Nije on bježao od te svoje uloge »protivnika nacionalizma«, on je čak izričito govorio i pisao da bi radije bio prezreni pas na ulici nego tzv. nacionalni intelektualac
Radivoja Cvetićanina, veleposlanika Srbije u Hrvatskoj od 2006. do 2009. i autora nedavno objavljene biografije filozofa i pisca Radomira Konstantinovića »Konstantinović. Hronika«, u izdanju Dan grafa iz Beograda te Fondacije »Stanislav Vinaver« iz Šapca, pitali smo prvo prodaje li se knjiga s ove strane granice te je li ga itko pozvao da ju predstavi, osim u Srbiji i BiH, i u Hrvatskoj.
– Koliko znam, ne prodaje se. Ali glas o knjizi vidim da je otišao preko granice, Jergović je pisao o njoj, Šnajder je govorio na promociji u Tuzli, dao sam i neke intervjue za hrvatske medije, tako da ona, eto, tamo postoji. A tek je stotinjak dana otkako je izišla iz štampe.
Promociju još ne pripremam, što ne znači da je neće biti. Naprotiv. Neki ljudi imaju ideju da to organiziramo recimo u Rovinju – Konstantinović je tamo proveo trećinu svog života – ali treba to sve uraditi tako da ima nekakvoga smisla. I odjeka.
Jeste li zadovoljni dosadašnjom recepcijom? Prodaje li se knjiga? Ima li razlike u reakcijama po državama bivše Jugoslavije?
– Ako Jergović napiše da je moja knjiga »po mnogo čemu velika i lijepa« te da je »vjerojatno najtemeljitija biografija jednoga pisca u srpskoj i inim južnoslavenskim književnostima«, ako je Bora Ćosić i Mile Stojić uporede s Lasićevom knjigom »Krleža, kronologija života i rada«, ako je Filip David opisuje kao »čudo od knjige«, a Slobodan Šnajder da je u pitanju »veličanstvena knjiga«, pa Latinka Perović da je »izvrsna knjiga« – da ne navodim dalje – šta bih drugo mogao reći nego to da sam zadovoljan dosadašnjim prijemom. Pa lagao bih. Prodaje li se? Prodaje se, ali to su mali brojevi. Sad za beogradski Sajam knjiga izbacit će se drugo izdanje. I ovo treće pitanje: na teritoriju »bez prijevoda« prolazi, zanimljivo, uz podjednake reakcije. Kad i vama, upravo dajem intervju podgoričkom Monitoru. Interesiraju ih slične stvari.
Radišni hedonist
Kako vas se dojmilo predstavljanje u Sarajevu, s kojim je Konstantinović imao poseban odnos?
Da ste danas ambasador u Hrvatskoj i da pripremate najavljeni posjet predsjednika Vučića, što biste mu savjetovali uoči dolaska u Zagreb?
– Oh, kakvo pitanje, teško mi je dovraga to i zamisliti. Vučić je za mojih zagrebačkih dana jedared dolazio u posjet Hrvatskoj – bio je tad još radikalni funkcioner. Traženo je od mene iz Ministarstva, telefonom, da mu odredim savjetnika, kao pratnju, jer Vučić je išao »u Krajinu«. Odbio sam, nisam htio imati posla s njim. Onda su poslali pismeni nalog. Tu mi se prostor za opstrukciju smanjio, dao sam mu u asistenciju jednog mladog diplomata. I što mi je on ispričao? Vučić je obećavao sve i svašta, na sve strane, samo kad on dođe na vlast. Nikad ni jedno slovo nije ostvario, bila je to prazna priča. Pa hajdemo, onda, ako moram: savjetovao bih mu da ne priča ono što nikad neće i ne misli uraditi. Ali, da znate: to bi njemu bilo najteže.
Kako uspoređujete današnje odnose Hrvatske i Srbije, ali i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, u odnosu na vaše diplomatsko razdoblje?
– Odnosi Hrvatske i Srbije nisu dobri, i nemaju naročite izglede da budu popravljeni. To je Skadar na Bojani: što se danju sagradi, noću se poruši. Nema iskrenosti, nema prijeko potrebne odgovornosti. Ni prostor bivše Jugoslavije nije mnogo drugačiji. Puno je latentnih konflikata, i to je ono što mora zabrinjavati sve odgovorne ljude.
Vaš list, Danas, pridružio se medijskom prosvjedu »Stojim uz ‘Vranjske’«. Kako danas obraniti medijski pluralizam, pa čak i slobodu govora, u Srbiji, Hrvatskoj, BiH, Makedoniji…?
