ZAGREB – Norveška spisateljica Vigdis Hjorth ovih je dana gostovala u Zagrebu, a mi smo pročitali njen bestseler »Nasljedstvo« koji je objavila Naklada Ljevak. Naslov jednog od trenutačno najzanimljivijih i najpopularnijih romana europske književnosti ima dvojako značenje.

S jedne strane je vezan uz središnju vanjsku radnju romana – raspravu o nasljedstvu u jednoj norveškoj obitelji – a s druge strane njime je određena emocionalna, duhovna i psihička ostavština zbog koje je glavna junakinja ove knjige, šezdesetogodišnje Bergljot, patila cijeli život.

Ta mučna ostavština vezana je uz seksualno zlostavljanje kojem je od svoje pete do sedme godine bila izložena s očeve strane i s kojom se želi jednom za svagda razračunati sad kad je otac umro, a njena majka, dvije sestre i brat dijele imovinu obitelji.

Autobiografski ton

Naravno, za uspješnost knjige nisu zaslužne rasprave o nepravednoj imovinskoj raspodjeli, već one koje govore o zlostavljanju, a veliku ulogu u rastu zanimanja za knjigu odigrala je činjenica da je Vigdis Hjort više no očigledno pisala o – vlastitom životu.

Taj autobiografski ton brzo je prepoznat jer se njena junakinja Bergljot bavi sličnim poslom (književnica je i kazališna kritičarka), a iza nje su, kao i iza Hjort, propali brakovi i sukobi s obitelji.

No čak i kad se ti nedvojbeni autobiografski elementi maknu u stranu, jasno je kako je »Nasljedstvo« pažnje vrijedan roman koji zorno predočava što seksualno nasilje prema djetetu može učiniti i žrtvi nasilja i obitelji u kojoj se događalo.

Baš zbog užasa koje je proživjela kao djevojčica, Bergljot je psihički nestabilna osoba koja, kako to i sama kaže, »ne zna kako je to biti normalan, neoštećen čovjek«. Zbog te oštećenosti i proživljenih trauma ona nije u stanju na okupu zadržati ni vlastitu obitelj pa se rastaje od dobrog čovjeka s kojim ima troje djece, uzaludno se potom trudi ostvariti vezu s oženjenim čovjekom, piše norveškim psihoanalitičarima i traži njihovu pomoć, spas nastoji naći i u alkoholu, manično se trudi održati istom okolinu u kojoj živi, puna je nemira i straha te jednostavno stalno živi pod stresom.

Sav taj pakao polazište ima u njenom djetinjstvu, točnije dvogodišnjem razdoblju kad ju je od njene pete do sedme godine otac seksualno iskorištavao. Naravno, djevojčici tog uzrasta bilo je potpuno neshvatljivo što se događa, ali je slušala tatu te, čak, na jedan način počela majku smatrati suparnicom. I dok su fizičke boli i nelagode prošle, one psihičke i emocionalne u nju su ostale vječno ugrađene, a riješiti ih se nije uspjela ni kad je, 23 godine prije očeve smrti, pokušala majci, sestrama i bratu reći što se dogodilo. No nisu joj vjerovali….

Bolno i gorko

Upravo taj pokušaj skretanja pažnje na zločin jednako je po vrijednosti bitan dio knjige kao i sama priča o zločinu i njegovim posljedicama. Naime, Bergljot se suočava s nevjericom u obitelji i uz nju staje jedino njen godinu dana mlađi brat koji je već tada, dok se nasilje zbivalo, shvatio da se događa nešto ružno i bolno.

Preostale dvije znatno mlađe sestre oca ne pamte u tom svjetlu, a majka – koja je itekako naslućivala, možda čak i znala što se događa – nikako ne želi prihvatiti tvrdnje najstarije kćeri jer bi to, je li, značilo veliku sramotu za obitelj. Upravo stoga knjiga je više od kritike oca zlostavljača (zanimljivo je da i on, svjestan što je učinio, kasnije pati i boji se kćeri), kritika okoline koja ni onda ni kasnije nije reagirala i stala uz nju. To je i razlog zbog kojeg je Bergljot zamrzila majku – jer nije bila u stanju zaštititi je.

