»Knjiga o Fabriju« novo je djelo Julijane Matanović u kojem autorica spaja znanstvenu interpretaciju Fabrijeva opusa s osobnim pripovijedanjem o njihovu profesionalnom i prijateljskom odnosu. Fabrija bez ustezanja možemo nazvati modernim klasikom koji je svoj maniristički stil umješno znao ispreplesti postmodernističkim književnim tehnikama, a Matanović je ispisala odličan, možemo tako reći, vademecum za svakoga Fabrijeva, ali i općenito literarnog entuzijasta. Na dvjestotinjak stranica sažela je sve najvažnije odrednice autorova stvaralaštva te ih upotpunila umetanjem cjelovitih tekstova drame »Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?«, pripovijetke »Nagrada«, eseja »Veliki eksodus (1945 -1956) i književnost« i prvim poglavljem romana »Vježbanje života«. Takvo rješenje asocira nas na same Fabrijeve romane, gdje autor u tekst umeće dokumente kojima potkrjepljuje svoje pripovijedanje.

Osobne reminiscencije

Svoj hommage Fabriju, Matanović započinje reminiscencijama na njihovu suradnju i prvi susret u Osijeku, 1991. godine te potom opisuje njihovu daljnju suradnju i susrete. Nakon uvodnog, osobnog, dijela, redom se analiziraju i predstavljaju pojedini dijelovi Fabrijeva opusa – drame, pripovijetke, eseji te romani. Autorica, kako i sama piše, za razliku od dosadašnjih kritičara i povjesničara književnosti, koji su Fabrijeve drame analizirali pojedinačno, krećući kronološki od »Reformatora« ili od, po njihovu sudu, najreprezentativnije »Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?«, izdvaja zajedničku tematiku i književne tehnike. Tako problematizira pitanje vlasti, pitanje povijesti, trenutak oslabljivanja velikih povijesnih osoba te zamke života u provinciji kao važne teme Fabrijevih drama. Prelazeći zatim na analizu pripovijedaka, dobijamo predokus onoga što će biti lajtmotiv Fabrijevih romana – pojedinac ne može umaći povijesti i svaki njegov pokušaj da joj se ukloni ili ju izbjegne je uzaludan. U Fabrijevu stvaralaštvu linearna koncepcija vremena sklanja se pred cirkularnošću povijesti, a vrijeme se propituje i kada tekstom dominiraju bajkovitost, fantastika i groteska. Tako je pripovijetka »Nagrada« uvrštena kao primjer koji čitatelje upućuje na povijesnu ponovljivost kako bi se mogli što ranije s njom suočiti, a u uvodnoj rečenici karakterizira se i autorov doživljaj povijesti: »Kratko i proživljeno, bila su to za nas neugodna vremena.«

Romani o povijesti

Čitajući Fabrijeve eseje, autorica slaže odgovor na pitanje zadaće pisca – poznavati tradiciju, prepoznavati svoje poetske roditelje u napisanim djelima te, ako prije to već nije učinjeno, rasvijetliti nepoznato o onome o čemu piše. Fabrijevi su eseji o glazbi, književnosti i povijesnim događanjima prožeti strašću, uz neizostavnu znanstvenu znatiželju i odgovornost, a u njima se zrcali i strpljenje u traganju za arhivskom građom. Posljednji dio, interpretacija četiriju Fabrijevih romana »Vježbanje života«, »Berenikina kosa«, »Smrt Vronskog« i »Triemeron«, na četrdesetak stranica uvjerljivo svjedoči o vrsnom poznavanju materije. Matanović ponajprije upozorava na nacionalnu književnu tradiciju na koju se nastavljaju romani, na esejističko tematiziranje povijesti i dokumentarnosti, na dominantne romaneskne modele vremena u kojem nastaje prvi roman, te podsjeća na Fabrijevo tretiranje povijesti u pripovijetkama. Potom minucioznom interpretacijom pokazuje povezanost svih četiriju romana pa se čitatelj osvjedočuje zašto su Fabrijeva djela doista »romani o povijesti«, to jest novopovijesni romani. Sve u svemu, autorica Fabrijevim djelima pristupa i kao čitateljica i kao znanstvenica, to jest daje dvostruki uvid, a zbog osobne povezanosti s autorom, možemo reći da taj uvid dobiva i treću dimenziju. »Knjiga o Fabriju« tako je podjednako pogled u osobni život velikoga pisca, kroz prizmu autoričina i piščeva suodnosa, ali i vrsno znanstveno djelo o Fabrijevu stvaralaštvu.