Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
14. prosinca 2019.
Najproduktivniji hrvatski autor

Intervju Pavao Pavličić: Pišem brzo i lako što nije reklama tu gdje umjetnost želi biti herojski čin

Snimio Darko JELINEK
Snimio Darko JELINEK
Autor:
Objavljeno: 6. studeni 2016. u 12:14 2016-11-06T12:14:00+01:00

Vidim i sam da toga ima nepristojno mnogo, ali kad se osvrnem za sobom, ne čini mi se da sam previše radio, a pogotovo mi se ne čini da sam se ikad mučio. Valjda je stvar u tome što uživam u pričanju priča, pa mi ništa u vezi s njima nikad nije teško padalo

Prošloga je tjedna u izdanju Mozaik knjige izašlo prvo kolo  proširenih i dopunjenih Izabranih djela Pavla Pavličića, jednog je od najplodnijih i najčitanijih hrvatskih pisaca. Da je tome tako, svjedoče statistike knjižničnih posudbi, kao i gotovo stotinu objavljenih djela, od toga 60 romana, osam zbirki pripovijedaka, isto toliko naslova memoarske proze i feljtona. Tome treba pridodati i Pavličićeve eseje i znanstvene radove, pa je posve jasno da su selektori Izabranih djela Zoran Maljković i Julijana Matanović imali težak posao.

Prvu izabranu petorku čine zbirka pripovijedaka »Dobri duh Zagreba«, romani »Koraljna vrata«, »Kronika provincijskog kazališta« i »Večernji akt« te prošireno izdanje knjige memoarske proze »Dunav«. Izbornici su se vodili tržišnim kriterijem pa su uvršteni naslovi koji su doživjeli više izdanja ili su postali dijelom školske lektire. No izbor je pao i na  »Kroniku provincijskog kazališta«, po nekima najbolji autorov roman, djelo koje upućuje na prešućeno i zanemareno Pavličićevo  pismo koje ga stavlja uz bok piscima poput Aralice ili Fabrija.

Ovaj pionir kriminalističkog žanra u Hrvatskoj, autor neobičnog junaka Ive Remetina čije avanture i istrage Pavličić prati u mnogim romanima, počeo je pisati još 1970-ih godina postavši ubrzo kućni autor kultnog urednika Zlatka Crnkovića u »Znanju«, odnosno njegovim bibliotekama »Hit« i »Itd«.

Dodaci i dopune

Rođeni Vukovarac koji već pola stoljeća živi u Zagrebu, akademik i donedavni redoviti profesor Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu, dobitnik je brojnih nagrada za književnosti. No unatoč brojnim priznanjima, autorica pogovora Izabranih djela Julijana Matanović smatra da Pavličić nije dobio dostojan tretman kod domaćih kritičara i povjesničara književnisti baš zato jer je pisao – puno.

 Jeste li zadovoljni izborom naslova prvog kola Vaših Izabranih djela i koje priželjkujete  u drugome?

 – Bilo bi od mene krajnje nezahvalno da stavljam neke primjedbe na taj izbor. Njega su načinili Zoran Maljković i Julijana Matanović i pri tome su se vodili jasnim kriterijem: uzeli su one knjige koje su imale više izdanja, koje su dobile kakvu nagradu i koje su u lektiri. A uvrstili su i »Kroniku provincijskog kazališta« koja nije imala osobitoga uspjeha, ali je oni drže vrijednom. Meni je to u redu, pogotovo zato što je autor, kao što se zna, najslabiji prosuditelj vlastitih tekstova. Posve se pouzdajem u njihov izbor i za sljedeće kolo.
Kažete da se ne vraćate svojim djelima, no ovom ste ih prilikom sigurno ponovo čitali, dopunjavali tekstovima i komentarima? Kako Vam se čine s vremenske distance?

 – Ni ovaj put nisam čitao svoje tekstove, i to upravo zato da ne bih došao u iskušenje da nešto u njima mijenjam. A dodaci nisu neposredno povezani s romanima i pričama: ponegdje je to esej o sličnoj temi (pa je uz »Koraljna vrata« dodana rasprava o dopunama Gundulićeva »Osmana«), ponegdje je to sentimentalni zapis (pa je uz »Dobri duh Zagreba« priključeno moje sjećanje na Zorana Tadića koji je režirao film po toj priči), a ponegdje čak i drama, pa je uz »Kroniku provincijskog kazališta« tiskan moj komad koji je davno igran u zagrebačkom HNK-u.

Uživanje u priči

S gotovo stotinu objavljenih naslova, od čega 60 romana, najproduktivniji ste hrvatski pisac, a po statistikama knjižničnih posudba i najčitaniji.  Kako uspijevate toliko pisati i objavljivati?

 – Ne znam vam precizno odgovoriti na to pitanje. Vidim i sam da toga ima nepristojno mnogo, ali kad se osvrnem za sobom, ne čini mi se da sam previše radio, a pogotovo mi se ne čini da sam se ikad mučio. Valjda je stvar u tome što uživam u pričanju priča, pa mi ništa u vezi s njima nikad nije teško padalo. To je vjerojatno i razlog što mi pisanje ide brzo i lako. Svjestan sam da ta tvrdnja baš i nije neka reklama u sredini u kojoj se sve što želi biti umjetnost nastoji prikazati kao herojsko djelo, ali što mogu kad je to istina. Prestar sam da bih o tim stvarima lagao.

