ZAGREB Umjetnički paviljon nije imao dovoljno stolica da smjesti sve one koji su u petak navečer željeli prisustvovati predstavljanju »Dnevnika jednog skribomana« Zdravka Zime. Interes za knjigu, u kojoj je ovaj autor sklon autoironiji uokvirio godinu dana svog života, potpuno je jasan kada se zna da je ugledni književni kritičar i vrsni publicist redovni posjetitelj svih značajnijih kulturnih zbivanja ovoga grada pa su se tako i mnogi protagonisti umjetničke scene našli na stanicama njegovoga »Dnevnika«.

– Ova se knjiga ne gubi u banalnosti. I kad govori o običnim, naizgled trivijalnim razgovorima i susretima, ona daje sliku općeg kulturnog trenutka, istaknuo je posebnu vrijednost ovog rukopisa urednik Velimir Visković koji je čitajući »Dnevnik« imao dojam da je  Zagreb  iznimno zanimljiv grad s mnoštvom pametnih ljudi. A to je zato, objašnjava Visković, jer Zima o Zagrebu i njegovim stanovnicima, posebice kulturnjacima, govori s ljubavlju i poštovanjem. Urednik je također naglasio da su politička zbivanja u Ziminom dnevniku u pozadini, no jasno se iščitava piščeva lijeva orijentacija kao i zgražanje nad svim oblicima uskogrudnosti i nacionalizma. Ova knjiga, po njegovom je mišljenju, idealno  štivo za sve one koji vole život i umjetnost, preporučio je Visković dnevnik autora kojeg zbog njegove sklonosti prema umjetnostima smatra »jednim od posljednjih ljepoduha«.

Odgovarajući na pitanje tko je zapravo Zdravko Zima i koja je njegova veza s Umjetničkim paviljonom, Milana Vuković Runjić u nadahnutom je govoru krenula u daleku prošlost ovog velebnog zdanja ne bi li došla do gorućeg problema današnjeg hrvatskog umjetnika.

– Osim što je je ovo sasvim logičan ambijent za jednog, matoševski rečeno, ljepoduha, prisjetimo se 1898. i otvorenja Umjetničkog paviljona kad je gluhonijema Slava Raškaj Khuenu Hedervaryju darovala stručak ljubičica. Znamo da je skončala u stenjevačkoj ludnici prije svoje 29. godine, što je zapravo priča o hrvatskom umjetniku. Slava Raškaj smo svi mi impregnirani hrvatskom stvarnošću u pokušaju da se bavimo umjetnošću i budemo dosljedni sebi. I Zima je baš kao Slava rob ljepote i spoznaje o zastrašujućem besmislu bavljenja umjetnošću na ovim prostorima, pesimistično je konstatirala Vuković Runjić, ali i naglasila važnost postojanja ovakvih autora.

– Zimu zato treba zaštititi poput poljičkog soparnika ili bećarca jer ako to ne učinimo, izumrijet će jedna rijetka vrsta razmišljanja i pisanja, upozorila je ona proglasivši Zimu jednim od posljednjih stanovnika Austro-Ugarske Monarhije ili pak automobilskim rječnikom rečeno, poantirala je, »maseratijem u svijetu fićeka«.

 Pred čitateljima je, zaključila je književnica i nakladnica, beskrajno iscizeliran dnevnik, zbirka prekrasno uobličenih i sadržajno različitih eseja jednog zoona politikona, čovjeka koji društvenost smatra svojm dužnošću, ali i veseljem.

U obraćanju publici, autor je priznao da je svoj dnevnik počeo pisati još prije 20 godina, ne iz pomodnih razloga jer ga »trendovi i brendovi ne zanimaju«, već zato što je piscu svakodnevno pisanje trening, a vrijeme mu je trajna fascinacija.

– Ovo je jedna izričito zagrebačka knjiga jer ja u ovom gradu već pedeset godina živim. O njemu sam već napisao dvije knjige – »Zagreb je kriv za sve« i »Purgeri u purgatoriju«. Nema tu ni senzacija ni skandala, napomenuo je, pišem o Glihi, Kniferu, Vaništi, naravno o Krleži, o Matošu jer on je paradigma pisanja, o Desnici –  jednom od mojih literarnih favorita, o Kišu, Dragojeviću, ali i o Mahleru i Passoliniju… Pišem svakako i o svojoj obitelji, prijateljima, zavičaju. I konačno pišem o sebi, ali i o svijetu. Svjedočeći o drugima, svjedočim o sebi. Koliko sam u tome uspio, prosudit će čitatelji, kazao je Zima.