I. GIMENEZ/FRAKTURA
Objavljivanje sjajnog, pred tri godine u Španjolskoj objavljenog romana »Patria« Fernanda Aramburua, jednog od ponajboljih suvremenih pisaca španjolskog govornog područja, ne samo da je dobro zbog upoznavanja hrvatskih čitatelja s barem jednim značajnim djelom ovog književnika, već i stoga što ovaj opsežni roman od gotovo 600 stranica na literarno upečatljiv način obrađuje jednu od najtraumatičnijih tema suvremene španjolske povijesti – borbu Baskijaca za samostalnu državu. Baskijci, narod koji živi na zapadnim Pirenejima i obali Biskajskog zaljeva, stoljećima ne priznaje Španjolsku kao matičnu državu, a vrhunac otpora dogodio se u razdoblju od sedamdesetih pa do devedesetih godina prošlog stoljeća kad je ETA (Euskadi Ta Askatasuna – na baskijskom Baskija i sloboda) za Baskijce pokret za oslobođenje, a za Španjolce opaka teroristička organizacija, nastojala nizom atentata, otmica i stvaranjem kaosa natjerati službene španjolske vlasti na priznavanje njihova suvereniteta. Te godine mržnje, sukoba i smrti svima su – i Baskijcima i Španjolcima – donijeli puno boli, patnje, straha i tuge.
Život u doba terora
Upravo to – život u doba terora/borbe za slobodu ETE – tema je sjajnog romana »Patria«, čiji je autor i sam Baskijac, što knjizi daje dodatnu zanimljivost, posebno stoga jer, više je no očigledno, Aramburu nije zatupljen ni baskijskim nacionalizmom ni španjolskim unitarizmom, već nastoji realno i objektivno kroz radnju i likove svog opsežnog djela pokazati kako ekstremni politički stavovi i vidovi borbe na koncu ne donose nikakvu slavu i pobjedničku apoteozu, već samo bol, patnju i suze.
U sveznajućoj Wikipediji o Baskima kao narodu piše da ih oko 2,5 milijuna živi u Španjolskoj, a oko 200.000 u Francuskoj. »Osnova baskijskog identiteta je jezik nazvan euskara. To je jedini neindoeuropski jezik u Zapadnoj Europi, a podrijetlo jezika nije do kraja objašnjeno. Pretpostavlja se da su Baski ostatak neindoeuropskog naroda. Najveći baskijski grad je Bilbao (na jeziku Baska: Bilbo). Podrijetlo Baska je tajanstveno, nitko ne zna odakle su im preci. Antropolozi i znanstvenici drugih profila drže ih po fizičkoj konstituciji jedinstvenima u svijetu. Krv im je posebna, česta je krvna grupa 0 s negativnim rezus-faktorom. Visoki su, dugih nogu i malih stopala, oči i kosa su crni, nos orlovski i najzanimljiviji je oblik lica, trokutast, često ih stoga nazivaju »narod sa zečjim licem«.
ETA, baskijska paravojna organizacija, osnovana je 1959. godine, a glavni cilj njenog postojanja bila je neovisnost Baskije. Nastala je iz studentske organizacije koja se borila protiv vojne diktature generala Franca, a pretpostavlja se da su njeni pripadnici odgovorni za veliki broj otmica i ubojstava zbog čega je vlade Španjolske i Francuske, Europske unije i SAD-a smatraju terorističkom organizacijom. Službeno je raspuštena 2. svibnja 2018. godine.
