Gazda kafića Jazz caffe bar iz Walter-Kolb-Straße Darko Vidović jedan je od najpreciznijih ljudi, ako ne i najprecizniji čovjek u cijelom Frankfurtu. Kod njega se sve zna: gdje što stoji i kako stoji, gdje se ide i kad se ide, tko dolazi i kad dolazi, što kome treba i kad treba… Kad on nešto isplanira, onda je to, vjerujte, isplanirano, na taj plan se možete osloniti i biti sigurni da će sve teći kao podmazano.

U srijedu navečer, međutim, stvar mu je na djelić sekunde izmaknula kontroli. U onoj gužvi, jer bila je u Jazz caffe baru zabava na koju su stigli uvaženi gosti iz Splita i Zagreba, umjesto ulaznica za četvrtak, Darko je Viktoru Ivančiću, Heni Erceg, Predragu Luciću, Bori Dežuloviću i još nekim važnim ljudima dao ulaznice za subotu i nedjelju. A s ulaznicama za subotu i nedjelju nemaš apsolutno nikakve šanse četvrtkom ući na frankfurtski Sajam knjiga. Švabo je to, kod njega nema labavo. I što sad? Prije nego pređemo na dramatičan rasplet ove neugodne situacije, najprije čitateljima valja objasniti otkud Frankfurt, otkud Darko Vidović i otkud Feralovci.

Feralovci su tu da zajedno s našim Borisom Pavelićem predstave sajamskoj publici knjigu »Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune«, a gazda spomenutog Jazz caffe bara nekoć je bio strastveni čitatelj legendarnog splitskog tjednika, a danas je jedan od ljudi koji se brinu da Feral što dalje baci svjetlo, makar bio i ugašen. Ne bi bio red ne spomenuti i druge ljude važne za organizaciju ovog događaja, Alidu Bremer i Maju Vrančić iz udruge Kurs iz Splita, ali njima su organizacije ovakvih događaja u opisu posla, a Darko – Darko je čisti entuzijazam. U srijedu navečer u njegovom kafiću organiziran je doček gostiju iz Hrvatske. Bilo je veselo, kako već bude kad se jede i pije u dobrom društvu pa još i besplatno; pričalo se o svemu i svačemu, a najmanje o politici; čak se i pušilo sve u šesnaest, iako je u Jazz caffe baru običnim radnim pušenje najstrože zabranjeno, odnosno »ferboten«. Prvi je cigaretu zapalio upravo Darko, inače nepušač, jer ga je nagovorio Viktor Ivančić. Eto, takva je gužva bila kad je vlasniku Jazz caffe bara situacija na tren izmaknula kontroli i u takvim okolnostima su kod Feralovaca završile ulaznice za subotu, umjesto onih za četvrtak.

I eto Feralovaca u četvrtak pred vratima Sajma knjiga, pred strogim njemačkim kontrolorom karata, a taj ni da pomisli da ih pusti na sajam na lijepe oči. Darka Vidovića nema, on stoji na čelu druge kolone, vodi nove goste kroz labirint frankfurtske podzemne željeznice. U toj situaciji Feralovcima nije ostalo drugo nego da se vrate novinarstvu. Sijevnule su press iskaznice s nekim datumima srpnja, Viktor Ivančić na svojoj još uvijek mlad kao rosa. Nešto od toga može proći, novinarska iskaznica u Njemakoj još uvijek nešto znači, ali kako god okreneš – jedna karta će faliti. Kod Heni Erceg, međutim, nađe se još jedna iskaznica, također stara – Feralova, ali na njoj je fotografija dobroćudne njuške psa po imenu Issa. Što je tu je, moralo se pokušati, jer karte ne možeš ni kupiti ako nisi pravna osoba, s obzirom na to da je prvi dan Sajma knjiga rezerviran isključivo za trgovce, izdavače i druge koji u Frankfurt dolaze poslom. Vrata Sajma za građane su otvorena tek od petka. Dakle, ide se na sve ili ništa. Ljude na ulazu Feralova ekipa mora uvjeriti da im izdaju karte na temelju prastarih novinarskih iskaznica, među kojima je i iskaznica sa fotografijom neodoljive Issine njuške.

