Novi roman

Pavao Pavličić: Hladna Fronta – zanimljiv triler s elementima misterije

Marinko Krmpotić

Pavao Pavličić, Foto: D. JELINEK

Pavao Pavličić, Foto: D. JELINEK

Pavličić u svom romanu o utjecaju vremena (prirode) na čovjeka i društvo nije zaboravio bar malo osvrnuti se i na suvremenu hrvatsku stvarnost



Nakon što je u 2015. godini objavio čak tri romana (»Tri petka u travnju«, »Tajno ime« i »Vlasnik, glasnik, hodočasnik«) Pavao Pavličić, najproduktivniji domaći književnik, prošlu je godinu zaključio svojim novim, četrdeset i četvrtim romanom, knjigom »Hladna fronta«, koja će, kao i najveći dio njegovog dosadašnjeg beletrističkog stvaralaštva, zasigurno puno čitati.


Pavličić je taj status zaslužio nizom pažnje vrijednih romana i zbirki pripovijedaka koje stvara još od 1972. godine kad mu je u Zagrebu objavljena prva zbirka pripovijedaka »Lađa od vode«, a na put osvajanja šireg kruga čitateljstva nedvojbeno je krenuo četiri godine kasnije odličnom zbirkom pripovijedaka »Dobri duh Zagreba«, koja je do danas doživjela desetak izdanja, što je za hrvatske prilike iznimna brojka.


U toj je zbirci Pavličić prvi put dodirnuo područje kriminalističkog romana, što će potom u desetljećima što slijede majstorski razvijati i obogaćivati pa će, uz Gorana Tribusona, postati vodeće ime te vrste književnosti koja se često neopravdano gura u drugi plan, jer se i tamo itekako može oslikati suvremena stvarnost.


SF-triler




Upravo to godinama je činio Pavličić, a u taj niz krimi-romana s notom društvene kritike moguće je svrstati i »Hladnu frontu«. Istina, tri spomenuta prethodna Pavličićeva romana bliža su bila hrvatskoj stvarnosti od »Hladne fronte«, koja obrađuje univerzalnu temu utjecaja vremenskih prilika na ponašanje čovjeka, razvoj društva pa i povijest čovječanstva.


Radnju romana nosi zagrebački jezikoslovac koji je tek ušao u mirovinu pa se sad više no ranije može okrenuti i svojim literarnim sklonostima, pri čemu ga poznanstvo s meteoropatkinjom Živom, djevojkom Natka, sina njegova pokojnog prijatelja Tomislava, motivira da se vrati istraživanjima povijesti jedne zagrebačke meteoropatske obitelji koju je namjeravao opisati u svom romanu. No umjesto planiranih istraživanja i rada na romanu ubrzo je uhvaćen u neobičan niz zbivanja koja počinju nestankom Žive. Potraga za njom, u koju kreće uz Natka i Živinu tetu Minu, vodi ga do dramatičnih otkrića vezanih uz vojna istraživanja vremenskih prilika i njihova korištenja u ratne i slične svrhe.



U svom pomalo science fiction trileru Pavličić polazi od pretpostavke da su najdramatičniji događaji povijesti čovječanstva, od ratova do atentata i sličnih zbivanja, bili vezani uz utjecaj vremenskih prilika. Taj utjecaj nikad nije dovoljno proučen, a analizirati bi ga se moglo uz pomoć meteoropata, ljudi koji su posebno osjetljivi na promjene vremenskih prilika.


No isto tako razgrađuje zagrebački filolog svoju tezu, ti bi ljudi onda mogli predosjetiti i bitne povijesne događaje i promjene.


Na tu su ideju još davno došle i velike vojne sile koje su na Velebitu izgradile znanstveni institut i tu su godinama, sve do ratnih zbivanja u bivšoj Jugoslaviji, radile na proučavanju svega vezanog uz meteorologiju i meteoropate kako bi mogli koristiti njihove sposobnosti.


Misterija i ljubav


Pavličićev roman o utjecaju vremena (prirode) na čovjeka i društvo vrlo je dobar i zanimljiv triler s blagim elementima misterije te, naravno, ljubavne priče i to ne samo one između Žive i Natka, već i postarijeg filologa i Mine.


Naravno, nije Pavličić zaboravio bar malo osvrnuti se i na suvremenu hrvatsku stvarnost pri čemu je najuspješnija i najduhovitija kritika trenutak kada se filolog dobro prestraši shvativši da su instutit za proučavanje vremenskih prilika i uthjecaja vremena na čovjeka Rusi i Amerikanci na upravljanje ostavili – Hrvatima: »…još je opasnije to što je ovo ovdje sad posve u rukama naših ljudi.


A to znači da su sve spoznaje o vremenu – uz svu upletenost vojske i najvišega državnog vrha – podložne specifičnoj hrvatskoj sklonosti da se stvari rade napola i drljavo«, konstatira filolog.


Naravno, kao i u većini Pavličević djela reference na književnost su brojne i raznovrsne, a u ovom romanu direktna poveznica s nasljeđem hrvatske književnosti je Nazorovo djelo »Živana«, po kojem je Živa i dobila ime i u kojem se također raspravlja o vezi čovjeka i prirode.


Uz Vladimira Nazora spominje se i niz drugih autora (Matoš, Italo Calvino…), kao i filozofa koji su proučavali povezanost čovjeka i prirode, povezanost koja bi, jedna je od zanimljivijih teza ovog romana, morala biti što manja, jer bi onda čovjek i društvo bili bolji, budući da priroda još uvijek nama vlada ponajprije snagom instinkta koji je još uvijek bliži animalnoj strani čovjeka.


Zanimljivo, kao i sam roman koji nedvojbeno spada u red boljih romana koje je Pavličić stvorio u gotovo 45 godina svoje prisutnosti na hrvatskoj književnoj sceni.