– Zadržat ću se na Srbiji: ima mišljenja da nije bilo gore ni pod Miloševićem. Vučić ispoljava neku neobjašnjivu težnju da čitavu društvenu strukturu, pa prema tome i medije, stavi pod svoju kontrolu. Imate općinu-dvije, u čitavoj zemlji, koje nisu njegove, pa se ti teritoriji kao u Drugom svjetskom ratu zovu slobodnim teritorijima. Šabac, na primjer. Tako i u štampi. Danas je taj slobodni teritorij. Ali trebaju ogroman napor i odricanje da se to održi. Nekad smo u ovakvim kriznim situacijama nalazili oslonac u međunarodnoj zajednici. Sada toga nema, njen miljenik je Vučić. Ona je suučesnik njegove diktature.
Kada se čitaju vaši intervjui prethodnih godina, jasno je da ste mnoge procese precizno analizirali i predvidjeli. Što procjenjujete, kamo ide jugoistočna Europa, ali i cijeli kontinent?
– Negdje jesam bio precizan, negdje nisam. Promašio sam kod Oreškovića, računao sam da bi on nešto mogao napraviti, ali znamo kako je to završilo. Kontinent? Sudbina nas Evropljana mislim da je u njemačkim rukama.
– Dočekani smo tamo, i paženi, kao malo vode na dlanu. To je, prije svega, Konstantinovićeva zasluga. Dvije su dimenzije njegova odnosa sa Sarajevom: jedna je književna – mnoge je svoje značajne radove objavio upravo tamo, mnogo je književnih prijatelja tamo imao, a druga je moralna – kad je Sarajevu, za prošloga rata, bilo najteže, stajao je uz njega, bez kolebanja. I bez kolebanja je osuđivao srpski nacizam kao vinovnika razaranja grada i tragedije hiljada ljudi. U Sarajevu je bila prva uopće promocija moje knjige. U tom je koraku bilo mnogo namjerne simbolike.
Dojam je da je Konstantinović bio poznatiji kao protivnik nacionalizma, nego kao pisac i filozof. Je li taj dojam točan, i je li njemu osobno takva javna percepcija godila?
– Nije on bježao od te svoje uloge »protivnika nacionalizma«, on je čak izričito govorio i pisao da bi radije bio prezreni pas na ulici nego tzv. nacionalni intelektualac, ako je nekoga prezirao onda su to bili nacionalisti, a u historijskoj perspektivi četnici, ali svejedno, sebe je držao prije svega i iznad svega piscem. Jasno je da je današnjoj publici bliži po stavovima koje je izražavao predvodeći antimiloševićevski Beogradski krug, i Drugu Srbiju (za koju je dao onu vječnu definiciju da je to ona Srbija koja se ne miri sa zločinom), ali bi bilo pravednije gledati ga prvo kao tvorca blistavih romana i filozofskih rasprava. To sam i ja htio reći svojom knjigom.
Poznavali ste Radomira Konstantinovića. Kakav je bio čovjek, kao osoba u svakodnevici?
– Radio je kao crnac; nikad nije imao »zaposlenje«, živio je cijeli život od svojih deset prstiju, ali je znao biti i hedonist. Jedno s drugim nije isključivao. Kad bi sjeo u kafanu obično bi rekao: »Dobre smo se strane do’vatili«! Bio je čovjek vedrine koja nije proizlazila iz prostog humora nego iz jednog duha koji superiorno razmišlja. Volio je otići na pijacu, kao i Montaigne držao je njen jezik važnim. Na jednoj tribini o mojoj knjizi Bora Ćosić je ipak ocijenio da je Konstantinović bio melankolik. Pozvao se na Krležu, koji je za takve osobe kao što je Konstantinović govorio da su »tjeskobni neurotici«, što je, veli Ćosić, i sam Krleža bio.
Hegelijanska tradicija
Kako biste ukratko karakterizirali Konstantinovićev spisateljski opus? Kritičari vaše knjige primijetili su da ste ustvrdili da je pogrešno misliti da je važna samo njegova »Filosofija palanke«.
– Tako je, ali nisam morao forsirano nametati to da Konstantinović nije pisac jedne teze i jedne knjige. Čitava ta hrpa materijala koju sam ponudio čitaocu ovo dokazuje. On se ogledao u svim valjda žanrovima – od poezije preko romana do radio drame, eseja, kritike, i, izvan književnosti, do filozofske studije. To je jedno monumentalno djelo – pa samo »Biće i jezik« ima osam knjiga, oko četiri hiljade stranica – i iako je »Filosofija palanke« po mnogo čemu amblematična, nepravedno bi bilo zanemarivati taj ostatak stvaralaštva. Njegova, recimo, radiodrama »Veliki Emanuel« sredinom šezdesetih našla se u Njemačkoj u jednoj svjetskoj antologiji, uz Brechtove i Beckettove komade. Itd.