 – Ako ovo prođe, onda je Njemačka otišla u k…., primijetio je Boris Dežulović, koji će kasnije, hodajući petim paviljonom u kojem se nalazi hrvatski štand, mrmljati sebi u bradu kako se Adolf okreće u grobu. Razumjeli ste, ispostavilo se da Njemci i nisu tako strogi. I tako, nađoše se Feralovci na Sajmu knjiga pa sad skupa čekamo da počne predstavljanje Smijeha slobode, da se to odradi pa da malo pogledamo što je novo u svijetu knjige.

Ista šaka jada

Dok čekamo, obilazimo hrvatski štand sa svih strana, što je nevelik posao, s obzirom na to da se radi o limenoj kutiji od pedesetak metara kvadratnih. Štand je ružan. Ima na sajmu i ružnijih, neuglednijih, ali ovaj naš na tom je polju više nego konkurentan. Počinje predstavljanje pred petnaestak ljudi, Pavelić govori o tome kako je nastajala knjiga, Feralovci govore o novinarstvu u Hrvatskoj. Predstavljanje dobro moderira Danijel Majić, novinar Frankfurter Rundschaua. U ovom dnevnom listu, s tiražom od oko 70 tisuća primjeraka, u broju od srijede objavljen je i podlistak: Feral Tribune na njemačkom jeziku. Tekstove za podlistak isporučili su Feralovi novinari. Podlistak je najavljen na naslovnoj stranici, a Feralu je, pod naslovom »Oprez satira«, posećen i uvodnik Rundschaua.

– Naš gost je Feral Tribune, tjednik iz Hrvatske, bolje rečeno bivši tjednik, koji je 2008. godine morao prestati s radom. Dva desetljeća, u dvije države i dva politička sistema Feral tribune je grizao mješavinom satire i istraživačkog novinarstva. Do danas, Feral u Hrvatskoj i šire utjelovljuje ideal slobode medija i slobode mišljenja. Frankfurter Rundschau ove jeseni čitateljima predstavlja seriju tekstova u kojoj će čitateljima nastojati pojasniti značenje slobode pa nam je u isto vrijeme zadovoljstvo i čast objaviti izvandredni broj Feral Tribunea, zapisano je u uvodniku frankfurtskog dnevnog lista. Elem, novinar Majić moderira predstavljanje »Smijeha slobode«, autor knjige Pavelić i Feralovci odgovaraju, Alida Bremer prevodi. Predstavljanje knjige prošlo je kao prezentacija hrvatskog sivila u području medijskih sloboda. Nakon što je konstatirano polagano umiranje ozbiljnog novinarstva u našoj zemlji, mogli smo krenuti u razgledanje Sajma.

Ovo nam je prvi put u Frankfurtu. Najprije smo se zaputili prema srpskom štandu, da vidimo nove naslove i ocijenimo jesu Srbi li napravili ljepši, bolji (i stariji) štand od Hrvata. Tamo, ista šaka jada, jednako ružan i neugledan štand kao hrvatski. Onda smo krenuli od štanda do štanda. Nema čega nema, a najviše je knjiga, svakakvih, kakve ti srce želi. Od slikovnica do Biblije i Kurana.

Na drugom katu petog, jedinog internacionalnog paviljona, štandovi su bogatih arapskih zemalja, ne znaš koji je veći i koji je ljepše uređen. Kod štanda Ujedinjenih Arapskih Emirata stavili u staklenu kutiju časni Kuran, pa »hologramskom tehnikom« izveli da se iz njega, kao, diže, plavičasta prašina. Štand Katara jednako raskošan, samo bez kutije, a ništa ne zaostaju ni štandovi kojekakvih fondacija i zaklada »petrodolaskog svijeta«. Kad smo se nagledali Arapa, njihovih štandova i knjiga s nerazumljivim nam pismom, vratismo se u prizemlje, gdje nam još gorče pade naša, srpska, kosovska, makedonska i druga sirotinja. Obišli smo malo i vatikanski štand, opskrbili se džepnim kalendarima s likom pape Franje. (Zgodan poklon, kako za baku, tako i za bogobojaznu djevojku.)

