Knjiga »Biblija nije sveta knjiga« talijanskog autora Maura Biglina sada se pojavila i u hrvatskom prijevodu Denisa Nadenića, a u izdanju TELEdiska. Knjiga ovog esejista, istraživača povijesti religija i prevoditelja sa starog hebrejskog izazvala je kontroverzije.  Zanimljivo je da je Biglino radio kao prevoditelj sa starog hebrejskog jezika za vatikansku izdavačku kuću Edizioni San Paolo, za koju je preveo sedamnaest izvornih knjiga Biblije. Nakon što je 2010. objavio »Knjigu koja će promijeniti vaše mišljenje o Bibliji«, suradnja je okončana i izgubio je posao u roku od 24 sata. Otada objavljuje knjige u kojima iznosi na vidjelo iznenađujuća otkrića u analizi takozvanih svetih tekstova.

Teza Maura Biglina je da je Biblija, a tu misli na Stari zavjet, klasična povijesna knjiga koja se ne bavi religijom:

– I sami Elohimi se nisu nikada, prema onome što piše u Bibliji, bavili duhovnošću ili onostranim. Moji prijatelji Židovi, iz židovske zajednice u Torinu, mi kažu da oni o onostranom ne znaju ništa jer im njihov Bog nikada ništa o tome nije rekao. Mogu samo dodati da je to jedna velika istina. Naša Biblija je samo jedna od mnogih mogućih Biblija i ne znamo ništa o tome tko je i kada napisao Bibliju. Skrivena nam je prava priroda Stabla života, a jedanaest biblijskih knjiga je nestalo. Stvaranje čovjeka nije božanski čin, dok je »istočni grijeh« samo bajka. Biblijski Bog nije Isusov otac – samo su neke su od provokativnih teza koje Biglino analizira u svojoj knjizi.

Kako objašnjava u poglavlju pod naslovom »Biblija ne govori o Bogu«, Biblija zapravo pripovijeda priču o odnosu jednog kolonizatora/vladara imenom Jahve i više grupa ljudi koje je uz veliki trud pretvorio u narod stvorivši im identitet.

– Biblija nije religiozna knjiga – smatra Biglino. To javno tvrde židovski filolozi na internetskim forumima i blogovima, čak i oni kojima je jasni cilj suprotstaviti se širenju ovog mojeg ključa doslovnog čitanja Biblije. Taj ključ dovodi u pitanje kompletan ideološki i teološki sustav o kojem razgovaramo, a ja ga želim staviti uz bok tradicionalnim ključevima čitanja Biblije. Svi oni pružaju čitatelju poticaje na razmišljanje kako bi stvorio vlastite ideje, slobodne od shema u koje je upleteno čitavo biblijsko pitanje.

Elyon i Jahve

Dio Biblije koji nam pripovijeda povijesno gledano najstarije događaje (koje su biblijski redaktori uzeli iz mnogo starijih sumersko-akadskih pripovijesti) u osnovi je kronika koja opisuje korijene čovječanstva i stvaranje jedne posebne etničke grupe. Priča koja slijedi govori o jednom narodu koji je sklopio odnos/savez s jednim od Elohima, onog kojeg poznajemo pod imenom Jahve.

Daleko od toga da je Jahve bio duhovni, transcendentni Bog i Stvoritelj – bio je biće od krvi i mesa te je pripadao grupi kolonizatora/vladara/čuvara koje Biblija poznaje pod imenom Elohim. Želim naglasiti da kad u Bibliji nalazimo izraz ‘Bog’ (u jednini), u hebrejskom tekstu imamo riječ Elohim (u množini), a kad u Bibliji naiđemo na izraz »Gospodin« ili »Vječni«, na hebrejskome imamo Jahve (već sam spomenuo da, ne slučajno, rimska Crkva namjerava izbaciti to ime iz uporabe).

Valja dodati da se ime Jahve (Yahweh) u biblijskim zbivanjima prvi put pojavljuje kad hebrejski jezik nije još ni postojao. Ime je zapisano tek mnoga stoljeća nakon što je izgovoreno (oko tri stoljeća, u najboljem slučaju) i to samo suglasnicima. Na kraju, ime YHWH dobit će samoglasnike nakon još 1.700 godina. Biblija nam pripovijeda o odnosu između te osobe i jednog naroda koji mu je dodijeljen u Ponovljenom zakonu gdje se kaže da je Elyon dijelio baštinu narodima i određivao međe. Biblijski redak nam ne govori da je Jahve izabrao narod, kako nam se obično govori, već da ga je dopao onaj narod i, sudeći prema onome što mu je dodijeljeno, on nije ni bio među najvažnijim i najutjecajnijim Elohimima.