Kada jedan od najčitanijih pisaca kaže da bi s obzirom na čitanost i prodaju, hrvatsku književnost trebalo ukinuti, stanje je više nego zabrinjavajuće. Kako gledate na hrvatsko izdavaštvo? Koji je ključni problem?

– Kad bih ja znao odgovore na ta pitanja, onda bih sjeo i napisao nekakav prijedlog, a potom se potrudio da on stigne na prikladno mjesto. Ali, ja odgovore ne znam, nego samo, kao i većina drugih ljudi u mojoj struci, vidim što ne valja. O tome što ne valja, ja sam napisao tekst na koji aludirate (»Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti«, op. S.S.), pri čemu mi je namjera bila da sve skupa bude zabavno i da ne odiše nekakvim beznađem. A da sam znao da će taj skromni napis imati toliki odjek, možda bih bolje pripazio o čemu sve u njemu naklapam.

Što očekujete od novoizabrane ministrice kulture Nine Obuljen-Koržinek po tom pitanju?

– Očekujem da bolje od mene zna što treba i kako treba, te da se potrudi da to i provede. A pri tome joj želim mnogo hrabrosti i izdržljivosti, jer imat će posla i s političarima i s kulturnjacima, a ne zna se tko je od njih opakiji kad se takne u njegove interese.

Kako komentirate mandat Zlatka Hasanbegovića, posebno u svjetlu odnosa prema izdavačima i knjizi?

–  Prije dosta godina imao sam velikih okapanja zato što sam odbio komentirati rad ministra kulture smatrajući da se ne razumijem dovoljno u sve njegove poslove. Odmah su mi rekli da nisam pravi intelektualac, jer pravi se intelektualci, izgleda, poznaju po tome što se petljaju i u ono o čemu pojma nemaju. Takvi su se osobito iskazali u slučaju ministra Hasanbegovića, jer stali su vrištati protiv njega prije nego što je uopće išta učinio. Po tome se vidi da je u nas još uvijek manje važno kako netko radi, a mnogo je važnije čiji je. A takvo me zaključivanje nimalo ne privlači.

Vukovar, Dunav i politika

Vaš rodni Vukovar, kažete, nekada ljudi nisu znali smjestiti  na karti. Danas to svatko zna.  Što je isto, a što drugačije u srži  života Vukovara s tih ekstemnih točka gledišta (prije i poslije 1991.)?

–  Vukovarci su do 1991. živjeli samo u gradu, a sad žive u gradu koji je simbol, a to je velika razlika. Jer, grad je bio samo njihov, a simbol je svačiji, pa tako ispada da se neznanci pletu u njihov život. Trebat će vremena da se nauče tako živjeti. O svemu tome pisao sam prije godinu-dvije u dodatku novom izdanju knjige »Šapudl«, gdje sam nastojao reći ono što danas mislim o Vukovaru i njegovoj situaciji.

Bliži se 25 godišnjica pada Vukovara, oni dani u godini kada svi hrle u grad na Dunavu, da bi on potom, 360 ostalih dana  ostao prepušten sam sebi.  U jednom ste razgovoru za sudbinu Vukovara najviše optužili dosadašnju politiku. Kakva politika treba Vukovaru?

 – To je vrlo jednostavno. Treba mu politika koja će uvažiti njegove specifičnosti. To znači politika koja neće iz Zagreba slati dekrete o tome što se u Vukovaru mora ili što se ne smije učiniti (bez obzira radilo se o ćiriličkim natpisima ili o čemu drugome), nego će se potruditi da se upozna sa situacijom na terenu i da u skladu s tim dade nekakve sugestije. Sugestije, kažem, a ne naredbe, jer ljudi u Vukovaru znaju sve što treba znati o suživotu i sličnim temama, imaju i sjajnih ideja, samo im treba pomoći da to provedu. Ukratko, Vukovaru treba politika kojoj će biti važan Vukovar, a ne politika sama.

Otišli ste iz Vukovara 1965. nas studij u Zagreb i ostali u njemu do danas. Pišete da ste već  iduće godine postali alergični na dunavsku vodu, no čini se da je alergija prošla. Je li vam to Dunav oprostio napuštanje? Kako Vi to tumačite?

 – Da sam znao da će čitatelji zapamtiti baš taj podatak o alergiji, vjerojatno ga ne bih ni spomenuo, koliko god da je istinit. Ali, spomenuo sam ga zato što mi se učinilo da u njemu ima nečega simboličnog, premda više ne pamtim o čemu se točno radi. U svakom slučaju, alergije već davno više nema, i ja to svakoga ljeta provjeravam, kad u kolovozu obavljam obredno kupanje u Dunavu.

Napisali ste knjigu o tome, ali ukratko, što Vam znači Dunav?

