Pola stoljeća romana

“Paklena naranča”: ultranasilje upisano u vječnost

Kim Cuculić

Antiutopijski roman doima se kao anticipacija današnjega svijeta u kojemu su nasilje i banalnost zla postali toliko svakidašnji da na njih više i ne reagiramo. Ravnodušnost je zabrinjavajuća oznaka našeg vremena 



Pogled koji je uzdrmao naciju – naslov je članka Tima Robeya što je nedavno objavljen u The Telegraphu. Povod je četrdeseta godišnjica premijernog prikazivanja filma »Paklena naranča« u Velikoj Britaniji, a ove godine navršava se i pedeset godina od objavljivanja istoimenog znanstveno-fantastičnog, satiričkog romana Anthonyja Burgessa. Autor članka smatra da ovaj kultni film Stanleya Kubricka i danas još uvijek ima moć šokiranja. 


    Pitanje koje se nameće je da li zastrašujući pogled tinejdžera Alexa, kojega je utjelovio glumac Malcolm McDowell, uistinu danas više ikoga može šokirati? Ovaj brutalni petnaestogodišnjak, Burgessov literarni junak, dane provodi u školi, a kad se spusti noć sa svojom bandom kreće u pljačke, premlaćivanja i silovanja bespomoćnih. U vrijeme kad je roman objavljen, 1962. godine, bila je to mračna slika budućnosti. Pedeset godina od knjige i četrdeset godina od Kubrickova filma ta budućnost je stigla i možda čak premašuje svaku fikciju. 


    Naime, prizori nasilja u stvarnome životu postali su nešto skoro uobičajeno. Maloljetničko nasilje završava sa smrtnim posljedicama, televizijski ekrani preplavljeni su svakakvim brutalnostima, a gotovo u izravnim prijenosima pratimo javna smaknuća raznih diktatora. U kontekstu današnjeg društva i medijske stvarnosti antiutopijski roman »Paklena naranča« doima se kao anticipacija današnjega svijeta u kojemu su nasilje i banalnost zla postali toliko svakidašnji da na njih skoro više i ne reagiramo. Ravnodušnost je postala zabrinjavajuća oznaka našeg vremena.    


   Jezične bravure




    S današnje distance djeluje pomalo neshvatljivo da je film »Paklena naranča« svojevremeno trpio tako žestoke napade i bio zabranjivan. U predgovoru hrvatskom izdanju Burgessova romana (Zagrebačka naklada, 1999.) prevoditelj Marko Fančović napisao je da je riječ o nekoj vrsti bajke prepune eksplicitnog nasilja. Kubrickov film, snimljen desetak godina kasnije, izazvao je burne reakcije i uveo izraz »ultranasilje« u svakodnevnu uporabu. U vrijeme kad je književni predložak napisan, takva je nasilnost još uvijek bila previše šokantna, pa je Burgess svoje pasaže tučnjava, pljački i silovanja nastojao prikriti briljantnim jezičnim bravurama kojima, naravno, u filmu nije bilo mjesta. U romanu Alex i njegova tinejdžerska banda govore žargonom, začudnom mješavinom engleskog i ruskog jezika. To bi u Fančovićevu hrvatskom prijevodu glasilo ovako: »Bio sam tu ja, to jest Alex, i moja tri druzja, to jest Pete, Georgie i Tupi, koji je bio zbilja tup, i sjedili smo u mliječnom baru Korova…« 


    Naslov izvornika »A Clockwork Orange« prevođen je kao mehanička i paklena naranča, no najpreciznije bilo bi naranča na navijanje. To je stari cockney žargonski izraz koji označava nešto što ne može postojati, nešto što je čudno ili izopačeno. Autor knjige Anthony Burgess imao je podijeljene osjećaje prema Kubrickovoj viziji njegova djela. Do razilaženja je došlo upravo oko definicije nasilja. Dok je za Burgessa stvar slobode izbor između dobra i zla, Kubrick je objašnjavao da Alex prezentira divlju, potisnutu stranu naše prirode koja bez osjećaja krivnje uživa u činu kao što je silovanje. To je otvorilo prostor za kritike, naročito one s feminističkim predznakom. 


      Među onima koji su hvalili film je James Brundage, koji je u »Paklenoj naranči« prepoznao mehanizam karme sažet u tome da svatko na kraju dobije ono što zaslužuje. Nakon što je uhvaćen, Alex biva podvrgnut eksperimentu kojim se od njega želi stvoriti »programirana naranča«, odnosno netko tko je nesposoban ozlijediti bilo koga. Kada ga puste iz zatvora, karma počinje djelovati. Beskućnik kojeg je prije istukao sada istuče njega. Spase ga dvojica policajaca, dvojica njegovih bivših kolega koje je prevario, pa sada i oni istuku njega. Michael Atkinson je napisao da je Kubrick stvorio prvu punk tragikomediju koreografiranu poput crtića, meditaciju o pojmovima dobra, zla i slobodne volje koja je u jednakoj mjeri zavodnička koliko i neukusna. »Paklena naranča« je uokvirena poput satire, no nije jasno čemu se rugao Kubrick – tinejdžerima, silovateljima, kriminalnom postupku, liberalnoj birokraciji, bogatoj britanskoj klasi – upitao se Atkinson.    


Ideološki kaos


    Na film se osvrnuo i Roger Ebert, koji je otvoreno priznao da mu se film nije svidio. Kubrickovu »Paklenu naranču« nazvao je ideološkim kaosom te paranoidnom desničarskom fantazijom koja se maskirala kao Orwellovo upozorenje. Ono po čemu je »Paklena naranča« aktualna i danas, nažalost, tema je neuništivosti zle strane ljudske prirode. Negativan naboj Kubrickova filma tako ne proizlazi iz odnosa bespomoćne jedinke i totalitarnog, svemoćnog društvenog ustroja, nego upravo iz potpuno drugačijeg odnosa – društvo je to koje se beznadežno pokušava oduprijeti porivu zla u pojedincu. U svojoj knjizi »Zvezdani ekran« Zoran Živković navodi da Kubrick gradi sjajnu filmsku predstavu o nemogućnosti da čovjek umjetnim putem promijeni svoju prirodu, da zlo u sebi na umjetan način zamijeni dobrim. Glavni lik je tinejdžer čija urođena sklonost prema zlu biva poticana najljepšim taktovima klasične glazbe. On sa svojom družinom priređuje prave orgije mahnitog, bezrazložnog i nemilosrdnog nasilja. Ovaj sumoran, distopijski film, daje sliku Zemlje danas, na kojoj se još uvijek bezrazložno i nepotrebno ubijamo, zlostavljamo i mučimo, ne znajući, pa čak i ne želeći, suzbiti poriv zla u sebi. Možda se upravo po tome filmski pogled Malcolma McDowella upisao u vječnost.