Skladao je i muziku za nekoliko kazališnih radionica. Tu su mi bili potrebni neki glazbeni motivi i sugeriranje leta ptica, njihova puta i teškoća koje su sretale, a muzika je bila podloga za improvizacije. Strpljivo je slušao verzije, bio je prvi komentator, slušao je prijevod raznih priča iz poeme, konzultirala sam ga što se tiče i dilema vezanih za njih. Pod kraj cijele te avanture, pomagao mi je i tražio i riječi i stilska rješenja. Bio je uz mene kad smo unosili zadnje korekcije s urednicom Planetopije Natašom Ozmec, uobličavali prijelom knjige.

Uloga Petera Brooka

U kojem razdoblju je prijevod nastao?

- Petnaestak, dvadesetak godina, teško je staviti jasnu crtu početka. Prevodila sam neke dijelove za prijatelje, povremeno bih se udaljila, ponovo vraćala, znao me uhvatiti veliki žar i strasno sam danima uranjala u rječnike, u druga djela perzijskih pjesnika i knjige metafizičara. Naročito su bili inspirativni Seyyed Hossein Nasr, René Guenon…

Spominjete i suradnju s velikim kazališnim redateljem Peterom Brookom. Možete li nešto o tome reći?

- Iz knjige Johna Heilburna »The Conference of the Birds«, o putovanju Petera Brooka i njegove međunarodne kazališne grupe po Africi, prvi sam put 1976. godine čula za tajanstvenu perzijsku poemu iz 12. stoljeća. Ona im je bila predložak za neke od improvizacija. Brook je namjeravao u nekom trenutku kad se vrate napraviti i cjelovitu predstavu. Njihova smjelost i istraživački duh, ta potraga za univerzalnim kazališnim jezikom, izvan kulturne, rasne i jezične barijere, duboko me se dojmio. Bila sam na prvoj godini zagrebačke Akademije, odsjek glume. Darko je bio na prvoj godini režije. Orijentirala sam se prema tom obzoru; Brookova karizma nije gubila sjaj, preselila sam se u Pariz i sudjelovala na razne načine u njegovoj potrazi za dubljim slojevima postojanja. Brook je za ovaj prijevod napisao riječi koje tako jasno drže otvorenim današnjem čitaocu ulazak u potragu… U svojoj devedeset i četvrtoj godini Brook je živa duha, još uvijek je intrigiran pričama iz poeme. Recimo, Arapin u Perziji alergorija je koju možemo naći u pustopoljini ljubavi, i riječi UĐI, UĐI. Ponekad i ja u sebi osluškujem tu riječ, UĐI...

Zašto bi »Jezik ptica« mogao biti zanimljiv današnjim čitateljima? Osobno sam ga doživjela kao riznicu mudrih misli, savjeta, ima stihova o ljubavi, smrti, sreći, slabostima, nezadovoljstvu, oholosti...

- Usprkos naoko velike fragmentarnosti, »Jezik ptica« je ispisan jednim potezom kista. Ta cjelovitost je dramaturški savršena; ona je kao kruna u kojoj svaki biser nalazi svoje mjesto, pridonoseći ornamentalnoj simboličnoj vrijednosti skrivenog blaga. Svakako je moguće prići knjizi na tisuće načina, otvarajući je i uzimajući stihove kao mudre izreke, ili povezujući se s nekim pitanjem i odgovorom prema prilikama u kojima se upravo u tom trenutku nalazite. Osobno sam se toliko srodila s poemom da mi gotovo u svakoj situaciji u kojoj se nađem »iskoči« u svijesti neka od priča, bude mi kao prevoditelj onog što se odvija u životu, na neki sasvim neočekivani način, kao neka unutrašnja igra. Druga perspektiva…
Pripovijeda i o naporu koji čovjek mora uložiti da bi vidio onu drugu stranu samoga sebe, i njegujući vrlinu došao u dodir sa svojim istinskim vidom, koji je uvijek tu, samo je skriven velovima, tako to kaže učenje.
Sad nam taj Put treba više nego ikad, jer smo se mi ljudi sasvim izgubili u vlastitoj umišljenosti. Odvojili smo se od prirode i svih stvorenja, sebe doživljavamo kao gospodare, kao više vrijedne, kao bogove, srozali smo život na proizvod. Upravo je u toku šesto masovno izumiranje vrsta, na tisuću načina ubijamo i jedni druge, pa onda i ptice, ribe, kukce, šume, rijeke, oceane, da ne nabrajam još i još... U taj ponor u koji srljamo i povlačimo sve živo za sobom. Koliko na dan koljemo bespomoćnih, porobljenih životinja? Ne mogu pojmiti sve nule koje se nalaze iza tih brojki, pa čak i kad saznamo za svu tu patnju, sve što radimo, srce ostaje tvrdo i ne čuje zov ljudskosti. Atar govori o discipliniranju svojih žudnji, želja, poriva, strasti... Govori o njegovanju dubljeg bića, odvezivanju od žudnji i osluškivanju unutarnjih horizonata i težnji prema svetom.