 – Znači mi čvrstu točku, ako to nije neprimjereno reći o nečemu što je voda. Ima nečega utješnog u tome kad pomislim kako Dunav, gdje god ja bio i što god radio, sve vrijeme neprestano teče, i da to tako traje tisućama godina. Dunav ti pomaže da shvatiš vlastitu neznatnost, ali i da se zbog te neznatnosti veseliš.

Moć krimića

Jedan ste od prvih  pisaca krimića u nas, objavljvanih u kultnim bibliotekama Zlatka Crnkovića. Otkud ljubav prema tom žanru, koji je uzgred rečeno, kako kažete, bio branjena literatura?

 – Vjerojatno ima nečega upravo u tome što je bio zabranjen, premda to kod mene nije bilo presudno. Presudno je bilo to što su u doba moga djetinjstva novine objavljivale krimiće u nastavcima, iz dana u dan, a ja sam to gutao. Novine su to, doduše, činile zato da povećaju nakladu, ali su i nehotice činile nešto i za sam žanr: čim je dijelio stranice sa svim onim važnim vijestima iz zemlje i svijeta, nije ni krimić mogao biti sasvim bezvrijedan. A kad sam onda još vidio da krimiće pišu i veliki pisci poput Karela Čapeka, shvatio sam da se moram u tome poslu i sam okušati.

U čemu je tolika moć i popularnost kriminalističkih romana?  Biste li  izdvojili nekog hrvatskog pisca  toga žanra  čiji Vas je rad dojmio?

–  Očito se radi o tome da krimić daje čitateljima nešto što mu drugi tipovi literature ne daju. To nešto je pak, po mome mišljenju, jedna vrlo elementarna stvar, to jest zagonetka i odgonetka. Ni bez jednoga ni bez drugoga krimića ne može biti. U tom smislu, on ima još jednu kvalitetu, a to je sretan kraj, jer kad se misterij rasvijetli, čitatelj je zadovoljan. Ljudi vole sretne krajeve, a oni su u tzv. ozbiljnoj književnosti zabranjeni. U krimiću, srećom, nisu.
Što se tiče domaćih autora koji su u ovom času djelatni, spomenut ću dvojicu, jednoga koji je svojevrsna institucija, i drugoga, koji to još nije, ali piše odlično. Prvi je Goran Tribuson, a drugi Hrvoje Kovačević.

Nikad više suradnje ni prijateljstva kao s Tadićem

Naslovu iz Izabranih djela »Dobrome duhu Zagreba« pridodali ste  tekst »Šest filmova s Tadićem« gdje kažete nikad više takve suradnje i takvoga prijatelja? Možete li nešto više reći kakva je to bila suradnja, kako je počela…?
 – Da bih vam na to odgovorio, morao bih ponoviti cijeli tekst koji spominjete. Zato ću reći samo da je tu bila važna generacijska komponenta: Zoran Tadić i ja bili smo bliski po godinama i imali smo sličan senzibilitet, pa je na tome počivala i naša suradnja. To je i razlog što sam ja već desetljećima neaktivan kao scenarist: današnji režiseri imaju scenariste koji su pripadnici njihove vlastite generacije, pa da za njih pišu. I, to je u redu.

Kako ste došli do zaključka da krimići  trebaju sretan kraj za razliku od djela ozbiljne literature?

 – Nije to moj zaključak, to je neutralan opis žanrovske situacije. Možete li zamisliti krimić koji bi završio onako kako završavaju mnogo istrage u zbilji, to jest tako da pisac kaže otprilike: I tako, ubojica nikad nije ulovljen. Što biste uradili? Za sebe znam da bih skočio iz kože od bijesa. Prema tome, razrješenje se mora pojaviti, a čim se ono pojavi, priča dobiva sretan kraj, pa makar glavni junak i poginuo. Jer, želja da doznamo istinu jača je od svega. Krimić zapravo manipulira nekim bazičnim ljudskim sklonostima i potrebama.
Posebno ste  se afimirali i u pisanju scenarija. Kako je pisati za filmski medij?

 – Za pisca proze to je dobra škola. Jer, u scenariju nemamo uvid ni u čije misli, ni u čija sjećanja, ni u čije namjere, nego se sve što gledatelj treba da dozna mora reći onim što se na platnu vidi i čuje. Pišući scenarij, prozaik shvati da mu sve ono što mu književno pripovijedanje nudi – sve one introspekcije, analepse i ostalo – zapravo olakšava posao, a da mu filmski medij tu olakšicu ne daje. Tako onda ili očvrsne ili propadne. Ili, ponekad, i jedno i drugo.

Radite li već na novoj knjizi? O čemu se radi?

 – Ovih dana izlazi mi roman »Hladna fronta« koji govori o utjecaju meteorološkog vremena na ljude. A imam i jednu zbirku priča posvećenu književnosti i piscima koja bi se također mogla pojaviti u dogledno vrijeme. Zove se »Ljubav za dosadne knjige«.

Profesor ste na Filozofskom fakultetu kako komentirate recente događaje u matičnoj kući?

 – Više nisam profesor, jer sam već mjesec dana u mirovini. Pratim što se zbiva, ali ne bi bilo u redu da iz ove zaštićene pozicije komentiram nešto u čemu ne sudjelujem.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.