Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 19° 1
Sutra: 22° 28° 1
19. rujna 2018.
Nova knjiga

Pročitali smo "Dnevničke zapise" pjesnikinje i samozatajne znanstvenice Divne Zečević

Pročitali smo "Dnevničke zapise" pjesnikinje i samozatajne znanstvenice Divne Zečević
Pročitali smo "Dnevničke zapise" pjesnikinje i samozatajne znanstvenice Divne Zečević
Autor:
Objavljeno: 12. ožujak 2018. u 10:55 2018-03-12T10:55:36+01:00

Promišljenim uredničkim napomenama Pandurić obogatio je ovo izdanje analitički sjajno ispisanim tekstom u kojem je prezentirao temeljne probleme i dileme s kojima se spisateljica cijelog života nosila

Ugledna i jedna od naših najagilnijih izdavačkih kuća Disput (hrvatsku je kulturu obogatila nizom sjajnih knjiga), koju znalački vodi Josip Pandurić, nedavno je objavila dnevničke zapise pjesnikinje i samozatajne znanstvenice (stručnjakinja u Institutu za etnologiju i folkloristiku, za stariju pučku književnost) Divne Zečević, naslovljene »Život kao voda hlapi«; za koje bez ikakvog pretjerivanja mogu reći, kako za moj skromni literarni ukus predstavljaju veliko iznenađenje, odnosno pravi izdavački poduhvat.

Naime, radi se o izboru iz dnevnika kojeg je Zečević pisala, uporno i prilježno od 1961. pa praktički sve do pred smrt 2006. godine, a iz te uistinu bogate i obimne književne zaostavštine(na preko šest tisuća strana) dr. Marija Ott Franolić je izbor svela na (samo) šestotinjak gusto ispisanog »relevantnog i intrigantnog« štiva i popratila ga je instruktivnim predgovorom.

Promišljenim uredničkim napomenama Pandurić obogatio je ovo izdanje analitički sjajno ispisanim tekstom u kojem je prezentirao temeljne probleme i dileme s kojima se spisateljica cijelog života nosila. Tako su, pomalo neočekivano, hrvatska kultura, a posebice književnost dobile iznimno zanimljivo i provokativno djelo na kojem, dakako, moramo biti zahvalni priređivaču i izdavaču, ali prije i iznad svega, autorici dnevnika koja nam se (raz)otkrila u novom, za mnoge nepoznatom svjetlu. Ili kako kaže dr. Ott Franolić: »Temeljna odrednica njenog pisma je beskompromisnost (istina, veća u tekstu negoli u životu), ali i izražena emotivnost jer sve što joj se događalo, o čemu je maštala i sanjala, duboko je proživljavala i izrazito je teško podnosila sve ono što ju je doticalo, a na čega nije mogla izravno utjecati.

Prostor skrivanja i ispovijedi

Otvorivši dušu nikad zadovoljenoj, a u velikoj mjeri frustriranoj hrvatskoj, kulturnoj i čitateljskoj javnosti pružila nam je priliku da otkrijemo i upoznamo ne samo suptilnu ženu, obrazovanu osobu, već i hrabrog čovjeka kojeg, kako je sama zapisala, društveni život kao takav nikada nije zanimao u onoj mjeri koliko njen vlastiti život i doživljaji. U dnevničkim zapisima prepoznajemo gotovo manihejski sukob bića željnog ljubavi i razumijevanja, a potom iznuđene drskosti kojom se (ne)uspješno branila od sveprisutne malograđanštine koja ju je gušila i sputavala. Ne samo kao ženu, već prije svega kao osobu koja je cjelinom bića (nacionalnost, vjera, kultura, svjetonazor, uopće mentalni ustroj itd.) u mnogo čemu bila superiorna sredini u kojoj je živjela i upravo je to, čini se, bilo glavno izvorište svih nesporazuma koje je imala s drugima, ali i sa sobom samom.

