Zagrebački pisac Hrvoje Šalković nedavno je objavio novi roman, i to krimić »Valcer protiv Eintrachta« koji je nedavno i promoviran u Zagrebu. I dok roman koji čitatelja u napetosti drži do samoga kraja, čeka svoje vlasnike, Šalković dane provodi na Zrću. Tamo nije radi uživanja, već radi posla. Naime, drugu godinu za redom angažiran je kao PR jednoga kluba. Baš zato se od pisanja trenutno ne može odmoriti jer osim što svakodnevno osvježava svoju Facebook stranicu, koja ima više od 140 tisuća lajkova, piše i nekoliko kolumni.

  Izašao je vaš novi roman, »Valcer protiv Eintrachta«. Nakon zbirke priča »Ne primamo vilenjake«, napisali ste krimić. Zašto ste se odlučili za taj žanr?

  – Okušao sam se u raznim žanrovima, bilo je vrijeme i za krimić. Sada, s odmakom, nekoliko mjeseci nakon što sam rukopis predao izdavaču, mogu reći da sam zaista toliko istinski uživao, da razmišljam o tome da se još dugo zadržim u žanru krimića. Mislim da mi to leži, držanje napetosti, zapleti i obrati. Sebe ne doživljavam izrazitim majstorom stila, ali kažu da sam zato dobar fabulist. Uživao sam radeći i mislim da ću još uživati.

   Cres je jedan i jedini 

Gdje ste pronašli inspiraciju za likove? Postoji li neki Žica u vašem životu, a koliko Grof, iako pred penziju, ima dodirnih točaka s vama?

  – Niti jedan od likova nema ama baš nikakve veze sa mnom, uspio sam se konačno do kraja maknuti od toga. A inspiracija za likove, to je bar jednostavno, pa živimo u regiji prepunoj zanimljivih likova. Konkretno, lik Žice je nastao na predlošku jednog mojeg prijatelja, umirovljenog inspektora, koji mi je strašno puno pomagao u radu na rukopisu. Nikada nemam problema s inspiracijom, sa stvaranjem likova, to mi je zapravo najveći gušt u pisanju.

  Facebook ima važnu ulogu u radnji. Zašto baš Facebook, zašto ne Twitter?

  – Twitter je područje skučenog prostora u smislu broja znakova, ubojici to ne bi bilo dosta za njegov obrazac djelovanja. Ali da sada ne otkrijemo čitavu radnju…

  Glavni junak, inspektor Grof, svako toliko spominje kako će kao penzioner ljeta provoditi u Valunu na Cresu, tamo ste i vi nekad ljetovali. Mogu li Cresani očekivati da ćete i vi tamo pod stare dane?

  – To nikako nije isključeno. Starost dočekati u nekoj kamenoj kući u Valunu, to bi bila privilegija. Nešto sam sitno putovao u životu, i viđao sam mora koja se po ljepoti mogu pohrvati s Jadranom, ali nisam vidio otok ljepši od Cresa. On je poseban, jedan i jedini.

  Imate li već ideju za novu knjigu. Hoće li možda »Valcer protiv Eintrachta« dobiti svoj nastavak?

  – Moguće, ali još ne razmišljam o tome. Odmah nakon pisanja romana morao sam nastaviti s radom na redovnim kolumnama, tekstovima, kampanjama, umoran sam od pisanja. Pred kraj ljeta ću skupiti snagu, odvaliti dosta kolumni unaprijed i pokušati uhvatiti barem mjesec dana da ne napišem niti retka. Zaista mi treba odmor. A nakon toga… vidjet ćemo.

  Biste li se voljeli okušati u nekom drugom žanru?

  – Bih, u vesternima, to mi je prvi žanr na koji sam se nakačio, još kada sam imao osam ili devet godina. Nedavno sam naletio na strašno dobar vestern Patricka de Witta »Braća Sisters«, progutao ga i opet počeo intenzivno razmišljati o pisanju vesterna. 

  Iza vas je sedam romana. Je li možda vrijeme da se prema nekom od njih snimi film?

  – Bilo bi lijepo, ali to su samo slatke maštarije. Za to treba brdo novca, a mi nismo zemlja bogatih producenata koji mašu ugovorima. I još ga ja uvijek zakompliciram, odvedem radnju u Aziju ili negdje i eto ti produkcijskih problema. To bi bilo preskupo. Ali tko zna, možda jednog dana.

  Koju biste svoju knjigu vi voljeli vidjeti na velikom platnu, ili kao seriju na malom ekranu? Da dođe do toga, biste li sami napisali scenarij ili biste to prepustili nekom drugom?

Izmišljotine loših PR-ovaca

Proslavivši 40. rođendan oprostili ste se od titule putopisca i postali samo pisac. Pratite li ipak rad vaših »nasljednika« i možete li nekoga posebno izdvojiti?

  – Zaista ne pratim. Skinuo sam se sa svih tih facebook stranica, ne čitam i ne pratim. Neki klinci će mi ostati u krasnom sjećanju, s nekima ću rado popiti pivo, ali bojim se da ćemo razgovarati o svemu samo ne o putovanjima.

  Zajedno s titulom »putopisca« oprostili ste se i od dotadašnjeg načina putovanja. Sada ste odlučili biti samo turist, a putujete u društvu sestre i nećaka. Koja je glavna razlika između ta dva načina putovanja?

  – To je nebo i zemlja. Sestra i nećak, to je moja obitelj, pa s njima putujem na taj način i ponašam se obiteljski. Dijametralno suprotno od 15 godina potpunog divljaštva kada sam putovao sam. Bilo je super, bilo je prelijepo, ali završilo je i idemo dalje.

  Trenutno se nalazite u Novalji, točnije već drugu godinu za redom radite kao PR jednog kluba na Zrću. Kako provodite dane?

  – Radno, zna biti zaista intenzivno. Treba nahraniti sve medije, portale, televizije i novine tekstovima, aktualnostima, fotografijama, treba se baviti VIP uzvanicima, ima dosta posla i dosta odgovornosti, ali u tome sam već puno, puno godina, tako da nemam nekih bitnih problema.

  Je li Zrće uistinu »sodoma i gomora« kako ga neki vole nazivati i kako se tamo snalazi jedan 40-godišnjak?

  – Ma kakvi, to su izmišljotine loših PR-ovaca koji su još prije deset godina pogrešno postavili stvari i nikada ih kasnije nisu postavili kako treba. Nema tu nikakvih orgija, ako droge ima, ja je ne vidim, ali zato vidim na desetke policajaca u civilu koji paze na takve stvari. Povremeno se netko potuče, redari to brzo smire, ali valjda je logično da se na toliko tisuća ljudi povremeno pojavi usijana glava. Nema tu riječi o sodomi i gomori.