Piše Kim Cuculić

Problemi 20. stoljeća prenijeti i u iduće: Zašto je i danas važan Danilo Kiš

Kim Cuculić

Kiš se u svojim djelima bavio problemima s kojima se suočavaju njegovi čitaoci tijekom 20. stoljeća, a ti problemi su se, prema riječima pisca Mihajla Pantića, prenijeli i u 21. stoljeće.



Ovog 15. listopada navršilo se 30 godina od smrti književnika Danila Kiša. Ovim povodom u Beogradu je održana tribina “Danilo Kiš: Trideset godina poslije”, a književna večer pripremljena je i u Nacionalnoj biblioteci Crne Gore u Cetinju. Na tribini su o jednom od najvećih pisaca suvremene književnosti govorili Vida Ognjenović, Mihajlo Pantić, Teofil Pančić i Gojko Božović. Neposredan povod za razgovor o književnosti Danila Kiša je činjenica da u vremenu nakon piščeve smrti nastaju nove generacije Kišovih čitalaca i poštovatelja.


Kiš se u svojim djelima bavio problemima s kojima se suočavaju njegovi čitaoci tijekom 20. stoljeća, a ti problemi su se, prema riječima pisca Mihajla Pantića, prenijeli i u 21. stoljeće. “Pitanje totalitarizma, autoritarne vlasti, svega onoga kroz što je i sam prolazio, a što danas ima mekše i perfidnije oblike. Ali, nemojte se zavaravati, cenzura postoji i danas. Način medijske manipulacije veći je nego ikada. Utjecaj politike na naš svakodnevni život je također monstruozno jak. Uvijek se pitam na koji se način pobuniti. Kiš je znao kako se pobuniti, a danas je to otvoreno pitanje”, kazao je Pantić.


I novi broj beogradskog magazina Nedeljnik posvećen je ovom književniku, objašnjavajući zašto je i danas važan Danilo Kiš.




Kako podsjeća profesor Milivoje Pavlović, autor knjige “Vijenac od trnja za Danila Kiša”, Kiš je bio godinu dana mlađi nego njegov otac kad je nestao u krematorijima Auschwitza. Deset godina ranije u Švedskoj je bila prevedena “Enciklopedija mrtvih” i proglašena je književnim čudom. Prema pouzdanom svjedočenju, Kiš je sklopio oči uoči noći u kojoj je komisija za Nobelovu nagradu odlučila o dobitniku. Kišova nominacija, navodi Pavlović, bila je ozbiljna; pored ostalih, za njega su lobirali Josif Brodski, koji je napisao da “ima boljih pripovjedača od Danila, ali nema boljih stilista”, te Susan Sontag koja je izjavila da Kiš spada u tri najbolja prozaika na svijetu. Na poziv iz Stockholma povjesničar i teoretičar književnosti Predrag Palavestra bio je pozvan obrazložiti Kišovu nominaciju, o čemu je zapisao: “Na poziv iz Stockholma da obrazložim taj prijedlog, koji je sve do Kišove smrti bio pod zaštitom nepovredivosti tajne, rekao sam da je Kiš pisac osobenog, istančanog i odnjegovanog stila, i da ide u red istaknutih tvoraca mišljenja našega doba”.


U kolovozu 1989. godine, na vijest da je preminula Mira Trailović, Kiš je napisao zadnju pjesmu, i time zatvorio krug započet stihovima o smrti majke. Ova “samooproštajna pjesma”, koju su mnogi razumjeli kao “nekrolog unaprijed”, počinje autoironijskim stihovima koji bi se mogli upisati i na Kišovu nadgrobnu ploču: “Kako dobro obavljen posao, Smrti/, kakav uspeh,/ srušiti takvu tvrđavu!”


