Premda Orhan Pamuk nije došao na 25. Sa(n)jam knjige u Istri, u pulskom Domu hrvatskih branitelja održan je najavljeni okrugli stol »Orhan Pamuk i njegovi prevoditelji«, na kojem su sudjelovali Christoph K. Neumann, Petr Kučera, Ekrem Čaušević, Alena Ćatović, Sabina Bakšić i Marta Andrić, dok je razgovor moderirala Azra Abadžić Navaey.

Prije samog početka okruglog stola, prikazana je videoporuka Orhana Pamuka, koji je izrazio veliko žaljenje što je morao odgoditi to toliko iščekivano pulsko gostovanje.

– Majka mi je bolesna, ima 98 godina i silno smo povezani, brat i majka su mi iznimno važni, do 30. godine živio sam s majkom, i imamo izuzetan odnos. Naime do svoje 30. godine nisam zarađivao, pisao sam i nisu mi objavljivali djela, i majka mi je puno pomagala. Zove se Šekure i prisutna je i u mojim knjigama na različite načine. Naime jedna od protagonistkinja moga romana »Zovem se crvena« nosi njezino ime, a prizori i scene koje tretiraju temu kulinarstva i žena u kuhinji ustvari su posvećeni njoj, dolaze zahvaljujući sjećanjima iz djetinjstva i nje kako kuha.

Istanbul je vrlo važan u mome stvaralaštvu, to je za mene više od grada, a od svoje 16. do 22. godine fotografirao sam ulice i prizore Istanbula. Moja nova knjiga »Istanbul na fotografijama: Grad, sjećanja« donosi moje reminiscencije na taj grad. Znam da ste me ovdje silno iščekivali, vodstvo Sajma, novinari, publika, čitatelji, da ste imali puno pitanja za mene, i mogu samo reći da situacija u Turskoj nije nipošto laka, teška je, i neki od kolega pisaca su i po zatvorima – kazao je Pamuk u svome obraćanju videoporukom, ističući da postoji puno zajedničkih točaka između Turske i ovih krajeva, da to nisu samo špinat i baklava te da sada već tri i pol godine radi na novoj knjizi »Noći kuge«. Također, najavio je da će čim to okolnosti budu dozvolile, ponovno doći u Pulu predstaviti svoja djela.

Jubilej turkologije

– Sajam knjige u Istri došao je do svog 25. rođendana, pravi jubilej, četvrt je to stoljeća, čestitke Magdaleni i ekipi koja to sjajno organizira. Isti takav mali-veliki jubilej ima i studij turkologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, te poželimo jednom i drugom još puno sjajnih rođendana. Vraćajući se na prevoditelje, reći ću samo da su oni nerijetko nevidljivo tijelo, nisu to glavni igrači ni glumci, a rade tako značajan posao. Od prvog prijevoda djela Orhana Pamuka na engleski prošlo je skoro 30 godina, bilo je to 1990. godine, a 2004. godine, dakle prije 15 godina Marta Andrić i Ekrem Čaušević preveli su njegov roman »Zovem se crvena« na hrvatski jezik. Par godina kasnije, 2006., Ekrem Čaušević dobitnik je nagrade Kiklop u kategoriji prevođenja za prijevod Pamukovog romana »Istanbul« na hrvatski – kazala je Azra Abadžić Navaey.

Ekrem Čaušević kazao je da se u javnosti percipira prije svega kao prevoditelj Pamukovih romana.

– Preveo sam, kažu mi, oko 3.000 stranica Pamukovih romana, odnosno ukupno devet njegovih knjiga, proveo sam više vremena s Pamukom, nego s vlastitom ženom – kazao je Kučera.

Zamršena rečenica

U razgovoru s moderatoricom rečeno je da je prevoditeljski posao jako težak i osuđen na samoću, posebice kada su u pitanju rokovi i datumi.

– Proveo sam i puno vremena čitajući Pamuka, a treba se uspostaviti i veza između autora i prevoditelja, zato možemo govoriti o dva Pamuka, jedan je Pamuk pisac, a drugi je onaj koji se provlači kroz njegove tekstove. Jednom sam naišao na jednu dosta zamršenu rečenicu kod Pamuka, pa sam ga kontaktirao, i sam Pamuk je, iščitavajući ponovno tu rečenicu rekao da je sigurno imao vrućicu kada je to pisao, i onda mi je Pamuk rekao da ima puno povjerenje u mene te da učinim kako smatram najboljim – kazao je Kučera.

Alena Ćatović i Sabina Bakšić govorile su o zajedničkom radu na prijevodu Pamukovih djela, ističući da imaju puno iskustva u zajedničkom radu, jer su i ranije surađivale.

– Dijelile smo mišljenja, nerijetko su bili i neki kompromisi kod raznih prevodilačkih rješenja i dvojbi, a sve poteškoće smo rješavale u hodu – kazale su ove dvije prevoditeljice. Istaknule su i da su puno naučile jedna od druge.

Christoph K. Neumann, koji prevodi Pamuka na njemački, rekao je da je po profesiji povjesničar i da ima filološko obrazovanje.

– Za prevoditi Pamuka treba dobro poznavati tursku kulturu i povijest, a naravno, to se odnosi i na ostale turske autore. Uživao sam prevoditi njegova djela, a Pamuk je uvijek imao veliko povjerenje u svoje prevoditelje. No moram reći da je njemački prijevod imao i neke sitne preinake, jer nekada je problem prenošenje dijela teksta i smisla na druge jezike, posebice kada treba razmotriti trebaju li se prevoditi i osobna imena. U »Snijegu« protagonistkinje se zovu Ipek i Kadife, to su dva glavna ženska lika, a njihova imena znače svila i kadifa, no ostavio sam njemačkim čitateljima imena u originalu, tako da im je značenje tih imena ostalo skriveno. No jedan lik postao je Modri, da bi se dočarala njegova specifičnost – kazao je Neumann.

Marta Andrić, koja je i simultano prevodila tijekom ovog okruglog stola, osvrnula se na svoj susret s Pamukom te na tursku kulturu i arhitekturu, kao i na činjenicu kako je to utjecalo na njezinu percepciju ove zemlje.

Ekrem Čaušević potom se osvrnuo na Pamukov stil, ističući da se ovaj autor izražava na specifičan način, te da poznaje i Turčina koji čita Pamukova djela u engleskom prijevodu, jer Pamuk donosi toliko specifičan jezik i stil da je to nerijetko teško predstaviti i predočiti.

Na upit je li prevoditelj nekoga djela ujedno i najbolji kritičar toga djela, Kučera je rekao da je o tome nezahvalno govoriti, ali da je teško ispravljati neke historijske greške u tekstu kada se taj tekst referira na druge autore i kontekste.

Prevoditelji su kazali da je Pamuk i omiljen u Turskoj, ali i da ima svoju opoziciju, te da je više puta nailazio i na veliki otpor. On je, moglo se čuti, dio književne i društvene elite, nije samo Turčin, on je i kozmopolit. Uspoređen je i s Marquezom, odnosno rečeno je da je Pamuk imao sličan utjecaj na Tursku kao Marquez na Latinsku Ameriku.