U vremenu koje tek počinje vrednovati arhitektonsku baštinu druge polovice 20. stoljeća i u društvu koje se prečesto nemilosrdno odnosi prema socijalističkom nasljeđu, rijetka su izdanja posvećena arhitektonskim opusima tog razdoblja. Stoga kao hvalevrijednu treba pozdraviti knjigu Theodora de Canzianija »Arhitekt Darko Turato – Skica za monografiju«, nedavno objavljenu u izdanju Općine Omišalj, koja ponosno predstavlja djelo svoga sugrađanina i iskazuje poštovanje arhitektu koji je ostavio značajan trag u lokalnoj zajednici, na prostoru Hrvatskog primorja i kvarnerskih otoka.

Knjiga donosi presjek Turatovih projekata koji čine kičmu njegova opusa, a već naslovom sugerira da se ne radi o potpuno zaokruženom prikazu niti isključivo o arhitekturi. Ona je, kako ističe De Canziani, priča o čovjeku koji je gradio na kamenu i daje temeljne smjernice u vrednovanju njegova života i rada, ostavljajući prostor za moguća dopisivanja i buduća cjelovitija sagledavanja.

– Bez pretenzije, knjiga je zapravo bilježnica s mojim tekstom kao natuknicama za one koji ga žele nadopuniti svojim sjećanjima, zaključcima i ostalim, da bismo možda jednom postigli cjelinu različitih rakursa. Bitno mi je bilo naglasiti osjetljivost Darka Turata za tradiciju i autohtonost, kao i prirodne vrednote koje Turato maestralno transponira u različitim zadacima, ali uvijek suptilno, ne kopirajući prošlost ni druge, pa ni sebe samog, nego prema tradicijskim predlošcima sugerira organičnost arhitektonsko-urbanističke zamisli u kontekstu. Ova osjetljivost maestralno ga povezuje s Otonom Glihom i njegovim ritmom Gromača – kaže autor monografije.

Arhitekt Darko Turato, rođen 1935. u Omišlju, kojem se vratio odlaskom u mirovinu, diplomirao je 1962. na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu u Zagrebu, a cijeli je radni vijek proveo u riječkom Građevno projektnom zavodu – GPZ-u, istodobno živeći na Sušaku. Najpoznatija riječka projektantska tvrtka, popularno zvana »gepeza«, bila je osobito sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća rasadnik vrsnih ahitekata, poput Borisa Magaša, Igora Emilija, Ninoslava Kučana, Vladimira Grubešića, Abela Šlosara...

Umjetničke suradnje

Izuzetno plodna graditeljska djelatnost tih desetljeća na polju višestambene arhitekture, stambenih naselja, ugostiteljsko-turističkih kompleksa te zgrada upravne, javne i ekonomske, trgovačke djelatnosti učinila je ovu generaciju projektanata ekspertima u tim područjma. Pored toga, kako podsjeća De Canziani, javlja se i sve veća potražnja za individualnom rezidencijalnom i luksuznom arhitekturom i specifičnostima dizajna interijera, kojoj su ovi arhitekti dali osobitu i visokokvalitetnu razinu.

Darko Turato projektirao je brojne ugostiteljsko-turističke objekte, stambena naselja, poslovne objekte. Njegovim najboljim ostvarenjem smatra se hotelsko turističko naselje Ad Turres na ulazu u Crikvenicu, za koje je dobio pohvale nacionalne stručne javnosti, kao i Nagradu Grada Rijeke za 1971. godinu. Ocjenjujući ovu realizaciju posebno vrijednom, Vanda Ekl, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka, isticala je da se radi o visokoj kvaliteti suvremene arhitekture, uklapanju u krajobraz, vezi s tradicijom u transponiranju konstruktivnih i dekorativnih elemenata, reminiscirajući, ali i ne kopirajući baštinske predloške.

Kao primjer kvalitetne arhitekture u kojoj nalazimo i djela vrhunskih umjetnika, Turatov Ad Turres istaknut je i na izložbi posvećenoj turističkoj arhitekturi iz doba socijalizma u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti prije tri godine. Turato ga je oplemenio umjetničkim djelima Ede Murtića, Otona Glihe i Zlatka Price, a suradnju s hrvatskim likovnim umjetnicima nastavit će i u kasnijim ostvarenjima.
Djela Otona Glihe pojavit će se i u monumentalnom postmodernističkom zdanju Hotela Selce iz 1985. godine, a zatim i u kompleksu Kluba Jugolinije, kasnije Croatia linea, zajedno s radovima Maje Štrk i Ljube de Karine.

Ekskluzivan klub zatvorenog tipa u koji se ulazilo samo s posebnom iskaznicama Jugolinija je otvorila 1975. u prostoru Vile Stipanović u Kostreni. Vila je podignuta tridesetih godina 20. stoljeća na atraktivnom posjedu uz obalnu šetnicu, a Darko Turato potpisuje opsežnu rekonstrukciju i dogradnju kompleksa iz 1987. godine. Uz vrhunski restoran u kojem su se služile delicije, aperitiv bar, konferencijsku salu, tri apartmana s pogledom na Kvarnerski zaljev i društvene prostorije, djelatnici Jugolinije i odabrani gosti na raspolaganju su imali igrališta za tenis, košarku, rukomet, mini golf, kuglanu, dva joga za boćanje... Nažalost propašću riječkog brodara nastupa i vrijeme potpune degradacije ovog prostora koji obuhvaća 14 tisuća četvornih metara.

Komfor radnika

Istaknuto mjesto u Turatovu opusu ima i serija samoposluga u Crikvenici, Jadaranovu, Dramlju i Kloštru iz 1970., a posebno veliko poglavlje čine stambeni nizovi građeni sedamdesetih i osamdesetih godina u Bakru, Kostreni, Omišlju, Ćikovićima te stambeno-poslovni centar i autobusni kolodvor u Novom Vinodolskom iz ranih devedesetih.

Sva ova naselja, kako ističe de Canziani, karakterizira riječka postmoderna arhitektonsko-stilska definicija prema stambenoj arhitekturi osobitih osjetljivosti na komfor radnika, ali i potrebu socijalizacije nove zajednice. Baštinske urbanističko-arhitektonske reminiscencije prisutne u cijelom Turatovu opusu ovdje su postigle maksimum primjene. Stambeno naselje Bjažinov, projektirano kao nastavak postojeće jezgre starog Omišlja, zapravo je transpozicija povijesne siluete grada, kao i stambeni nizovi u Bakru.

Na području turističke arhitekture nerealizirani su ostali Turatovi projekti Hotela Miramare u Crikvenici iz 1987. i Hotelski apartmani Selce iz 1995., a među realizacijama ističe se i Hotel Eva na Rabu, gdje se Darko Turato javlja kao suradnik Zdravku Bregovcu. Svoj trag ostavio je i u Ribarskom selu, danas jedinom sačuvanom dijelu nekad glamuroznog turističkog kompleksa Haludovo u Malinskoj, kao suradnik arhitekta Borisa Magaša.

U Malinskoj je osmislio prostor Primorske pivnice, a zapaženim se interijerima pridružuju Caffe Vrutak i Turističko-informativni centar u Crikvenici. U Omišlju, kojem je posvetio iznimno puno svog vremena i stvaralačke energije, projektirao je i zgrade trgovine Kvarner, Riječke banke te restoran Kaštel, a volonterski je izradio projektna rješenja i pratio izvedbu naselja Pušća II te uređenje i obnovu Place, Smitira, Velih Sten, Prikeštela, Pesje i groblja Sveti Duh. Za cjeloživotni opus, a posebno ostvarenja na omišaljskom području, Darko Turato dobio je i Nagradu za životno djelo Općine Omišalj 2009. godine.