I dok u ponajboljoj hrvatskoj seriji svih vremena – sjajnim »Novinama« – sve pršti od realizma i konkretnosti, dotle je scenarist te izvrsne serije Ivica Đikić u svom novom proznom radu, romanu »Ukazanje«, za temeljni izraz odabrao satiričan i alegorijski prikaz izmišljene stvarnosti. Naravno, nije to učinjeno radi kakvog straha, jer je Đikić već u niz navrata i kao književnik i kao novinar potvrdio i dokazao svoju hrabrost i beskompromisnost, već, dojam je, iz želje da se okuša u jednom novom načinu izražavanja.

Konkretno, Đikić je radnju svog obimom ne odveć velikog romana smjestio u neimenovanu izmišljenu zemlju, pažnju usmjerivši na politički skandal koji je doveo ne samo do promjene vlasti u toj državi od sedam milijuna ljudi, već i prisilnog bijega u inozemstvo dotadašnjeg predsjednika Oktavija Nahta, odnosno uhićenja i sudskog procesa u kojem je okrivljen Albert Koc, jedan od najbližih predsjednikovih suradnika, marketinški i novinarski stručnjak koji je bio idejni tvorac i čelnik Posebnog ureda za državnu samokritiku, odnosno osmislio je sustav medijskih proglasa kojemu je cij bio predsjedniku Nahtu kroz naizgled samokritične osobne ispovijedi plasirane u medije uveličati ugled te osigurati pobjedu na novim predsjedičkim izborima.

Dva stajališta

Koc je u tome i uspio, ali je po tvrdnjama oporbe taj sustav ispovijesti koristio za osobne obračune s nekima od ljudi iz vlastite prošlosti, ponajprije velečasnim Leopoldom Hortom, kojeg je s dva agresivna proglasa natjerao na samoubojstvo. Koc se, po tvrdnjama oporbe koja je odmah po skandalu preuzela vlast, Hortu svetio zbog događaja otprije 25 godina kad je Hort navodno skrivio suicid Jokiama Koca, Albertovog brata koji je pak bio u središtu skandalozne i neobične pojave okupljanja životinja na jednom brdu u mjestašcu Pom, a to životinjsko hodočastilište toliko je nerviralo pravovjernog Horta da je organizirano pobio sve životinje te psihički labilnog Jokiama natjerao na vješanje. Albert je, tvrde njegovi politički protivnici koje predvodi opasni istražitelj Lau Burmeck, bio strpljiv 25 godina, a kad mu se pružila prilika, odmah ju je iskoristio.

Spomenuta nam se složena priča iznosi s dva stajališta. Prvo, ujedno i najobimnije, ono je samog Alberta Koca, koji čitatelju, sucu i sudskom vijeću iznosi svoju završnu riječ u sudskom procesu pokrenutom protiv njega, a drugo koje je vezano uz treći, predzadnji dio knjige, dnevnički su zapisi profesorice Kirgulle Batur, koja govori o 28 dana provedenih u Pomu sa zadatkom da otkrije tajnu životinjskog hodočašća na brdašce G., odnosno utvrdi vide li životinje zaista Djevicu Mariju ili neki drugi sveti lik, i ako je totako – zašto.

Dio koji nam priča Kirgulla jednostavan je, direktan i jasan i funkcija mu je na jedan način pojasniti sve ono zakučasto, uvijeno i nedovoljno direktno iskazano u Kocovoj završnoj riječi, koja je puna cifrastih fraza, nadugačkog i naširokog pripovijedanja s brojnim digresijama te klasičnog birokratskog odbojnog načina izražavanja.

Mogućnost komunikacije

Ovakav odabir perspektiva pripovijedanja – posebno 1. lice u kojem govori Albert Koc i na kojeg se odnosi više od tri četvrtine romana – vrlo je zahtjevno i za autora i za čitatelja, ali u kombinaciji s jednostavnošću izražavanja sestre Kirgulle čini jednu skladnu cjelinu koja, ipak, traži koncentriranog i strpljivog čitatelja.

Naravno, niz bizarnosti cijele priče, ponajviše Posebni ured za državnu samokritiku iliti PUDS, odnosno hodočašće životinja »vidjelica«, jasno ukazuju na satiru i alegoriju, čak i travestiju, ali taj žanrovski odabir Đikiću nimalo ne smeta da kroz priču o zemlji ljudi čudnih imena spomene niz stvari koje, eto ti čuda, uočavamo i u današnjoj Hrvatskoj (i mnogim drugim zemljama). Tako iz sustava »društveno-kritičkih« proglasa predsjednika Nahta lako uočavamo brojne poklušaje manipulacije javnošću kojima svjedočimo u Hrvatskoj i nakon nestanka nekadašnjeg političkog sustava.

Ponašanje velečasnog Horta koji ne preza ni pred pomorom životinja koje »hodočaste« odraz je uskogrudnosti crkve koja ne priznaje ništa drugačije. U liku predsjednika Nachta sjajno su ocrtani političari kao ljudi koji se bave »što uvjerljivijim i mudrijim izgovaranjem onoga što ne misle«, a karijerizam i dvoličnost tipični za suvremenu Hrvatsku, dio su »odlika« većine likova ovog romana čija se radnja odvija u tamo nekoj čudnoj zemlji.

Nedvojbeno, »Ukazanje« je u pažnje vrijednom književnom opusu Ivice Đikića, njegova najhermetičnija knjiga, što zbog cifrastog birokratskog izražavanja glavnog lika, što zbog otklona od realnosti, na što kod Đikića nismo navikli. Mogućnost komunikacije s ovom knjigom bit će svedena na najupornije čitatelje, one željne nečeg novog i drugačijeg. Đikić je ovim romanom zacijelo dokazao da se može nositi s literarno zahtjevnim okvirima, ali »Ukazanje« neće imati efekt TV serije »Novine« ili pak nekih drugih prethodnih odličnih romana kao što su bili »Cirkus Columbia« ili »Sanjao sam slonove«.