RIJEKA Uvijek sam mašatala da postanem spisateljica, a kad mi je knjiga objavljena odjednom sam se osjetila potpuno ispražnjena. Ali, naravno da sam sretna – kazala je ovogodišnja dobitnica književne nagrade »Prozak«, Riječanka Tea Tulić na predstavljanju knjige »Kosa posvuda« u knjižari »Ribook«. 

Tea Tulić je predsjednica udruge »Katapult« u kojoj organizira i vodi književne večeri. Uglavnom piše kratke priče i crtice. Neke od njih objavila je u časopisima »Ulaznica«, »Zarez« i »Slijepi putnik«, a ovo joj je prva knjiga.

Riječ je o fragmentiranom obiteljskom romanu, koji počiva na autobiografskim elementima, a središnja tema mu je bolest u obitelji i način na koji umiranje majke proživljava njena kći. 

 – Moja majka je umrla od raka i to je bio okidač za pisanje.

Do trenutka kad se ozbiljno razboljela proživljavala sam kretivni zamah u »Katapultu«, no tada mi je mašta prestala funkicionirati, ali je ostala potreba za pisanjem. Tako sam počela raditi zabilješke, na koje sam kasnije počela gledati kao na tekst i odlučila ozbiljno poraditi na njemu.

Kristof i Harms

Tea Tulić u knjizi prepliće motive sadašnjosti i prošlosti, pa središnju liniju zbivanja prate reminiscencije iz djetinjstva, prisjećanja na kućne ljubimce koje je pokopala i druge smrti koje je doživjela u krugu obitelji i poznatih osoba. No unatoč teškoj temi, njezna knjiga nije mračna, već prožeta s puno humora, britkih, lucidnih zapažanja i duhovitih situacija, koje su pomogle da se odmakne od patetike, čemu su poslužile i škrte rečenice. 

 – Pročitala sam sjajnu knjigu Agote Kristof »Velika bilježnica« i potpuno me zavela tim ogoljelim, suhim stilom. Ona mi je sjedila na jednom, a Harms na drugom ramenu dok sam pisala – kazala je autorica, prisjetivši se i drila što ga je u tesanju stila prošla s književnicom Dašom Drndić kroz radionicu kreativnog pisanja. 

Prema riječima urednika Krune Lokotara, njezina je knjiga ponudila posve novu emociju na staru temu. Tea Tulić uspjela je uspostaviti distancu prema nečemu bolnom i osobnom, i izbjeći patetičnost, ne žrtvujući potresnost – kazao je Lokotar koji njezinu knjigu opisuje kao nisku biserno poentiranih crtica. 

  Uoge umjesto imena

U pripovijedanju autorica se služi dječjom perspektivom, koja je uvijek nekako prirodna kada djeca govore o roditeljima, ali kako bolest odmiče i majka onemoćava, uloge majke i djeteta se polako mijenjaju, pa kći preuzima skrbništvo za majku. Glavni likovi su ženski – nona, majka i kći – i nemaju osobnih imena. 

 – Imena im nisam htjela izmišljati jer nas u životu često definiraju upravo uloge koje imamo kao kćeri, majke, sestre, očevi… Pitanje je što smo bez njih – rekla je Tea Tulić koja je teško razdoblje majčine bolesti opisala kao iskustvo koje nas pretvara u sijede ljude, a istodobno se iznutra osjećamo poput trogodišnjeg djeteta. 

 Uz razgovor o knjizi, što ga je spretno moderirao Enver Krivac, autorica je je publici čitala fragmente, a Lokotar je prenio i poruku Olje Savičević Ivančević koja konstatirala kako je to knjiga koja neće rasplakati samo sparušenog cinika.