Utoliko su dnevnički zapisi bili njen cjeloživotni bijeg pred banalnošću sredine i stereotipima kulturne javnosti, ali i neminovnim, svakodnevnim kompromisima (brak, obiteljski odnosi, emotivne veze, financije i sl.) koji su joj u velikoj mjeri (pred)određivali život, a s kojima se teško mirila. Dakle, dnevnik je bio prostor skrivanja i ispovijedi, ali i dokazivanja da može i smije preskočiti sve ono što je ograničava i onemogućava.

Dnevničko pismo Divne Zečević nije moguće u cijelosti shvatiti bez poznavanja naših (više)nacionalnih i kulturnih (ne)prilika, odnosno političkih i društvenih fenomena koji su (raz)gradili jugoslavenski, a potom rastočili i hrvatski kulturni prostor. Posebice, bez poznavanja aktera koji su sudjelovali u toj (de)montaži tzv. političkih i društvenih paradigmi, a zapravo perpetuiranju jednih te istih, starih zabluda. A, akteri tzv. demokratskih promjena u pravilu su bili isti oni koji su iz(g)radili, a potom i (u)rušili tzv. samoupravni socijalizam i kojima ništa nije bilo sveto osim vlastitog probitka, promocije ili uplivne pozicije i statusa moćnika.

U svojim je dnevničkim bilješkama autorica jasno prokazala sve te lažne proroke narcisoidno zaljubljene u vlastiti odraz u ogledalu (ne samo političare, već daleko češće tzv. »nacionalne književne bardove« i »perjanice naše kulture«); nije se libila imenovati ih kao ideološke bijednike i duhovne prostitutke koje hinjenim nacionalističkim patosom oštro osuđuju ono što su do jučer, u ime samoupravnog socijalizma, sami dizali u nebesa. U takvom se društvu nije ugodno osjećala, naprosto nije pripadala tom i takvom snažno raširenom, a zapravo dominirajućem cercleu ostrašćenih, »defektnih intelektualaca«. Upravo suprotno; a kada je i sama u nečemu znala pretjerati (a znala je; ponekad je čak iskazivala pravi talent za greške), imala je dovoljno ljudskog poštenja, mudrosti i hrabrosti to priznati, »okrenuti ploču« i trezveno se vratiti traženju i preispitivanju onog u čemu je griješila, čime se dala zavarati i odlutati od istinskih vrijednosti kojima je uvijek, bez ikakvih zadnjih primisli težila.

Ali, problem je u tomu: što su autentične vrijednosti u pravilu opasne, često neugodne i skrivene, nikada se do kraja ne »osvajaju«, stalno nam izmiču, tako da se mogu samo u iznimno kratkim intervalima života i stvaranja dohvatiti i (za)bilježiti. Čini se da je toga Zečević bila potpuno svjesna, tako da je dnevnik imao i funkciju, ne samo zabilježiti, već i dohvatiti i osmisliti skrivenu stranu vlastita bića, ali i sredine u kojoj je živjela.

Njen je dnevnik zorna ilustracija, potvrda tih gotovo svakodnevnih suprotstavljanja »zastrašujućem duhu vremena« koji je zvučnim naci-fanfarama označio kraj jedne i početak druge, jednako tako ranjive epohe, prepune krvavih drama u kojoj se obećava neostvarivo, nude nove istine, a zapravo samo na novi način upakirane iluzije i zablude i sve to s jednom dozom »nepodnošljivo šarmantne lakoće« kojoj ljudski životi i tuđa krv, kao ulozi ništa ne znače. Politika je (o)lako otpisivala i prepisivala sve ono do čega je Divni Zečević istinski stalo; dakako, bijednici se tom zajedničkom čoporu i lavežu pasa uvijek predaju bez ostatka, a samosvojni intelektualci, kao što je bila ona, svjesni da to neće niti mogu (u)činiti, sami sebe osuđuju na izoliranost, usamljenost, marginalnost i hodanje po rubu posvema neizvjesnog ishoda.

