Amorella je bila i ostala ploveći grad, ne zato što grad svojim sadržajima glumi poput fantomskih turističkih mega kruzera, nego zato što gradove spaja, zato što je njezini gradovi žive, u provodima, u kupovinama, na poslovnim sastancima i konferencijama, tijekom rada, tijekom noćenja, tijekom njenog neprestanog plovljenja. Zapisala je to u knjizi »Amorella – ploveći grad« Duška Boban, vizualna umjetnica iz Splita koja je jučer zajedno s Nikolom Bajtom, novinarom i urednikom, te Dankom Radić, ravnateljicom Hrvatskog pomorskog muzeja Split u Guvernerovoj palači predstavila svojevrsnu fotomonografiju o Amorelli, feribot ledolomcu sagrađenom 1988. u splitskom brodogradilištu za finskog naručitelja i namijenjenog baltičkoj pruzi između Stockholma u Švedskoj i Turkua u Finskoj.

Duška Boban autorica je reportažnih fotografija Amorelle, koja i dan danas plovi na relaciji Stockholm – Turkua, ali i fotografija maketa brodova koji su izgrađeni u splitskom brodogradilištu, a koji se danas nalaze u neformalnom, za javnost zatvorenom muzeju Brodosplita i koje predstavljaju veličanstvenu splitsku brodogradnju 20. i 21. stoljeća. Nikola Bajto potpisuje reportažu s Amorelle, ali i kratke priče o rođenju, životu i smrti brodova izgrađenih u splitskom brodogradilištu.

Identitet grada

No »Amorella – ploveći grad« nije samo knjiga o tom brodu, ili pak o drugim brodovima izgrađenim u splitskom brodogradilištu. Nije ni samo priča o dosezima hrvatske brodogradnje, koja je bila treća po tonaži, a prva po kvaliteti u svijetu. Priča je to koja puno više govori o identitetu jednog grada, ali i jedne države.

– Vizualna sam umjetnica koja se bavi urbanim identitetom grada Splita. Za razliku od Rijeke, on je ugrožen razvojem turizma, baš kao i Dubrovnik. Split se nalazi u teškoj krizi, sve što se predviđa i zamišlja u odnosu na budućnost, vezuje se isključivo na turističke sadržaje. Osobno me izrazito zanima baština 20. stoljeća, posebice ona iz druge polovine, ne samo u Splitu, već i šire. Ona je nepoćudna, nepoželjna, jer pripada socijalističkom razdoblju. Najveći dio odnosi se na arhitektonsku, urbanističku baštinu, ali i svaku drugu, jer one pričaju o situaciji s kompletnom industrijom, pa čak i tako snažnom kao što je brodogradnja. Postavljajući si pitanje sjećamo li se što smo i tko smo bili, i što bismo uopće još mogli biti, pred mojim objektivom našla se zgrada Dalmacijavina koju je u Gradskoj luci 1958. projektirao Stanko Fabris. Predlagala sam da ta zgrada postane Muzej mora, u kojem bi se našao i sadašnji Hrvatski pomorski muzej Split, ali i jedna puno šira priča, živo mjesto okupljanja zajednice i posjetitelja, mjesto susreta povijesti i suvremenosti. U njemu sam odmah zamislila i nikad viđene makete iz Brodosplita. No o toj se zgradi, zaštićenom kulturnom dobru Republike Hrvatske prepuštenom propadanju, sve više govori kao budućoj konferencijskoj sali, što je mimikrija za termin hotel, kazuje Boban.

Sudbina brodova

Nikola Bajto ispričao je pak kako su nastali tekstovi.

– Priče koje prate makete brodova nastale su kao rezultat istraživanja sudbina tih brodova. No nije u pitanju kronologija s historijografskom pretenzijom o razvoju Brodosplita, iako predstavlja netipičnu biografiju splitskog škvera. Ona je ispričana i kroz fotoesej o Amorelli kao živućem brodu, i kroz studijske fotografije maketa. Za svaki od brodova proveo sam istraživanje što se s tim brodom nakon porinuća i isporuke događalo, gdje je plovio, kako je mijenjao imena, vlasnike, zastave pod kojima su plovili, ali i svrhu. Za starije brodove istražio sam i u kojem su rezalištu skončali. To su zapravo male priče o životima tih brodova, zaključio je Bajto.