Autentično učenje

Ova poema pojavila se u trenutku kad je sufizam bio u punom zamahu. Što je bit sufizma?

- Sufizam je tada, kao i danas, mistična struja islama. Kao takva, na toj razini, povezana je sa zajedničkim izvorom svih autentičnih duhovnih tradicija. Perenijalna mudrost govori o tom čistom izvoru. Taj žar i ljubav prema Apsolutu, prožima svaki stih, ali ima i suosjećanje prema našoj nemoći. Ljudsko biće prirodno teži prema cjelovitosti, a istovremeno je rascjepkano u sebi, zbunjeno i zaključano u zatvoru često nerazumljivih kontradikcija. Ako ne njeguje, ako se ne poveže s autentičnim znanjem i osobom koja to znanje utjelovljuje u vidu učitelja, taj potencijal prema skrivenoj dubljoj biti, biću, postojanju na zemlji ne razvije se, i ljudska se snaga rasprši u tisuće želja i potreba, jača ego i čovjek tone u neugodan sveprisutan osjećaj besmisla i praznine. Pritom ga još i današnja potrošačka civilizacija svakodnevno uvjerava da nema drugog puta do ovog bezumnog ubrzanog površnog zavezanog života u milijun banalnosti bez svijesti o podrijetlu svega što takne rukama, što kupi u trgovini i što jede, zašto nešto misli i što zapravo hoće. Time izdaje suosjećanje prema drugim bićima i pitanjima postanka i smrti. Zbog te odvojenosti od prirode, oholosti i zatvorenosti u samo ljudski svijet, gramzivosti koju ova civilizacija visoko vrednuje, gomilanja bogatstva i iscrpljivanja svih resursa, uništavanja ekosustava bez kojih druga bića ne mogu opstati, postali smo prijetnja na zemlji, ali i za naš vlastiti opstanak jer smo, naravno, i dio organskog sloja i ovisimo o njemu. Drugim riječima, uništavamo naše vlastito gnijezdo, trujemo zrak, vodu, zemlju, jedemo otrovanu hranu, gušimo se u vlastitom smeću… Atarova poema »Jezik ptica« autentično je učenje kako tragati za putem prema oslobađanju od tog opasnog skretanja u besmisao, discipliniranju svoje osobne ćudi, okretanju prema unutrašnjem pogledu te težnji prema Apsolutu. Našoj drugoj prirodi.

Spominju se i Aleksandar Veliki, Aristotel, Levijatan, Isus... Kako je došlo do tih kulturoloških utjecaja?

- Starozavjetni mudraci su sveprisutni u islamu, kao poslanici, odabrani ljudi koji donose savjete kako živjeti ovozemaljski život. Salomon, Mojsije, Abraham i mnogi drugi, svjetionici su na pučini svijeta... Zanimljivo je da na samom početku, u dobrodošlici pticama, Atar povezuje svaku od dvanaest ptica s jednim poslanikom, ukazujući joj kako mora uložiti puno napora da bi bila dostojna takve veze. Aleksandar Veliki je kao jedan od najvećih osvajača starog vijeka prisutan u vidu mitskog aspekta u sufijskoj književnosti i to kao mudar i plemenit vladar. Isus se u islamu smatra jednim od pet odabranih poslanika, zajedno s Marijom, i igra važnu ulogu, zove se još i Božji Duh, Božja Riječ, Mesija. Donositelj je Božje Objave, Evanđelja. Levijatan je prisutan u Starom i Novom Zavjetu, kao strašna neman koja sve guta, kod Atara je alegorija Smrti. Postepeno sam ušla u svijet koji me iznenadio i očarao svojom mudrošću i ljepotom. Ima priča koje sam pronalazila u minimalno promijenjenom obliku i u budizmu, u hinduskim Upanišadama. Sve mi je to postupno otvaralo novi horizont zajedničkog izvora svih religija i njihovih nastojanja da nam pomognu ostvariti, svakom od nas pojedinačno, ali i kao zajednici, svijest o cjelovitosti, smislu, jedinstvu, istovremeno mnoštvu, da bismo u čistom srcu mogli zrcaliti Apsolut.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.