 Slobodna i odgovorna

Ma koliko Zečević bila okrenuta sebi i svojim osobnim problemima i dilemama, traženjima i lutanjima, kroz prizmu politike i nacionalne optike prelamali su se bitni povijesni događaji koji su je prisilili da se na nov način suoči s dramom vlastitog postojanja; te da kao slobodna i odgovorna osoba na ta pitanja potraži odgovore. Svjesna kako oni nisu ni laki, niti jednostavni, posebice ne za one koji su se užasavali novokomponirane, nacionalne i političke jednoumnosti i isključivosti. Naravno, to su uvijek (samo)opravdanja u vidu novih laži, na koje ljudi, poput Zečević, a koji i u »vunenim vremenima« žele ostati svoji, ne pristaju i stoga su morali platiti visoku cijenu. Pripadati sebi, a ne drugima, to je za nacionaliste, za totalitarni um vječni grijeh; tumači se kao čin neoprostive gordosti kojeg naprosto treba javno kazniti u interesu (o)čuvanja »opće nacionalne higijene«.

Kao što je Antej pri dodiru sa Zemljom obnavljao snagu, tako je Divni Zečević dnevničko bilježenje omogućavalo da usprkos životnim Scilama i Haribdama istraje i ustraje; dnevnik je pisala noću umišljajući da će joj olakšati vlastite muke i tegobe.

A, pisala je o svemu: obitelji, majčinstvu, braku (u kojem se nije snalazila), svojim izmaštanim ljubavima i pogrešnim zaljubljivanjima (dugogodišnja fascinacija prof. dr. Ivom Frangešom), snovima (veći dio nije uvršten u ove zapise), emocijama, kulturi i intelektualnoj sredini u kojoj se kretala i s kojom je dolazila u kontakt, politici, ideologiji, Hrvatima i Srbima, povijesti, vlastitim znanstvenim ambicijama itd., ali uvijek otvoreno, nemilosrdno prema sebi, a često i prema drugima.

Znala je biti i nepravedna u svojim procjenama, ali u pozadini svega iskazivala je snažnu privrženost i posvećenost znanstvenom radu, pisanju i čitanju i na jednom je mjestu citirala Dragojlu Jarnović (o kojoj je 1985. napisala i knjigu): »Mislim da ne živim kada ne čitam ili ne pišem.« Te riječi zapravo pogađaju samu suštinu njena života i (s)misao njena bića. U prvim godinama pisanja dnevnika politika skoro da je nije zanimala; primjerice, danas gotovo mitskom Hrvatskom proljeću nije posvetila rečenicu vrijedne pozornosti, a kada je umro Tito, lakonski je to (pro)komentirala: »Umro je veliki čovjek u čijem sam znaku živjela slobodno i voljela«.

Kasnije, kako su se politički odnosi u Jugoslaviji počeli prijeteći usložnjavati, a kriza eskalirati, počela se kritički odnositi prema (do jučer ravnodušna) Titovom kultu ličnosti, pitajući se kako je moguće da nas je taj velikan, a zapravo, pokazalo se, hohštapler od formata, mogao tako do grla zadužiti i ostaviti nam u nasljeđe potpuno nesređenu državu i razjedinjeno društvo. Čudila se bezličnim partijskim birokratima koji na probleme reagiraju isključivo iz svog usko političkog i nacionalističkoga rakursa, pri tomu svjesno zanemarujući stvarni, opći društveni interes. Zapravo, postavljala je logična pitanja kojima je pogađala suštinu stvari, jer upravo je taj posttitoistički kadar presvučen u nacionalističke kostime zaigrao svoj krvavi danse macabre čiji eho još i danas snažno odzvanja.