Danilo Kiš, srpski književnik židovskoga podrijetla, rođen je u Subotici 22. veljače 1935. S obitelji je iz Subotice 1937. preselio u Novi Sad, a 1942., nakon novosadskog pogroma vojvođanskih Srba i Židova, izbjegao je u očevo rodno selo u Mađarskoj. Otac mu je 1944. odveden u geto, a potom sproveden u Auschwitz gdje je ubijen. S majkom i sestrom od 1947. živio je u Cetinju, a zatim u Beogradu, gdje je 1958. diplomirao svjetsku književnost na Filološkom fakultetu. Radio je kao lektor na francuskim sveučilištima, a od 1979. živio je u »izabranom izgnanstvu« u Parizu gdje je i umro 1989. Već je u prvom, kratkom romanu “Mansarda” (1962), što ga je u podnaslovu označio »satiričnom poemom«, u ironičnom prikazu mladoga studenta, pisca u nastajanju koji u gradskoj mansardi boemski živi prepuštajući se mladenačkim iluzijama, fragmentarnom, epizodičnom naracijom najavio metatekstualne i intertekstualne značajke kasnijih djela. Iste je godine objavio i roman “Psalam 44”, gdje donekle realističkim prosedeom pripovijeda o preživljavanju u koncentracijskome logoru. Slijedio je roman “Bašta”, pepeo”, intimističke djetinje evokacije i raskošne deskriptivnosti, u kojem prvi put uvodi lik Eduarda Sama (oblikovanoga prema vlastitu ocu), središnju figuru zreloga razdoblja njegova opusa koja postaje simbol strahova i stradanja srednjoeuropske židovske inteligencije u holokaustu.


Djetinjstvo je središnja tema i “Ranih jada”. Obuzet shvaćanjem povijesti kao joyceovskoga »košmara iz kojega se nemoguće probuditi« te njezina pogubna utjecaja na pojedinca, tu je temu proširio i na moderni polifonijski roman “Peščanik” iz 1972. Nakon tih triju knjiga »porodičnog ciklusa« okrenuo se daljnjem traganju za mogućnostima dokumentarnosti unutar fikcijskoga okvira, tražeći fantastičan način za pisanje o realnom. Pronašao ga je u obliku »protuknjige« zbirci kratkih priča “Opća povijest gadosti” Jorgea Luisa Borgesa, jednoga od najvažnijih kasnijih Kiševih poetičkih uzora. Smatrajući kako su »prava historija beščašća koncentracijski logori«, u najpoznatijem je svojem djelu, zbirci pripovijedaka “Grobnica za Borisa Davidoviča” (1976), fikcionaliziranim biografijama većinom temeljenima na stvarnim svjedočanstvima i izvorima o ljudima stradalima u sovjetskim logorima, progovorio o strahotama Staljinove diktature. Premrežena mnoštvom izravnih i skrivenih citata, pravih i lažnih dokumenata, ta ga je zbirka potvrdila kao jednoga od najvažnijih srednjoeuropskih pisaca, ali mu je i donijela optužbe dijela srpske književne scene zbog navodnog plagijata. Protivnicima je odgovorio polemičko-kritičkom knjigom “Čas anatomije”.


Objavljivao je i poeziju, knjige eseja i razgovora. Posmrtno su mu objavljene knjige “Gorki talog iskustva”, “Život, literatura”, “Lauta i ožiljci” (Feral Tribune, Split, 1994)… Zapažen je i kao prevoditelj, osobito s francuskoga (Charles Baudelaire, Jacques Prévert, Raymond Queneau, Paul Verlaine), mađarskoga (Endre Ady, Attila Jószef) i ruskoga (Cvetajeva, Jesenjin, Majakovski). »Velik i nevidljiv«, kako ga je opisao Milan Kundera, antinacionalist, antikomunist i kozmopolit, književni eksperimentator i tragatelj za angažiranom književnošću, shvaćajući literaturu kao prirodni zavičaj individualnosti i slobode, ostao je simbolom modernosti u srpskoj književnosti i jedan od njenih najvećih pisaca, a i šire.