Da bi čitatelje doveo do tog zaključka – a to čini izvrsno kroz niz epizoda i životnih sudbina svojih likova – Aramburu priču gradi oko dviju žena, Bitorri i Miren, koje su od djetinjstva najbolje prijateljice, a to prijateljstvo nastavlja se i kad obje steknu obitelji. Bitorrinu obitelj uz supruga Txatoa čine kći Nerea i sin Xabier, a Mirenina obitelj su suprug Joxian, kći Arantcha te sinovi Joxe Mari i Gorka. Zajedničko odrastanje djece i od ranijih dana iskovano prijateljstvo Txatoa i Joxiana dodatno ojačavaju veze među tim obiteljim, iako je Biterrina obitelj zahvaljujući Txatovom poslu prijevoznika sve imućnija, posebno u odnosu na obitelj Joxiana, ljevača željeza u tvornici
Problemi počinju onog trenutka kada ETA, uvjerena kako je Txato vrlo bogat, od njega traži da za »revolucionarnu daću«, odnosno borbu za samostalnost Baskije, uplati veliku svotu novca. Txato to ne čini ni nakon opetovanih prijetnji i pritisaka pa ga ETA odlučuje ubiti, a egzekutor je baskijskim nacionalizmom zaluđeni Mirenin sin Joxe Mari! Naravno, to se ne saznaje odmah, ali istina izlazi na vidjelo i Joxe Mari završava u zatvoru, a knjiga prati kako su na te strašne i tragične događaje reagirale dvije obitelji, ponajprije Bitorri i Miren, nekadašnje najbolje prijateljice koje su se odjednom našle na popuno suprotnim stranama razdvojene mržnjom i prolivenom krvlju nevinog Txata.
Društveni i obiteljski roman
Duboko emocionalna priča
No sve je to složeno tako dobro i skladno da opseg romana ne odbija čitatelja. Zaslužna je za to svakako i prevoditeljica Željka Somun kojoj je uspjelo prenijeti misli, ideje, priču i likove ove odlične knjige koja govori o mračnoj strani nacionalizma koji, umjesto prave ljubavi, u konačnici nudi mržnju, patnju i bol. Uz tu tematiku Aramburu se u ovom svom romanu dotaknuo i niza brojnih drugih provokativnih tema – homoseksualizma u patrijarhalnoj nacionalističkoj sredini, nasilja nad ženama, političkog nasilja, sprege kriminala i politike – koje su ipak sve u sjeni duboko emocionalne priče o obiteljskim tragedijama nakon kojih glavni likovi ovog romana postaju svjesni kako traženje oprosta iziskuje više hrabrosti od pucanja iz oružja i aktiviranja bombe. Sve u svemu, »Patria«, izgrađena i na brojnim osobnim iskustvima Aramburua koji je iz Španjolske i Baskije otišao živjeti u Njemačku, sjajna je i emocijama prebogata knjiga koju The Sunday Times, između ostalog, ocjenjuje i ovom rečenicom: »Analizirajući društvo do najsitnijih detalja, Aramburu nas potiče da razmišljamo o gorkim podjelama ovoga svijeta i mogućnostima pomirenja.
Čitajući »Patriju« najviše ćemo naučiti o sebi samima.«
O autoru
Fernando Aramburu (San Sebastian, 1959.) jedan je od najcjenjenijih španjolskih pisaca. Diplomirao je španjolski jezik i književnost na Sveučilištu u Zaragozi. Od 1985. živi u Njemačkoj, gdje predaje španjolski jezik. Objavio je dvije knjige kratkih priča i devet romana, a »Patria« (2016.) mu je donijela velik uspjeh kod čitatelja i međunarodne kritike te niz značajnih nagrada – Europsku nagradu Strega, Nacionalnu nagradu za književnost (Premio Nacional de Narrativa), Nagradu kritičara (Premio de la Critica), Nagradu Euskadi, Nagradu Francisco Umbral, Nagradu Dulce Chacon,
Nagradu Arcebispo Juan de San Clemente, Nagradu Lampedusa, Nagradu Premio Cultura Mediterranea… Ocjenjujući ovaj roman Mario Vargas Llosa rekao je: »Već dugo nisam pročitao ovako uvjerljivu i potresnu knjigu, tako mudro napisanu, književno djelo koje je ujedno i rječita oporuka povijesne stvarnosti.«
