Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
16. prosinca 2019.
LICEMJER

Predstavljen izbor Paquolinih kolumni: Urbani filozof markantnog stila

Foto: Ivica Tomić
Foto: Ivica Tomić
Autor:
Objavljeno: 12. srpanj 2019. u 10:20 2019-07-12T10:20:53+02:00

U glavnoj ulozi je ostarjeli samac – a to sam ja – koji je sam, ali nije usamljen jer ima puno toga što mu svakog dana predstavlja izazov i zadovoljstvo. A jedno od tih zadovoljstava je i pisanje 

RIJEKA - Kad su sredinom lipnja ove godine svi hrvatski mediji objavili da je dobitnik Nagrade »Vladimir Vuković« za životno djelo – koju dodjeljuje Hrvatsko društvo filmskih kritičara – dobio ugledni riječki filmski kritičar Aldo Paquola, knjiga koju predstavljamo – »Licemjer« – bila je već u tisku. Mnogi su se u povodu objave ove Nagrade za životno djelo upitali: »Pa zar je Paquola još živ?« Ne samo da je živ, Paquola, filmskim jezikom rečeno, opet jaše i to u sedlu koje najviše voli – pisanom riječju, istaknuo je Franjo Butorac, izadavač »Licemjera«, izbora kolumni koje je Aldo Paquola objavljivao u Novom listu od listopada 2005. do konca 2012. godine.
– Jedini kriterij kojim sam se vodio filtrirajući gotovo 500 kolumni objavljenih na stranicama Novog lista i suzio ih u konačnici na brojku od oko 230, jest čitalački užitak. Ova zbirka kolumni najbolje je što sam napisao u tom razdoblju, reći će Paquola na predstavljanju u salonu hotela Continental, dok bistar pogled i nadaleko poznat stav »bez dlake na jeziku« nagoviještaju da ovo nije njegova posljednja knjiga.

Pet cjelina

Kolumne su podijeljene u pet cjelina – »Kratkotrajnost živi vječno«, »Susreti pod vještičjim nogama«, »Danak za celibat«, »Kupujmo kod Kamova« i »Stare slave veprovina«.

– U kolumnama govorim o svakodnevici, ali ne onoj dobro poznatoj i pomalo skučenoj, koja na mahove postaje gotovo apstraktna i nepoznata, već onoj zagonetnoj i zakučastoj. Ta svakodnevica nije filtrirana kroz meni nepodnošljivu nostalgiju; u njoj glavni lik nije takozvani mali čovjek jer je on najčešće veliko govno, uostalom svi su totalitarizmi napajani upravo malim čovjekom. Ne, u glavnoj ulazi je ostarjeli samac – a to sam ja – koji je sam, ali nije usamljen jer ima puno toga što mu svakog dana predstavlja i izazov i zadovoljstvo. A jedno od tih zadovoljstava je i pisanje kao proces jer mi je on uvijek bio puno važniji od knjige kao gotovog proizvoda. Dobro sam se osjećao dok sam radio ovu knjigu, a taj osjećaj priželjkujem i čitateljima, ispričao je Paquola.

U izboru kolumni koje su objavljivane više od sedam godina, Paquola je signirao njemu važne aspekte grada i svijeta u kojem živi. Često je to i neki oblik kritike, upozorenja ili jednostavno duhovitog, ciničnog osvrta na nepravilnost, anomaliju ili standard koji bi autoru išao na živce, piše u predgovoru »Licemjera« novinar Novog lista i književnik Davor Mandić.

– Ali nije Aldo Paquola, taj vehementni filmski kritičar s kojim smo se obožavali svađati i čije smo preporuke čitali kao male Biblije, samo film, iako je komotno mogao ispasti i iz neke Fellinijeve kitice pokretnih slika. O ne, Aldo Paquola je puno više od toga. Enciklopedija urbanosti. Čovjek sazdan od suprotnosti; kroničar svakodnevice, urbani filozof markantnog stila, pregnantne rečenice koja čitatelja ne ostavlja ravnodušnim. Nepopravljivi hedonist. Duhovito gunđalo, napisat će Mandić u predgovoru.

Hommage u Art-kinu

Jučerašnje predstavljanje bilo je tek uvertira onoga što štovatelje lika i djela Alda Paquole očekuje ove jeseni. U suradnji s riječkim Art-kinom realizirat će se jedna večer, svojevrsni hommage ovom istaknutom filmskom kritičaru, gdje će uz knjigu biti prikazan i njegov film koji potpisuje i kao scenarist i kao redatelj – »Automati želja« iz 1978./79., a koji je prikazan na smotrama u Centru Pompidou u Parizu i Stedelijk Museumu u Amsterdamu. Zaštitni znak tog filma je kamera Gorana Trbuljaka.
– Film će, naravno, biti prikazan ukoliko ga pronađemo jer smo toj filmskoj traci zagubili trag još osamdesetih godina. Ako ga ne pronađemo, umjesto njega bit će prikazan »Dva čovjeka i ormar« Romana Polanskog, te »Veliko žderanje« Marca Ferrerija, zaključio je Paquola.

Britki tekst

I pogoditi u srž, jer – kako će pak Butorac naglasiti – Paquola je poznat kao beskompromisni zagovaratelj onoga u što vjeruje. Čitatelj se ne mora uvijek s njim slagati, ali se zato gotovo svaki put može upitati: »Ma, ljudi moji, je li to moguće?« Ili se pak slatko nasmijati onome što i sami vidimo, ali tek kroz Paquolin britki tekst shvaćamo koliko je to ponekad apsurdno, a ponekad smiješno i tužno, gotovo istodobno.

– Knjiga se dugo »rađala« i da nije bilo prijatelja i ljudi koji uvažavaju Paquolu i njegovo pisanje, ni sada se ne bi pojavila. On piše o gradu, o ljudima, o događajima, o prostorima i mjestima okupljanja. Kao filmofil i filmski kritičar neizostavna je tema gašenje Rijekakina i nestajanje kinodvorana, baš kao i otvaranje mrskog mu Cinestara. On piše o običnim ljudima, šetačima, ali i onima na političkim funkcijama – Paquola je iznimno talentiran za stvaranje neprijatelja. Ova je knjiga kiseli requiem za Rijeku, jer Rijeke kakva je bila više nema. Ljudi se više ne susreću na Korzu. Baš kao što je Duško Radović poručivao: Dobro jutro, Beograde, Aldo Paquola pozdravlja: Laku noć, Rijeko!, zaključio je predstavljanje Franjo Butorac.

Izbor kolumni »Licemjer« objavila je Naklada Kvarner za izdavača Franju Butorca, za tisak je zaslužna Tiskara Zambelli, lekturu i korekturu potpisuju Doris Žiković i Saša Markić, a dizajn Ranko Žilić.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.