Noć velikog čitanja

RiLit napunio Filodrammaticu: Nove priče pred publikom čitalo devetero autora

Davor Mandić

»Rilitovce« je na kraju opravdano ispratio dugi aplauz publike u još jednoj uspješnoj Noći velikog čitanja. Ako i nisu sve priče bile vrhunske, organizacija, atmosfera i dignitet koji je dobilo književno predstavljanje za svaku je pohvalu



RIJEKA » Priče su opet u modi. Tako se barem čini sudeći prema sinoćnjem odazivu riječke publike na Noć velikog čitanja 2.0, književni događaj neformalne riječke književne skupine RiLit. Prošlogodišnje, premijerno ukazanje tog književnog kružoka u Filodrammatici, kad se u gledalištu okupilo 300-tinjak ljudi, očito nije bilo eksces za jednokratnu upotrebu. I sinoć je dvorana Filodrammatice na prvom katu bila premala za sve koji su htjeli poslušati što nova ima u riječkoj kratkropičaškoj radionici okupljenoj na inicijativu Vlade Simcicha Vave. Kiši unatoč.


   Publiku je dočekala okrenuta perspektiva: na pozornici je bio dio publike, a pozornica je premještena u parter, okružena crnim zastorom i upadljivim logom skupine. Kao da se želi poručiti: mi smo ovdje zbog vas, a ne vi zbog nas. I dok se publika udobno smještala, »rilitovci« su počeli izlaziti na pozornicu, praćeni kratkim biobibliografskim najavama iz offa.


  Otvaranje večeri u kojoj će svoje priče pročitati devetero autora imao je Zoran Žmirić. Led je probio pričom iz neobjavljene zbirke na kojoj upravo radi; zbirke putopisa koji se nikada nisu dogodili. Putopis iz priče koju je čitao nije se dogodio u Himalajama. Repetitivnost, svođenje na jednostavne radnje i promišljanja pijenja čaja s medom, maslacem i solju podloga je podjednako za introspekciju pripovjedača u prvom licu, ali i naznaku kulturoloških mjesta razlike.  

Kriške života


Milan Zagorac, riječki književnik i izdavač, razveseljavao je publiku upadicama u vlastiti tekst. Priča koju je čitao nije mu bila dovoljna, pa je stalno nešto objašnjavao. Budući da je publika dobro prihvaćala njegova objašnjenja, prema kraju čitanja priče o smaku svijeta, koji ne mora nužno biti armagedonski smak iz SF filmova već stanje svijesti, upadice su se pojačale.




 Priče novopridošlih članova RiLita Izeta Medoševića i veterana Igora Večerine, slične su po impostaciji. Obje ispričane iz rakursa infantilnog pripovjedača, one su svojevrsne »kriške života« iz odrastanja protagonista (pseuodo)autobiografskog karaktera. I u jednoj i u drugoj radi se o odsječku vremena u kojem se dešavaju dramatični događaji koji će likove promijeniti.


 Ženski »rilitovski« odjel, Tea Tulić i Kristina Posilović, čitale su lirskije priče. Tulić je sugestivno pročitala lirsku fresku o rubovima, a Kristina Posilović lirsku alegoriju isprepletenu mrežom simbola, logični nastavak njene narativne poezije iz aktualne faze. Moris Mateljan pročitao je pak zanimljivo ispripovijedanu priču o automobilskoj nesreći. Razmišljanja vozača autobusa koji će u njoj sudjelovati, i čija se sudbina zna otpočetka, presijecaju se događajima koji su nesreći prethodili.


 Vrhunac večeri dogodio se za nastupa Envera Krivca, koga je publika za efektno pročitanu priču na kajkavskom nagradila najvećim ovacijama. Govor, koji se ispostavlja posmrtni, naizgled je blesavo tračersko kafansko nizanje raznoraznih, uglavnom negativnih kvalifikacija na račun lika i cijele njegove porodice, prijatelja, slučajnih susretnika, no zapravo je sjajna kulturološko-antropološka slika ovih prostora. Literarizirana verzija You Tube hita Damira Nikšića. Dakako, beskrajno duhovita.


 Čast da zaključi drugo »rilitovsko« ukazanje dobio je Robert Vrbnjak, koji je svojih osam minuta iskoristio za portret istraživanju sklonog lika zanimljive biografije, koja ga nužno vodi posljednjem istraživačkom pothvatu: prijavljivanju na misiju za Mars.


 Vrbnjaka i »rilitovce« opravdano je ispratio dugi aplauz publike u još jednoj uspješnoj Noći velikog čitanja. Ako i nisu sve priče bile vrhunske, organizacija, atmosfera i dignitet koji je dobilo književno predstavljanje za svaku je pohvalu.