Ali, kako kaže autor, svjetski možda najpoznatijih dnevničkih zapisa Witold Gombrowicz: »Ne govorimo mi jezikom, već i jezik govori nama«; njen se odnos prema političkim temama počeo bitno mijenjati sredinom 80-tih godina. Bila je ustrašena sve prisutnijom raspojasanom histerijom »demokratskog populizma« i život joj se počeo prelamati kroz prizmu ideoloških i nacionalnih hrvatsko-srpskih odnosa. Nije se lomila samo zemlja u kojoj je živjela, već i njen vlastiti život.

To političko sazrijevanje izrazite individualke, prije toga gotovo isključivo okrenute znanstvenom radu, poeziji i literaturi, pretvara je u zoon politikona, pa čak jedno vrijeme i u agilnu društvenu aktivisticu, koja usprkos tomu što je otuđena od bilo kakvog i kojeg kolektiviteta (plemenska pripadnost joj tjera jezu u kosti), shvaća kako mora, ako u općem ludilu želi ostati normalna, pokušati (su)djelovati u rješavanju prijeteće krize neizvjesnog »dramskog« raspleta.

Ali, odviše je poštena i prema sebi i prema drugima, a da bi se mogla do kraja i bez ostatka identificirati s nacionalističkim formulama i floskulama koje je zapljuskuju sa svih strana. U studenom 1988. se pita: »Što je to s našom Jugoslavijom. Trese se, smrdi i raspada kao jadna, isprebijana, diskreditirana frazerska crkotina.« A, već u travnju iduće godine konstatira: »Nacionalno… izbija svugdje u prvi plan. Ljudi dobro znaju tko je što, tko je Hrvat, tko je Srbin i to je jedini uvjet za uspješnu komunikaciju.« Prati krizu na Kosovu i vidi je kao pokušaj destabilizacije Srbije i Jugoslavije, a druge je republike, tvrdi, spretno koriste samo kako bi prema najbrojnijem narodu (Srbima) »dali oduška svojoj netrpeljivosti na uljudan način.«

Kao što se prije toga (u vrijeme zaoštrenih rasprava o jeziku) upitala zašto se Srbi u Hrvatskoj osjećaju ugroženim, ako Hrvati pokušavaju zaštititi svoj jezik i nacionalna prava, sada se priklanja »srpskoj strani« upravo natjerana »zluradošću onih koji sada glume demokratičnost i pravoljubivost, a zapravo tuđe probleme žele iskoristiti za svoje sebične interese.« U prosincu 1990. prigodom posjeta rodnom gradu, gorko zapisuje: »U Osijeku sam osjetila nešto neodređeno, prijeteće; tek se u manjem gradu osjeća hadezeovska promjena: malograđanska, sitna netrpeljivost, glupa samodovoljnost, nacionalno njuškanje bez riječi.«

Višeglasje istine

Naravno, to je »njuškanje« dvije godine prije toga navelo, recimo »uglednog« profesora zagrebačke univerze, Hercigonju, da ponesen nacionalističkom euforijom, nimalo »hrvatski gospodstveno«, Divnu Zečević nazove »srpskom kurvicom«, a ona preponosna za kompromise loše vrste jasno odlučuje: ako me već tjerate da ne budem ono što jesam i svodite me samo na moja nacionalna, srpska krvna zrnca, zašto Vam ne bih jednakom mjerom i odgovorila. U vrijeme raspojasane srpsko-hrvatske nacionalističke histerije, reagirala je emotivno, naizgled je suludim, a zapravo činom očajnika; objavila 1990. na ćirilici svoje »Pjesme i fragmente«, što je naravno hrvatoljubive čistunce skandaliziralo, a na srboljubnoj strani bilo je dočekano prezirno, s ledenom šutnjom.

