Književnica i profesorica američke književnosti

Rumena Bužarovska: Volim tragične priče s malo humora

Sandra Sabovljev

Foto Marko Prpic/PIXSELL

Foto Marko Prpic/PIXSELL

Zbog socijalizma i činjenice da su žene ravnopravno radile s muškarcima i obrazovanje im je bilo jednako dostupno, pozicija žena je u nekim socijalnim krugovima na relativno pristojnom nivou. Ali  socijalizam nije uništio patrijarhalne zahtjeve da žene robuju domaćinstvu i obitelji



Makedonsku književnicu Rumenu Bužarovsku (1981) kritičari s punim pravom nazivaju književnim otkrićem s juga. Nakon zbirke priča »Osmica« (Algoritam, 2015) zahvaljujući VBZ-u i prijevodu Ivice Bakovića, na hrvatskom možemo čitati i njezinu najnoviju i, po mnogima, dosad najbolju knjigu priča »Moj muž«, ispisanu u vrhunskoj maniri američke kratkopričaške ekonomije – jezikom običnih ljudi i mimo svake patetike.


Taj utjecaj ne čudi budući da se Bužarovska profesionalno bavi anglosaksonskom književnošću – profesorica je američke književnosti na Sveučilištu u Skopju, s engleskoga na makedonski prevodi djela Lewisa Carrolla, J. M. Coetzeeja, Trumana Capotea, Charlesa Bukowskog i Richarda Gwyna, a napisala je i studiju o humoru u suvremenoj američkoj književnosti »Što je smiješno: teorije humora primijenjene na kratku priču«.


Rumena Bužarovska bez sumnje je jedno od najvažnijih literarnih imena suvremene regionalne, ali i europske književne scene, o čemu svjedoči njezino prestižno priznanje s ovogodišnjeg londonskog sajma knjiga


– uvrštena je društvo deset najzanimljivijih mladih europskih pisaca.No, osim posvećenosti književnosti, Bužarovska je gorljiva politička aktivistica i sudionica aktualne makedonske Šarene revolucije. Na nedavnom gostovanju u Zagrebu, gdje je sudjelovala na Festivalu europske kratke priče, koji je tematizirao odnos pisca i raznih vrsta granica, Bužarovska je istaknula da se danas ne može biti subverzivan kroz književnost, što ne znači da ne treba društvo i dalje kritizirati i kroz literaturu. Pisac, naime, mora proizvoditi umjetnost, artikulirati svoju poetiku, smatra ona, a onda na temelju svoga umjetničkog rada i književne afirmacije treba kritizirati i mijenjati društvo putem interneta i društvenih mreža.

Disunkcionalna obitelj




 Iako kritika društva ima širi doseg na komunikacijskim platformama suvremene tehnologije, ona se suptilno, ali moćno zrcali i kroz retke njenih kratkih priča koje su uvrštene u engleske, njemačke, hrvatske, srpske, bugarske i francuske antologije i časopise.


Bračno iskustvo, odnosno muž, zajednički je nazivnik priča jedanaest žena iz vaše zbirke kratkih priča »Moj muž« kojom  prikazujete mnogo više od ljubavnog, intimnog, bračnog odnosa. Kako ste došli na ideju da kroz diskurs bračne ložnice otvorite tabuizirane obiteljske teme, ali i krupne društvene probleme posttranzicijske Makedonije?


– Disfunkcionalni obiteljski odnosi koji su uzrokovani različitim društvenim tenzijama uvijek su me zanimali pa je ova zbirka iz vizure jedanaest različitih žena u braku (jedna priča je i o udovici) bila samo način da spojim tu tematiku u jednu cjelinu. Sve je počelo kad sam u jednom trenutku napisala priču o mužu pjesniku, pa sam nakon toga shvatila da svaka profesija, društvena pozicija, pa čak i klasa, nosi niz intimnih veza o kojima ljudi ne pričaju s lakoćom.


Puno dijelova iz tih priča već su bili napisani pa su se onda naprosto uklopili u tu cjelinu – nisam se morala previše truditi oko toga. Jedino sam morala paziti je da su sve priče iz perspektive subjektivne žene, odnosno u prvom licu, što je meni jako zanimljivo jer nepouzdani/a narator/ica ostavlja čitaocu/i prostor da sam/a  splete svoju »objektivnu« priču, koja naravno, opet ne može nikad biti objektivna.


 Niti jedna od jedanaest priča zapravo ne promovira brak kao poželjnu instituciju. Protagonisti, a posebno protagonistice, u njemu su zapele, uglavnom nesretne, nerealizirane, letargične… Je li to zato što Vas kao književnicu ne zanimaju sretne priče, već upravo one nesretne na svoj način ili naprosto ne vjerujete u brak?


– Historijski gledano, brak je institucija koja na ženu gleda kao na stoku koja treba da se negdje proda ili utrpa. Sama činjenica što žena uzima muževljevo prezime i u današnjim vremenima, i to što, evo, mi u makedonskom imamo pejorativnu riječ za muškarca koji živi kod žene ili njezinih roditelja (»domazet«), način na koji se brak prikazuje u mejnstrim filmovima ili kako tržište gleda na brak – puno govori o tome kako se i danas gleda na tu pojavu. Iz te perspektive uopće ne poštujem tu instituciju, pogotovo nakon toga što su žene u zapadnom svijetu postale nezavisnije i stekle nekakva bazična ljudska prava.


S druge strane, točno je da me ne zanimaju sretne priče, nego priče kroz koje se može promatrati i kritizirati hipokrizija i disfunkcionalost našeg društva.


 Mnoge od vaših junakinja su situirane žene, no financijski komfor nije im donio i emancipaciju.  Koliko je jak patrijarhat u Makedoniji  i kakav je položaj makedonske žene danas?


– Postoji taj fenomen novoemancipirane žene – to su žene koje su financijski nezavisne ili uživaju neki drugi financijski komfor (zbog svojih muževa, recimo), ali se još uvijek realiziraju kroz svoju obitelj ili kroz neke nove forme društvene bitnosti, recimo kroz umjetnost, kroz alternativnu medicinu, kroz istočne filozofije, a i kroz self-help literaturu i sentimentalnu književnost. Ne mogu reći da su ovo kompletno negativni fenomeni jer ipak vode prema nekakvom razvoju, ali govore o nekakvom stupnju razvoja ženskih pitanja u društvu. Što se tiče makedonskog društva, kao i kod vas, zbog socijalizma i činjenice da su žene ravnopravno radile s muškarcima i obrazovanje im je bilo jednako dostupno (ali naravno, s društvenim predrasudama o tome kakav tip obrazovanja odgovara jednoj ženi, potom i kakva profesija – manje bitna i manje plaćena), pozicija žena je u nekim socijalnim krugovima na relativno pristojnom nivou.

S druge strane, socijalizam nije uništio patrijarhalne zahtjeve da žene robuju domaćinstvu i obitelji, što je još uvijek slučaj kod nas, premda puno žena to ne priznaje pa onda to kamufliraju različitim aktivnostima koje zapravo samo mistificiraju realnost.


Zemlja apsurda


 Snažno ste društveno angažirani i posredno i neposredno, odnosno i kroz književnost i kroz aktivizam. Možete li ukratko objasniti zamršenu političku situaciju u Makedoniji koju ste nazvali zemljom apsurda?


– Nažalost, nemoguće je to ukratko objasniti, jer situacija je tako zamršena i grozna da smo postali rekorderi kad je u pitanje korupcija, prisluškivanje, kič arhitektura, pa čak i broj prosvjeda koji se održavaju već mjesecima u Skopju i u drugim gradovima u Makedoniji. U suštini, mi smo taoci jedne luđačke, neobrazovane, primitivne i užasno korumpirane autoritarne vlade koja je godinama provodila strahovladu. To je lako u državi gdje je etnički i vjerski diverzitet činjenica i gdje se to može iskoristiti za manipulaciju građana, ali ono što je učinilo njihov posao još lakšim je jako visak stupanj nezaposlenost i siromaštvo, a i kompletan izostanak demokratske tradicije, kao i nesposobnost građana da razumiju što je to demokracija i kako se ona upražnjava. Manifestacija tog kompletnog ludila i te bezobrazne korupcije je groteskan arhitektonski projekt »Skopje 2014«, koji može biti lijep eventualno jednom desetogodišnjem djetetu koje nema pojma šta je umjetnost i nikad nije prošetao negdje izvan zemlje, a uz to pati od kompleksa inferiornosti jer su ga jača djeca tukla u školi. U tim prisluškivanim razgovorima se čak čuje kako je naš mali diktator Gruevski »mastermind« tog projekta. To je tako tužno čuti, i shvatiti da smo sve to mi platili i da nam je on kompletno uništio grad i iskomplicirao identitet.

Inače, naša duboka politička kriza u ovom trenutku posljedica je činjenice da naša kriminalna vlada neće predati svoju poziciju znajući da će onda u zatvor. Oni se grčevito bore da zadrže svoje pozicije, i to rade kontrolom policije i specijalnih policijskih jedinica koje su nedavno nasilno izbacili grupu studenata sa studentskog plenuma iz studentskog doma gdje su se u tom trenutku sakrili predstavnici studentskog parlamenta koji su ukrali glasačke kutije tijekom studentskih izbora i bježali s njima (te montipajtonovske scene su snimljene). E onda je gomila specijalaca došla da zaštiti studente koji su lažirali izbore i onda upotrijebili silu prema kritičkim nastrojenim studentima koji su protestirali. Eto, to je ta Makedonija Nikole Gruevskog.  


Šarena revolucija


  Kao sveučilišna profesorica borite se na strani studenata za poboljšanje obrazovnog sustava? Kakav je on trenutno i za kakvu se Makedoniju  za buduće generacije borite?


– Već sam opisala  nedavne studentske izbore, i ta epizoda puno govori o tome kakva je situacija na univerzitetu. Prosvjedi su počeli kad je vlada promijenila zakon o visokom obrazovanju i kompletno uništila autonomiju univerziteta. Nažalost, naš glavni univerzitet gdje i sama radim nije se suprotstavio onome što se događalo i još uvijek održava svoju »neutralnu« poziciju  čime skandalozno podržava vlast zbog čega se užasno stidim.


S druge strane, ponosna sam što se zbog ove krize pojavio studentski plenum koji prkosi nepravdi, zaostalom sistemu i koji je inspirirao sveopći bunt. Ponosna sam i što su se i neki profesori konačno probudili i shvatili da njihov posao nije samo da drže ista predavanja u istim terminima godinu za godinu, nego da kritiziraju i mijenjaju društvo. Nažalost, takvih  nema previše.  


 Već se neko vrijeme događa Šarena revolucija. Što zahtijevate i kako se borite?


– Borimo se svakodnevnim mirnim prosvjedima na kojima ljudi bojom gađaju simbole korupcije, odvratne neoklasične i barokne stiroporne zgrade, one skupe ružne spomenike, a i korumpirane institucije. Borimo se zahtjevima i konstantnim pritiskom na političke partije i europske posrednike koji »rješavaju« krizu već mjesecima. Borimo se i time što javno pričamo o ovome, što jest subverzivno jer su godinama prije ovoga ljudi šutjeli u strahu. Međutim, nije lako boriti se kad protivnici mogu izgubiti sve ono što su pokrali, kao i vlastitu slobodu. I naravno, kad kontroliraju policiju, vojsku i sve druge institucije. U Hrvatskoj je  pala vlada. Nedavno ste bili u Zagrebu na FEKP-u, česta ste festivalska gošća, imate hrvatske izdavače, urednike… Kako vidite hrvatsku kulturnu i društvenu situaciju iz južne perspektive?

– Pa iz perspektive kompletnog raspada i korupcije, iz perspektive zemlje u kojoj je kultura glavni partijski alat, meni je Hrvatska bila kao neka oaza kulture i zdravog razmišljanja, bar u krugovima gdje se to očekuje – kulturnim, akademskim… Ipak nije me previše iznenadilo što vam je vlada pala, jer je kritička misao i prkos u Hrvatskoj na visokoj razini, premda vi to tako ne doživljavate. Dođite malo dolje kod nas ako želite jedan »surreality check«.



Prema mišljenju međunarodnog žirija ovogodišnjeg Londonskog sajma knjiga uvršteni ste među desetero najzanimljivijih mladih europskih pisaca. Što vam znači ta nagrada i koliko će vam kao spisateljici koja piše na malom jeziku ona pomoći da doprete šireg čitateljstva? – Puno mi znači ovo priznanje jer su me nominirali FEKP i Booksa,  izvrsne nezavisne kulturne organizacije. One nisu iz Makedonije, i nemaju taj teret osobnih poznanstva i malih interesa koji su jako bitni u malim zemljama. Ova inicijativa koja je potekla iz europske platforme Literature Across Frontiers  plemenita je u svojoj srži jer se bavi promocijom autora koji pišu na malim jezicima i čini ih vidljivim u Europu. Sama činjenica da sam odabrna meni je velika čast. Što se tiče očekivanja, pokušavam ništa ne očekivati, kako ne bih prestala pisati i raditi na svojim pričama. 


 Intimne priče


 Još su vas s »Osmicom« kritičari uspoređivali s Alice Munro i Raymondom Carverom, a nova knjiga »Moj muž« po njima nadmašuje prethodnu.  Kako biste ukratko definirali svoju kratkopričašku poetiku?


– Volim jednostavnost, nepretencioznost i detalje koje puno govore o tome što ljudi stvarno osjećaju, a ne mogu priznati javno ili sebi samima. Volim intimne priče koje su kompletno ovisne od strukture i povijesti društva. Volim tragične priče gdje ima malo humora.


Kakve su šanse da se okušate u dužim formama?


– Nekakve jesu, ali ne znam ni ja kakve.


 Ostavlja li vam velik aktivistički angažman vremena za pisanje? Što trenutno pišete?


– Vrlo malo. U stvari, lažem, uopće se time ne bavim od kad je sve ovo u Makedoniji počelo. Jednostavno je nemoguće jer smo u stanju nekakvog hladnog rata. U ovakvoj situaciji ne možeš pisati priče jer ti se čine kompletno glupe kad se izvan tvoje glave događaju užasne stvari. Ali evo, trenutno se pokušavam malo izolirati u planini, na mjestu gdje sam napisala priče iz zbirke »Moj muž«, pa nadam se da će doći kraj ovoj velikoj pauzi.