Uz ime mlade američke pjesnikinje Rupi Kaur posljednjih se pet godina opravdano veže pojam – izdavački fenomen. Name, njena prva zbirka pjesama nazvana »Mlijeko i med« ostala je, nakon objavljivanja 2014. godine, punu godinu dana na listi najprodavanijih knjiga New York Timesa, a do danas je prodana u više od milijun primjeraka. Drugim riječima pretvorila je svoju autoricu u milijunašicu što je, kad je riječ o zaradi utemeljenoj na pisanju poezije, do tog trenutka smatrano jednostavno nemogućim!

Rupi Kaur pokazala je, dakle, da i nemoguće može postati moguće, a potom je tri godine kasnije, dakle 2017. godine, objavila »Sunce i njeni cvjetovi«, novu zbirku stihova koja nije ponovila mega uspjeh prethodne zbirke, ali je i dalje autorici osigurala status milijunašice! Pjesnikinja koja stihovima zarađuje milijune dolara – neshvatljivo! O čemu se, u stvari, radi…

Rupi Kaur rođena je 1990. godine kao dijete roditelja koji su u SAD došli iz Indije. Najprije je, nedugo po ženidbi, stigao njen otac Kamaljito Kaur koji nakon nekoliko godina mukotrpnog rada poziva k sebi suprugu Suchet Sing koja u Sjedinjene Države stiže brodom. Za američke standarde nedovoljno obrazovani za bolje plaćeni posao njih dvoje ne žive nimalo lagano, ali ne odustaju od ideje obiteljskog života pa obitelj Kaur raste do broja šest koji uz njih dvoje čine još i dvije kćeri i dva sina.

Inteligentna i buntovna

Rođeni i školovani u Americi, mladi se osjećaju Amerikancima pri čemu inteligentnoj i buntovnoj Rupi smeta što obitelj živi, po njenom mišljenju, previše u skladu s indijskim tradicijama, a to znači, između ostalog, da su žene manje vrijedne od muškaraca. Sve to, unatoč njenoj očitoj ljubavi prema ocu i braći, rađa brojnim sukobima i neslaganjima. No, i to nekako ide u drugi plan onog trenutka kad se u ranim dvadesetim zaljubi potpuno i ludo predajući i dušu i tijelo čovjeku u kojeg je beskrajno zaljubljena. Nažalost, snaga osjećaja s njegove strane daleko je manja i uskoro dolazi do raskida koji je s emocionalne strane pogađa iznimno snažno i čini joj život besmislenim i nepotrebnim. Na vrhuncu krize, kad je već prijetila opasnost od potpunog odustajanja, Rupi Kaur odlučuje – pisati. I tako je nastala prva zbirka »Mlijeko i med«.

Sve što ste pročitali nije skinuto s Wikipedije ili sličnih internet izvora, već je iščitano iz dvjestotinjak stranica njene debitantske zbirke poezije. Rupi Kaur, dakle, piše o samoj sebi, a kako je riječ o mladoj ženi odrasloj u muški dominantnoj sredini, uz to i pripadnici manjine te k tome još i jako razočaranoj zbog gubitka ljubavi, s njenim su se pjesmama lako identificirale brojne čitateljice i čitatelji, a budući da je način na koji je iznosila svoje osjećaje, misli i stavove bio direktan i jednostavan, a opet vrlo poetski, njene je stihove čitao sve veći broj ljudi, knjiga mjesecima nije silazila s liste najuspješnijih, slava se širila i rasla, a Rupi Kaur u sve je većoj mjeri postajala pjesnikinja koja vraća vjeru u snagu stiha, djevojka koju čitaju i mladi za koje su već mnogi mislili da su zauvijek izgubljeni u bespućima digitalne tehnologije i filozofije površnosti koja je vladajuća snaga u komunikaciji današnjice.

Bol, Ljubav, Slom, Lijek

Svoju životnu priču iskazanu kroz stihove Kaurova je podijelila u četiri cjeline koje kronološki prate njen život. Prvi dio pod nazivom »Bol« govori o odrastanju u tradicijskim okvirima koji za ženu predviđaju obrazac ponašanja po kojem ona kuha, pere, čisti, šuti i rađa te služi za tjelesnu nasladu. Iako su i njen otac i njena braća daleko od temeljnih oblika takvog ponašanja, mladu Kaur to jako smeta i upravo o tom nesrazmjeru između pravog značenja žene i tradicijom joj nametnutih okvira, progovara prvi ciklus ove zbirke pri čemu se autorica ne libi govoriti o bilo kojoj temi pa čitamo, između ostalog, i pjesme o seksu, zlostavljanju, silovanju, ali i o buđenju ženstvenosti i spoznaji tjelesnog. Drugi dio pod nazivom »Ljubav« oda je klasičnoj ljubavi između muškarca i žene pri čemu Kauri progovara i o emocionalnoj snazi ljubavi (»Dodirnuo si me bez ijednog dodira«), ali i o tjelesnoj (»Već sama pomisao na tebe, rastvara moje noge«) stvarajući i niz sjajnih erotskih stihova u proznoj pjesmi »Kako se mirimo«.

Nažalost, kraj veze donosi očaj o čemu govori treća cjelina pod nazivom »Slom« u kojoj pratimo raspad veze od onih početnih oblika nerazumijevanja (»Bio si toliko udaljen da sam zaboravila da si ovdje«) pa do kraha nakon kojeg je bol golema jer odlazak ne znači i zaborav – »Otišao si, ali i ostao«. No, već u tom se dijelu, uz svu patnju, očaj i bezizlaznost stanja, daje naslutiti kako je krenula putem spoznaje, a o kakvoj je spoznaji riječ saznajemo u četvrtoj, ujedno i završnoj cjelini koja pod nazivom »Lijek« pokazuje kako je rješenje u stvaralaštvu, odnosno poeziji koja autorici služi da još jednom prođe priču cijelog svog života, razmisli o svemu te kroz stihove spozna samu sebe – »Gubitak tebe bio je postanak mene« konstatira Rupi Kaur u jednoj od završnih pjesama svoje debitantske zbirke.

Način na koji je pred nas iznijela svoju nutrinu i svoje boli u sebi ima puno lirskog, ali bježi od bilo kakvih pravila. Rupi Kaur ne poštuje pravilan stih, nije joj važna metrika, ne mari za ritam ni pravila pravopisa, naslove pjesmama ili uopće ne stavlja, ili ih smješta na kraj pjesme kao svojevrsni zaključak. Jedino što joj je bitno je što dojmljivije izreći svoje misli i osjećaje pri čemu ne preza ni od provokativnih stavova jer, kaže za svoju poeziju, ona je »pola bodež, pola svila«. Ta otvorenost, iskrenost, direktnost i provokativnost teško kojeg čitatelja može ostaviti ravnodušnim pri čemu će neke oduševiti, druge možda i užasnuti ili skandalizirati, ali nikada neće ostati bez popratne reakcije, emocije i zauzimanja stava.

Venem, Padam, Puštam korijenje

Sve to debitantskoj je zbirci donijelo golemu čitanost i milijunsku nakladu te joj, naravno, promijenilo život o ćemu je progovorila u drugoj svojoj zbirci, 2017. godine objavljenoj »Sunce i njeni cvjetovi«. I u toj knjizi Rupi Kaur poštuje sustav stvoren u prethodnoj pa je ovog puta zbirku razdijelila u pet cjelina koje je odredila na temelju »recepta« koji joj je u danima najveće tuge ponudila njena majka usporedivši život čovjeka sa životom cvijeća te rekavši kako, poput cvijeća, »i ljudi venu, klonu, puštaju korijen te ustaju da bi mogli procvasti«. Pa tako u početnom ciklusu »Venem« iznova slušamo njenu bolnu priču o za njoj traumatičnom gubitku ljubavi, ali uz evidentan zaključak kako je osoba u koju se bila zaljubila bila privid, tek konstrukcija njene mašte i želja: »dan za danom shvaćam da onoga što mi na tebi nedostaje nije ni bilo u tebi« priznaje pjesnikinja sama sebi da bi u ciklusu »Padam« progovorila o pogrešnim načinima na kojima je htjela iznova oživjeti tu ljubav, ponajprije trudeći se biti što ljepša i natjerati svoje tijelo da njemu bude što poželjnije. No, ubrzo shvaća da je sve to pogrešno te da mora odustati od tog ponašanja te početi voljeti samu sebe.

A da bi se to dogodilo, ona u ciklusu »Puštam korijenje« piše o tome kako se okrenula proučavanju povijesti vlastite obitelji i naroda kako bi tu pronašla novu snagu. Pritom, u skladu sa svojom već iskazanom potpunom iskrenošću, ne bježi ni od najtamnijih dijelova tradicije Indije pri čemu su iznimno dojmljivi stihovi o čestom i još prisutnom običaju ubijanja gotovo svakog ženskog djeteta nakon prve djevojčice jer je jedna djevojčica u obitelji bila sasvim dovoljno. Uz ovu tematiku autorica u ovom dijelu donosi i niz stihova o današnjoj emigrantskoj krizi i ponašanju političara pa je ovaj ciklus nedvojbeno društveno najkritičniji od svih njenih stihova, a u okrilje osobne lirike vraćaju ga sjajni stihovi o ocu, te pogotovo o majci, kojima se zahvaljuje roditeljima na svim mukama i žrtvama koje su podnijeli stvarajući i održavajući obitelj u za njih potpuno novom svijetu.