»Ubacila se« u prostor rezerviran za druge, povlaštene, a tu su »pravdoljubivi« i Srbi i Hrvati jednaki, ne trpe outsidere, jer im kvare »dogovorena pravila igre«. Istina, u svoj dnevnik je zapisala kako joj se čini da je Slobodan Milošević čovjek od djela; osjećajući kako zemlja ide krvavom raspadu i strašnom ratu, u prvo vrijeme nije mogla jasno definirati stvarne uzročnike predstojeće drame. Međutim, ubrzo je jasno i precizno očitala »znakove vremena« dešifrirajući politiku srpskog vožda kao politiku besramnog iskorištavanja hrvatskih Srba za rat protiv zemlje u kojoj su rođeni i u kojoj žive.

To je čovjek, gorko je konstatirala, koji vlastiti narod vodi u propast. U listopadu 1991. je povodom Vukovara zapisala: »Srbija sanja krvavo svoje ludilo umjesto da radi na sređivanju svog političkog kaosa; Srbija gubi Kosovo i radi toga osvaja hrvatski teritorij… Srbija strada od vlastitog zla.« Bez ogleda na prijepore i lutanja, nesporazume i traženja, Zečević je Hrvatsku osjećala kao svoju zemlju (pa čak i onda kada su je svi odbacivali) i znala je da joj je dužnost djelovati u duhu etničkog srpstva i političkog hrvatstva. To dvojstvo joj je bilo potrebno, jer samo je tako, na pravi način mogla iskazati cjelinu svoga bića.

Dnevnik Divne Zečević je dirljiv i snažan dokaz »višeglasja istine« kroz koju se prolamala kriza (naših) identiteta. Osebujna autorefleksija kojom je raskidala zadane okvire života omogućila joj je interpretativnu raznolikost koja se može razumjeti samo kroz ključ povijesno-političke kontekstualnosti oblikovane sferom kulture koja joj je ipak bila primarna. Jaki, oštri, čak dijametralno suprotstavljeni senzibiliteti (posebice u odnosu na pitanje osvješćivanja i razbijanja zadanih identiteta, žensku poziciju i sl.) iskazivali su strasnu odbojnost prema političkim, nacionalističkim i kulturološkim stereotipima.

Tom primitivnom nametanju jednodimenzionalnosti suprotstavljala se cijelim bićem jasno razaznavajući kako umjetna nacionalna razdvajanja (kao i spajanja) društvo neminovno vode »bolesti na smrt.« Kada nije znala više kako se s tim nositi, oštro je reagirala (uglavnom protivno vlastitim interesima) na sve te »zastrašujuće signale«, jer u vremenima kada se navodno mora(lo) znati odabrati, ona to jednostavno nije mogla do kraja i bez ostatka. Znala je da je svaki takav izbor uvijek duboko pogrešan, ili barem deformira osobnu slobodu, (s)misao, individualnost, a ljudsko (s)vodi definiciji kojoj nedostaje ono bitno čime se nešto definira.

Dnevnik je uvijek prostor intime, ali i komentiranja (za)danog trenutka kao i (re)prezentacija činjenica po sebi za koje nikada nismo sigurni kamo nas mogu odvesti. To je taj čudesni trenutak duhovne avanture prepune neizvjesnosti koji je u slučaju Zečević rezultirao tekstom upečatljive snage, provokativnih misli i strasnog obračuna s provincijalizmom hrvatsko-srpske društvene, političke i kulturne krčme. Dnevnikom je (po)svjedočila o vlastitom životu, stvaranju, ali još i više o vremenu i ljudima kraj kojih je živjela. Manje o onima s kojima je živjela.

Bila je i ostala velika marginalka hrvatske književnosti i kulture, a zar se u nas drukčije može postati i biti istinski velikan? Svojim upečatljivim dnevnikom, bez ikakve sumnje obogatila je našu kulturu, tako da bi čak i mnogo duhom bogatije i razvijenije sredine od naše s pravom mogle biti gorde na njen književni (do)prinos. A, mi smo je u to kratko vrijeme, od kako je preminula, gotovo posvema zaboravili. Međutim, valjda će se i u nas naći netko pozvan, tko će to znati prepoznati i ispraviti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka