RIJEKA U programskom pravcu »Čemu pjesnici u oskudno doba?« ovogodišnjeg Vriska u Dnevnom boravku predstavljena je nova knjiga riječkog autora Dražena Cuculića. Riječ je o njegovoj šestoj knjizi, pod naslovom »Živi bili pa umrli«, koja donosi izbor iz Cuculićeve poezije, aforizme i sada po prvi put objavljenu zbirku pjesama »Himna apatrida«. Razgovor je počeo prisjećanjem na prvu zbirku pjesama »Kako se postaje pametan« iz 1989. godine, koja odiše mladenačkim buntom.

Uslijedile su zbirke »Društvo mrtvih pjesnika« i »Salto mortale« (1995.), »Dnevnik krucifiksa« i »Peti jahač apokalipse« (2001.). U knjizi »Živi bili pa umrli«, kojom se Cuculić upustio u pustolovinu tiskanja knjige u vlastitoj nakladi, objavljeni su i aforizmi pisani od 2005. do 2009. godine. Dok je prva zbirka bila mladenačka, posljednja »Himna apatrida« predstavlja zrela autora koji je svojim pjesmama predvidio izbjeglički val.

Medicina i pjesme

O poeziji Dražena Cuculića govorila je Verena Tibljaš iz Gradske knjižnice Rijeka, koja je velika poklonica njegova pjesništva. Tibljaš se prisjetila kako je počela ta »ljubav«.

– Kad ti na prvoj godini faksa profesor skrene pažnju na tek objavljenu knjigu čiji naslov najavljuje otkrivanje velike tajne: »Kako se postaje pametan«, bez razmišljanja trčiš u Mladost i kupuješ, jer u njoj, siguran si, leži duboka ispovijest velikog uma, leže svi recepti koji ti kao brucošu trebaju. Kako genijalno! Zbogom debele knjižurine, zbogom dosadne povijesti, prazne teorije i vremenom pregažene lektire. U ovom mršavom djelcu krije se sve što ti treba, na samo 80-ak stranica ispisana je sva mudrost ovoga svijeta – pojasnila je Tibljaš.

Zanimljivo je da je Dražen Cuculić završio Medicinski fakultet u Rijeci, pri kojemu je zaposlen na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku. S obzirom na to, bilo je riječi i o vezi između poezije i sudske medicine, što je Cuculić ovako objasnio: »U svojim pjesmama pišem o postojanju i nestajanju.«

Predzadnjeg dana Vriska u Antikvarijatu »Ex Libris« održano je predstavljanje knjige »Luzitanija« beogradskog književnika i vizualnog umjetnika Dejana Atanackovića, koji je za spomenutu knjigu osvojio NIN-ovu nagradu za 2017. godinu. S ovim izuzetnim, polivalentnim umjetnikom razgovarao je Vojo Šiljak. Atanacković je novo ime u svijetu književnosti, koji je već romanom prvijencem privukao dužnu pažnju. Živi na relaciji Firenca – Beograd, iz kojega je otišao 1991. vezano uz odluku da se posveti studiju te trenutačno predaje na dvama fakultetima u Firenci za američke studente. U Beograd se uvijek rado vraća i realizira umjetničke projekte u suradnji s institucijama iz raznih europskih zemalja.

Psihijatrija svijeta

Za sebe kaže da zapravo živi paralelno u dvama gradovima i da je ta distanca između dvaju gradova ono što naziva domom. Čitav život se bavi pisanjem pa često pisanu riječ koristi i u svojim instalacijama, tako da je roman »Luzitanija« jednim dijelom i nastavak njegova bavljenja vizualnim umjetnostima. Njegovi tekstovi nastali uz vizualne radove jednostavno su tražili izdvajanje i smještanje unutar tijela knjige i književnosti. »Luzitanija« je kompleksna priča o beogradskoj psihijatrijskoj bolnici tijekom Prvog svjetskog rata i djelo koje govori o tragičnim i teškim temama, ali uz priličnu dozu humora i zadovoljstva.

Psihijatrijska bolnica bila je jedini nezavisni teritorij kad su austrijske trupe zauzele Beograd, a priča se razvija kada bolnica sa svojim pacijentima i osobljem odluči oformiti republiku te se razum i ludilo udružuju protiv stvarnog neprijatelja koji hara izvan zidina bolnice, a to je glupost.

Naziv romana nadovezuje se na britanski prekooceanski brod Lusitania, koji je 1915. torpediran i potopljen od njemačke podmornice U-20, što je bio jedan od povoda za ulazak SAD-a u rat. Preživjeli putnik završava u beogradskoj bolnici s prslukom za spašavanje na kojem piše Lusitania, što stanovnike bolnice inspirira da po nečem potonulom i lišenom značenja nazovu svoju novouspostavljenu republiku. Roman je objavila beogradska nakladnička kuća Besna kobila.