Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 1
Sutra: 13° 13° 1
13. studenoga 2018.
Recenzija

Samuraj u zidu smrti: Čitali smo knjigu "Šoferi" Ludwiga Bauera

Samuraj u zidu smrti: Čitali smo knjigu "Šoferi" Ludwiga Bauera
Samuraj u zidu smrti: Čitali smo knjigu "Šoferi" Ludwiga Bauera
Autor:
Objavljeno: 8. kolovoz 2018. u 12:57 2018-08-08T12:57:10+02:00

Urednik ili nakladnik koji je u blurbu na zadnjim koricama ovoga romana napisao da je to pogled na našu nedavnu prošlost kroz još neviđenu optiku, fenomenalno je pogodio u srž stvari. Šoferi, zaposleni kod UNPROFOR-a ili kako su se već zvali ti pokušaji uvođenja mira među ratom zavađene dojučerašnje susjede i braću, doista su taj segment povijesti imali prilike promatrati kroz "neviđenu optiku".

Bila je to za njih i privilegija i prokletstvo. S jedne strane svakako su bili na dobitku, jer bolje je voziti "glavešine" nego biti u rovu na fronti, plaća je neopisivo bolja nego bilo koja civilna, a dosta se može ušićariti i sa strane, švercom i sitnim prevarama bez pretjeranog rizika. No s druge strane, kakvog god bili podrijetla i predratne civilne osobne povijesti, u ovakvoj će službi svakako iskusiti što znači biti građanin drugog reda, kako to izgleda kad te podcjenjuju oni "civilizirani", koji su autoritetom kulturnih Zapadnjaka došli miriti zaostale Balkance.

Priča prati trojicu glavnih likova koji su se u isto vrijeme došli prijaviti za UNPROFOR-ove šofere: jedan je profesor engleskog jezika kome se ova služba čini izglednijom za pokrivanje troškova brige o autističnom djetetu; drugi je pasionirani ljubitelj brzina na svim vrstama vozila, oprobao se čak i u "zidu smrti", a treći je sitni švercer, mutljaroš koji neprestano sanja o neko velikom biznisu. Njih trojica, naravno, dolaze u već uhodanu službu u kojoj otprije postoji solidarna šoferska zajednica, nakon njih dolazit će i drugi i poput njih biti inicirani u taj sustav s nekoliko razina hijerarhije i morala, i tako ćemo malo-pomalo upoznati svojevrsnu kastu koja vidi, čuje i zna sve, ni na što nema utjecaja, živi i međusobne odnose uređuje po vlastitim pravilima, prema vanjskom svijetu gradi dojam kompaktnosti i solidarnosti, a osobnu katarzu doživljava u adrenalinskoj predanosti brzini i samurajskom srastanju šofera i njegova automobila.

Poput tih šofera koji s prilično dobre i neugrozive pozicije imaju uvid u skrivene strane djelovanja međunarodnih mirovnih misija, tako i mi čitatelji postupno ulazimo u svijet tajni o kojima je svatko nešto načuo, ali nitko ne zna ništa pouzdano reći. Kroz niz dramatičnih, ali često i duhovitih epizoda našim se šoferima otkriva priroda njihovih poslodavaca i klijenata kao lakomih švercera, uobraženih birokrata, psihopatskih avanturista, sponzoruša visokog stila, a nađe se među njima i poneki realistični oportunist, ali začudo nijedan istinski humanitarac, pa čak ni poštovanja vrijedna vojničina ili diplomat, što bi se od takvih razina povjerene međunarodne odgovornosti u najmanju ruku očekivalo.

Snobovski šljam koji pod krinkom civiliziranja balkanskog šljama dolazi zarađivati na tuđoj nesreći, to je gruba ali istinita konstelacija koju postupno spoznaju naša tri šofera o instituciji koja im daje plaću, s vremenom sve svjesnija da se moraju pripremati i za ono što će doći poslije, kad UNPROFOR ode.

Portreti trojice šofera lišeni su viška informacija iz njihovih prethodnih života, ali su zato obogaćeni slojevitim psihološkim i emocionalnim odnosima s njihovim obiteljima. Daleko od idealnog, njihovi brakovi balansiraju između sjećanja na zaljubljenost i posvećenosti djeci, a upravo djeca koče da njihova zastranjenja mišlju ili čak djelom ne krenu još korak dalje, da se nezadovoljstva ne zalječuju potpunom promjenom umjesto samo privremenom avanturom.

Začudo, kroz roman se provlači relativno malo političkih refleksija, odnosno, likovi su prilično suzdržani kad dolaze u prigodu progovoriti o politici, a pogotovo ne znamo njihove osobne političke preference, osim onih općeljudskih i humanističkih. To je zapravo zanimljiva pozicija: budući da su, kao UN-ovi zaposlenici, potpuno izvan dosega dnevnopolitičkih manipulatorskih i represivnih mehanizama, pomislili bismo da im je time dana sloboda otvorenog promišljanja i o politici, onoj lokalnoj, nacionalnoj, u vrijeme radnje romana svakako militantno nacionalističkoj.

Međutim, njima je svakodnevno pred očima jedna viša politika, a time što je viša, istodobno je i mutnija, pokvarenija, zlokobnija, na toj razini svjesnosti politiku promatraju naši šoferi, a kada se UNPROFOR-ovim strukturama prošire vijesti o masakru u Srebrenici, poput šoka dolazi i svjesnost o udjelu u zajedničkoj krivici svih s plavim znakom na kacigama i bokovima vozila.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka