ZAGREB  Dok listate knjigu »Hodopis rubovima otoka« u kojoj je pjesnikinja Andriana Škunca ponovo spojila svoje dvije strasti – fotografiju i poeziju – imate osjećaj da je otok živo biće koje odjednom pulsira pred vama: gotovo da možete osjetiti strujanje slanog zraka nad golim kamenom, miris brnistre, koromača, kadulje, nešto surovo u krajolicima otočkog, mitskog Mediterana. O ovoj »trećoj dimenziji« moćne sinestezije puno se govorilo jučer na izuzetno posjećenom predstavljanju knjige u Muzeju »Mimara«.

  »Hodopis rubovima otoka«, objavljen u nakladi Matice hrvatske iz Novalje i Grada Novalje, Andriana Škunca određuje kao poetsku fotomonografiju u kojoj vidi krunu svojih pjesničkih i fotografskih nagnuća. Knjiga je nastajala godinama, obuhvaća putopisno-dnevničke zapise i fotografije nastale u autoričinim odisejskim hodačkim pohodima u sve zakutke Paga. Zaticale su je nevere, naleti bure, ali i bonace i rajski dani; snimala je po buri, neverama, jugu, iza kiše, kada je sve pusto i osoljeno, u dramatičnom prepletu elementarnih sila.

 

 Predanost otoku

– Za mene, hodanje je najintimniji oblik razotkrivanja krajolika. Hodajući otokom, u posvemašnjoj samoći susrećete se s elementarnim mijenama svjetlosti, mirisa, vjetra, susrećete se s izvorištem otočkoga Mediterana, suočavate se s vlastitom predanosti tom inzularnom prostoru i umjetnosti kao vlastitom poslanju – kaže pjesnikinja.

  O otoku kao živom biću s kojim se autorica na neki način identificira, nadahnuto je jučer govorio Tonko Maroević.

 

 Geometrija otoka

Kao fotografkinja, Andriana Škunca pokazuje puno osjećaja za geometriju (ako to nije oksimoron) – svjesna je makro slike, u kojoj je otok »osamljena kružnica na dnu neke galaksije«, a često fotografira otočke predjele koji bi, da u kadar ne dolutaju razbježale ovce ili da ga ne presiječe suhozid ili neobično deblo drevne masline, izgledali kao pali meteorit ili ohlađena lava.

  – Otok ima svoju geometriju kozmičkih razmjera. Istodobno opstoji ispred i iza vremena. Ustvari, otok je u vremenu čvrsta, fiksirana točka koja uvijek izmiče. Kozmička igla uronjena u more. Na njemu je sve bezvremeno, kaže pjesnikinja.

  »Hodopis« ima ishodište u višestruko nagrađivanoj knjizi Andriane Škunce »Novaljski svjetlopis«, kojom je počela bilježiti svoju fascinaciju Novaljom i otokom Pagom. Tom velikom ciklusu pripada i poetska monografija »Biblijski vrt – sveta zemlja lunjskih maslina«, objavljena prošle godine.