"Terorist"

Od HOS-a do mudžahedina: Pročitali smo novi roman Emira Imamovića Pirkea

Marinko Krmpotić

Poštujući stvoreni lik novinara, Imamović većinu pripovijedanja veže uz publicistički stil pa su tako u tekstu česti citati drugih novinara, odnosno autora socioloških, političkih i sličnih tekstova koji obrađuju pitanja terorizma i stvarnost Bosne i Hercegovine, kao i nekih drugih država nastalih po raspadu Jugoslavije



Vanjski okviri radnje novog romana Emira Imamovića Pirkea zasigurno će privući znatan broj čitatelja. Naime u svom petom romanu ovaj bosanski književnik sa šibenskom adresom osmišljava radnju tako da čitatelju nudi mogućnost da sazna kako je to netko s kim si išao u osnovnu školu postao muslimanski terorist, član ISIL-a, spreman bez imalo krzmanja ubijati u ime vjere. Priču o preobrazbi iz neuglednog i povučenog mladića u, najprije, člana HOS-a na početku ratnih zbivanja u Bosni te potom i mudžahedina, Imamović čitatelju nudi kroz hibridni žanr u kojem spaja publicistiku i fikciju.


Konkretno, Imamovićev je glavni junak sarajevski novinar koji dobije priliku razgovarati s prvim državljaninom BIH kojeg izručuju bosanskim vlastima nakon što je uhićen u Austriji. Tek kad vidi o kome se radi, novinar shvaća da je riječ o Mirzi Kasumoviću, čovjeku s kojim je pohađao osnovnu školu u Tuzli pa time i sam zadatak postaje zanimljiviji i provokativniji.


Četiri cjeline


Nakon tog uvoda slijedi u četiri cjeline podijeljena priča kroz koju saznajemo puno toga o djetinjstvu dvaju glavnih likova, životu u predratnoj Bosni, (ponajprije u Tuzli), ratnim i poratnim danima (ponajprije u Sarajevu) te današnjici bremenitoj nasljeđem davne, još i više nedavne prošlosti. Poštujući stvoreni lik novinara, Imamović većinu pripovijedanja veže uz publicistički stil pa su tako u tekstu česti citati drugih novinara, odnosno autora socioloških, političkih i sličnih tekstova koji obrađuju pitanja terorizma i stvarnost Bosne i Hercegovine, kao i nekih drugih država nastalih po raspadu Jugoslavije. Uz to, naravno, slijede i brojne analize, stavovi i zaključci koje o svemu iznosi sam novinar, što pak znači da u konačnici dobivamo tekst u kojem, dojam je, nedostaje elemenata literarne fikcije, što se određenom dijelu čitatelja zasigurno neće dopasti, ali zato će na svoje doći oni koji više vole esejistički i analitički pristup od mašte i pripovijedanja priče.





Od brojnih citata raznih autora među najzanimljivije spada izjava koju je jednom tjedniku u Francuskoj dala Zineb El Rhazoui, bivša novinarka fracuskog satiričnog lista Charlie Hebdo, u čjioj su redakciji fanatizirana braća Kouachi ubila dvanaestero ljudi, među kojima osam novinara i karikaturista. Govoreći o tome novinarka Zineb El Rhazoui je rekla: »Ideologija islamskog fundamentalizma je virus koji napada mozak, baš poput virusa koji napadaju kompjutore, on uništava sve. Braća Kouachi su sada mrtva, ali brojni kouachiji su i dalje živi. Dokaz je i to da su prijetnje dolazile i nakon poruke oprosta. Mržnja ih je oslijepila. Nismo oprostili ideologiju. U Francuskoj se pretvaraju da nas ubijaju zbog karikatura Muhameda, no što je s Afganistanomn, Somalijom, Nigerijom? Ubijaju diljem svijeta, jer su u stanju uvijek pronaći razlog«, rekla je Zineb El Rhazoui.



Sedativnost religije


Analize i zaključci koje o Kasumoviću izvodi novinar upućuju na to da kod tog terorista, a bit će da je tako i kod mnogih drugih koji su borbu za islam prihvatili u Bosni, nije presudnu ulogu imala religija. Na brojna pitanja novinara Kasumović odgovara ili škrto ili nikako, pa novinar zaključuje da on, ustvari, pojma nema za što se bori i ubija; njegovo poznavanje islama kao religije je bijedno i dojam je da on jednostavno samo želi nekome pripadati pa je odabrao one koji neće puno pitati, dok radiš ono što se od tebe traži: »Mirzina religioznost je vjerojatno jednom bila oblik odbrane od nesreća koje su ga pratile i kada ih nije tražio.


Okovan razočaranjima, od religije je tražio sedativno dejstvo«, konstatira u jednom trenutku novinar, koji pak kroz niz drugih primjera iz ranijeg dijela života Mirze Kasumovića, koji je odrastao u siromaštvu i često bio podcjenjivan, jasno uočava uzroke i motive kasnije želje za osvetom. »Pritom, osvećujući se, nije nailazio na neodobravanje ili riskirao novo izopćavanje zbog zločina i kazne; sasvim suprotno: zadovoljavajući sebe, zadovoljavao je i zajednicu s kojom se stopio«, piše Imamović.


Nedvojbeno, »Terorist« je ponajprije knjiga o bivšoj i sadašnjoj Bosni i Hercegovini i, iako u određenom dijelu obrađuje opće odlike muslimanskog terorizma, razumjet će je ponajbolje čitatelji s prostora bivše države, koji i kroz ovu priču mogu svjedočiti kaosu raspada multinacionalne i viševjerske Jugoslavije, kaosu koji je najočitiji bio upravo u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj je moguće da mladić najprije krene u vojne postrojbe bliske ustaštvu da bi potom završio kao mudžahedin.