Emocionalna oluja koju je proživjela kao djevojčica od pet, šest i sedam godina po nju je, kad je riječ o psihi i svijetu osjećaja, bila pogubna. Bolno i gorko o tome svjedoči završnica romana u kojoj Bergljot, analizirajući prošlost i očev odnos prema njoj, između ostalog, kaže: »Sličilo je to na ljubav.

Ja sam to smatrala ljubavlju. Otac mi nije mogao odoljeti. Kad smo bili sami zajedno, otac je bio potpuno drukčiji, otac se nije mogao kontrolirati, sam prizor mog golog tijela zavrtio bi mu glavom (…)

Ali bilo je to bolno jer je trajalo tako kratko. Kad bi ti žurni susreti prošli, otac bi postao odsutan i hladan, izbjegavao me, jer one nad kojima počiniš zločin izbjegavaš, to je pravilo. Bila je to moja prva tuga, da me u brojnim dugim bezbojnim danima otac nije primjećivao, otac me primjećivao manje nego ostale, otac me nije gledao, nije me dirao, nikad me nije grlio, nervozno je pogledavao u mojem smjeru, krišom, proučavao me uplašeno i u tajnosti, a ja sam samo čeznula za ocem.

Otac je znao biti lud za mnom. U kratkim trenucima nije mogao kontrolirati svoju požudu, a jedno takvo iskustvo malenoj djevojčici nije bezvrijedno. Ali izgubila je svojeg oca i to je bilo teško, jer čeznula je za njim svih onih dugih turobnih dana, iz godine u godinu kad je nije gledao od straha i srama, i bila je ljubomorna na majku koju je otac na nepodnošljivo oštrom danjem svjetlu mazio i pazio. Bio je to pravi ljubavni trokut i majka je pobjedila, djevojčica izgubila.«, piše Hjorth.

Seksualno nasilje i zločin

Za ispovijed svoje junakinje autorica je odabrala pisanje u prvom licu te gotovo pa dnevničke zapise u obliku unutarnjih monologa i dijaloga nejednakih veličina. Konkretno, od jedne jedine rečenice na cijeloj stranici pa do desetak stranica zgusnutog teksta u kojem misli vrludaju i sjajno predstavljaju stresno psihološko stanje Bergljot.

U funkciji karakterizacije lika svakako je i i taj način pisanja, ali i kompozicijski sustav u kojem se seksualno nasilje i zločin najavljuju vrlo polako i na početku se pri raspravama o tome zašto su dvije mlađe sestre dobile puno više od starije sestre i brata, i ne naslućuje pravi razlog vezan baš uz taj čin dvogodišnjeg silovanja.

Slici ranjene psihe nesretne Bergljot doprinos daje i namjerno razlomljena linija pripovijedanja kroz koju s podsta kaotičnosti i impulzivnostti Bergljot »skače« iz djetinjstva u sadašnjost ili nedavnu prošlost, a tom košmarnom stanju njene psihe odgovara i opis niza drugih likova, posebno njenih prijatelja, koji su i sami najčešće žrtve psiholoških kaosa i napetosti.

Sve u svemu Vigdis Hjorth, koja je i prije ove knjige u Norveškoj stekla ugled vrsne književnice kroz dvadesetak romana za djecu i odrasle, ovom je knjigom postala i međunarodna zvijezda.

XO autorici

Vigdis Hjorth rođena je 1959. u Oslu. Studirala je filozofiju, književnost i političke znanosti. Autorica je dvadeset romana za djecu i odrasle. Romani su joj nagrađivani najprestižnijim književnim nagradama, poput nagrade Aschehoug i Nagrade norveških knjižara.

Za knjigu »Nasljedstvo« nagrađena je Nagradom norveških knjižara (2016.) i Nagradom norveških književnih kritičara (2016.), a nominirana je i za prestižnu Nagradu Nordijskog vijeća.