Karta od 12 do 450 eura

Obišli smo potom i ruski štand, tamo se govori sve u šesnaest, skupili se ljudi pa slušaju predstavljanje nekakve knjige. Ponuda više nego odlična, Sve je na ruskom jeziku, nema prijevoda. Šta će im prijevod kad su u publici sami Rusi, kao što su na hrvatskom štandu u publici bili samo ljudi s našeg govornog područja. Ne bi nam bilo jasno čemu sav taj cirkus i zašto toliki napori da se po svaku cijenu izlaže u Frankfurtu, da nam književnik Saša Ilić ranije nije objasnio da je riječ o moćnoj industriji; da se najvažnije stvari događaju u hotelu Frankfurter Hof, gdje se kupuju i prodaju prava na književna djela i gdje se vrti ogroman novac. Izlagački dio Frankfurtskog sajma jeste vrlo atraktivan, lijepo je biti okružen tolikim knjigama.

Organizatori će od ulaznica zaraditi ogromne novce, izlagači će izreklamirati knjige, progovorit će se koja o promociji kulture svoje zemlje i – svako sebi. Govoreći o zaradi od ulaznica, recimo da jednodnevna karta košta 18 eura. Raspon cijena za ulaz na sajam, pak, kreće se od dvanaest do 450 eura, koliko košta jednodnevna biznis karta. Šestodnevna biznis karta košta 990 eura. Obilazili smo štandove sve do svečanosti organizirane povodom otvorenja hrvatskog štanda. Bilo je na otvorenju pršuta, sira, smokava, vina, rakije… Bio je i Vinko Grubišić, onaj gospodin koji je transparentno kupio Jadran film. Lijepo ga je bilo vidjeti, mnogi su razgovarali s njim. Mi smo čvršće stisuli osobnu imovinu u vidu ruksaka, jer puno se i svakakvih ljudi mota po sajmu, ali naš strah pokazao se neopravdavnim. Nitko nam nije ništa ukrao.  Kad smo ćopnuli malo sira i pršuta, popili čašu vina, zaputili smo se put grada, jer gužva na hrvatskom štandu bila je sve veća, a nama se valjalo pripremiti za novi događaj. U kafiću muzeja u kojem su izložene kosti dinosaura organizirana je tribina o satiri. Feral na groblju dinosaura.

Feralosaurus rex, rekao bi Predrag Lucić. Viktora Ivančića pitali su na toj tribini čini li mu se primjerenim da o Feralu govori na mjestu gdje se drže kosti dinosaurusa, a on je odgovorio da mu se primjerenim čini to što o profesionalnom, dobrom novinarstvu govori u muzeju. Odgovorno novinarstvo, rekao je, spada u muzeje.

 I taj susret Feralovaca s čitateljima organizirao je Darko Vidović. Susret je bio lijep, bilo je čak i stranaca, a jedan od njih bio je i moderator tribine Wolfgang Klotz. Operirao je Klotz pomalo predrasudama, postavio par pitanja koja mu nisu tebala, poput onog o tezi da je rat u Jugoslaviji bio sukob ruralnog i urbanog, ali sve u svemu – tribina je prošla vrlo dobro. Publika se razišla zadovoljna, a sudionici su pohitali vani, zapaliti cigaretu. Slabo gdje u Frankfurtu u kafiću daju zapaliti cigaretu, pa svi uglavnom stoje ispred kafića i puše. Mi smo pohitali pisati ovaj tekst, jer iza nas je bio tek prvi dan najvećeg sajma knjiga na svijetu.