Osuđivao rat
Iz koje je filozofske tradicije, po vama, iznikla »Filosofija palanke«?
– Svi kažu, iz hegelijanske. Ali to ga je ponekad stajalo prigovora da je nerazumljiv, da je težak za čitanje. Pošteno govoreći, nije da nije. Prema svome čitatelju on ponekad nije bio »friendly«. Zanimljivo, u toj knjizi nema marksizma, filozofije koje je vladala vremenom u kojem je napisana »Filosofija palanke«.
Što je Konstantinović mislio o osamostaljenju Hrvatske i ratu koji je uslijedio? Kako ih je objašnjavao? Kako je govorio o Hrvatskoj i njezinoj vlasti devedesetih?
– Prilikom osnivanja Beogradskog kruga, kad je izabran da ga vodi, govorio je o pepelu Vukovara i o nacionalističkom čudovištu. U jednoj je prilici o tome – zajedno sa svojim velikim prijateljem Edom Murtićem – govorio i za Radio Slobodnu Evropu. Murtić iz svog zagrebačkog, on iz svog beogradskog stana. Rat je, razumije se, nemilosrdno osuđivao, Jugoslaviju je, mislim, više volio nego ono što je poslije nastalo. Uvijek poletan u svom idealizmu, vjerovao je, međutim, u obnovu zajedničkog kulturnog prostora. Kad spominjem idealizam, nipošto ne govorim o naivnosti. Konstantinović je još sedamdesetih govorio o tome da se iza brda nešto valja. Nisu mu se dopadali oni aspekti Hrvatskog proljeća koji su davali na nacionalizam, Šegedina je – što nije bio njegov običaj – izazivao da uzme riječ. Na neki je način, čini mi se, očekivao da Šegedin napiše hrvatsku »Filosofiju palanke«. Vi znate da je ispalo nešto sasvim drugo. Govorio jest bez kolebanja i ustezanja protiv srpskog nacionalizma, ali je prezirao i odbacivao i svaki drugi, u jednom svom univerzalnom ključu odbijanja tog mračnog nositelja zla. Na početku vlade Ante Markovića, kad je bivša država posljednji put zablistala svojim sjajem, Konstantinović je govorio, u Sarajevu: »Glave nam igraju, to da znate«. To što se nekome tad činilo paranojom, ispalo je precizna društvena dijagnoza.
Latinka Perović mi je pričala, imate to u knjizi, da su među sobom rijetko govorili o novoj Hrvatskoj. »Možda smo zazirali od toga da on bude kritičan, a ja popustljiva, pa smo tu temu preskakali«, kazala mi je ona.
Literarni razlozi
Ali »hrvatskih tema« imate u knjizi sijaset. Tu je Krleža, tu su hrvatski pisci o kojima je pisao, neuporedivo recimo o Matošu i Tinu. Oko Tina, međutim, napali su ga Igor Mandić i Dubravko Jelčić, jer da je »Lelek sebra« Konstantinović kao urednik objavio na ekavici, i time ga svojatao za srpsku književnost. Konstantinović je posljednji koji bi se time bavio; njegovi su razlozi uvijek pa i tada bili literarni, i samo literarni. Literarni, čak i ako su bili pogrešni.
Jeste li u knjizi pisali o pljački njegove kuće u Rovinju?
– Naravno, tu tužnu epizodu bilo je nemoguće zaobići. I Vaš tekst o tome u Novom listu, također.
Što je, po vama, najvažnija ostavština i ključna poruka »planeta Konstantinović«?
– Bora Ćosić (još jednom Bora Ćosić) rekao je da je Konstantinović najvažniji pisac suvremene srpske književnosti. Najvažniji – eto te riječi i kod Vas u pitanju. Ja mislim da se njegova važnost ogleda prije svega u otvorenosti njegovog mišljenja, i to kako prema književnim dilemama epohe tako i prema moralnim njenim dilemama. Takav je bio na početku karijere pisca, takav na kraju, uvijek pun zazora prema onom konačnom – tu je taj zatvoreni svijet palanke – skeptičan prema jednom jedinom odgovoru, prema jednoj mogućnosti, i u tom »alterniranju koje ne prestaje« tražio je slobodu, pa i nju ne takvu, definitivnu; više je volio imenovati ju kao oslobađanje, dakle kao proces.
