Dijalektika zla
Šnajder je zavidnom literarnom vještinom, raskošnim (sa)znanjem, snažnom ekspresijom, otmjenom produhovljenošću i sebi svojstvenim stilom, sa mjerom (po)svjedočio o stoljeću ekstrema. Dakle, dvadesetom stoljeću, još uvijek izrazito dinamičnom i živom u svima nama, dobu sukoba na smrt suprotstavljenih ideologija, za koje smo mislili da ih dobro (po)znamo i razumijemo, a onda smo zahvaljujući Šnajderovom duboko proživljenom (obiteljsko iskustvo i nasljeđe) i specifičnom literarnom iskustvu i umijeću počeli kontekstualizirati ožiljke i na vlastitim identitetima, shvaćajući da se na ovim našim nesretnim prostorima uvijek sve vraća, ponavlja i uvijek sve počinje ispočetka, a da nikada stvarno ova spirala zla ne završi.
Dijalektika zla je dinamičan zakon povijesti kroz koji se u krvi, boli, suzama i patnji (na)silne smrti kristalizira suština kojoj se bojimo pogledati u oči, jer sve nas zajedno razotkriva i kao krvnike i kao žrtve. I stoga tražiti pravdu, skriti se u samo jednom identitetu (najčešće nacionalnom, religijskom ili klasnom), držati se samo jedne povijesne memorije, propagirati samo jednu istinu, siguran je put u pakao, u bezdan zla. A upravo o toj spirali zla kroz koju prolazi pojedinac u vječitoj žudnji ostvarenja svojih snova i iluzija o slobodi, pravu na posebnost i individualnost, impresivno je progovorio Šnajder. Utoliko »Doba mjedi« treba shvatiti ne samo kao obiteljsku sagu i(li) povijesni roman o kolonizaciji Volksdeutschera, tj. podunavskih Švaba u naše, panonske krajeve (od 1770. pa do njihova kolektivna progona i pogroma svršetkom Drugog svjetskog rata), već i kao obračun s društvom i vremenom u kojem su živjeli njegovi pretci, roditelji, ali i sa vremenom u kojem autor živi danas, oslonjen na istodobno i nježnu i snažnu tegobu i rugobu svojih prethodnika.
Tragedija osobnog usuda
Šnajderov snažan rukopis i polifona kompozicija prije i iznad svega izazivaju simpatije ili barem duboko suosjećanje s njegovim junacima (Georg Kempf kao središnji lik i anti-heroj ovog djela, te Vera, njegova supruga), ali i sa svim ostalim tzv. običnim ljudima koji se ničim posebnim nisu isticali izuzev što su u vrijeme sveopće ratne Apokalipse i užasa masovnih zločina i smrti pokušavali izvući živu glavu, uhvatiti trenutak sreće, sigurnosti, ljubavi, (ne)svjesni neostvarivosti te očajničke, a tako ljudske, naizgled jednostavne želje. Stoga, ne čudi da je Šnajderov rukopis duboko melankoličan, jer živjeti u neprestanom strahu što donosi sutra, permanentnoj egzistencijalnoj neizvjesnosti, gdje malo što ili gotovo ništa ne ovisi o nama samima, upućuje da se čovjek neminovno mora upitati o smislu života, mora se suočiti sa ključnim moralnim i et(n)ičkim pitanjima gdje nikada nema, niti će biti konsenzusa.
Progonitelji i progonjeni (uloge se često miješaju) nikada nemaju, niti mogu imati jednaku logiku razmišljanja i zato nas svaka rasprava o dobru i zlu na koncu vodi u nove nesporazume, međusobne sukobe koji u pravilu završavaju tragičnim konfliktima užasnih posljedica. Povijest podunavskih Švaba, obiteljski životopis Kempfovih (Šnajderovih) to nam zorno i više nego instruktivno potvrđuje.
Kada kažem kako je melankolija leitmotiv Šnajderova romana, onda mislim na činjenicu da ju je, iščitavajući roman, moguće gotovo rukom dotaknuti; emanira iz svakog toponima, same dramaturgije njegova djela, a osjeća se gotovo fizički u svim nijansama (ne)jasnih boja, zvukova i mirisa koje prate Kempfovu kalvariju. Zajedno tvore nevidljivim nitima (po)vezanu molitvu, kadiš za sve umrle i za sve (ne)rođene.
U tom pogledu i Georgova ljubavna avantura s poljskom bolničarkom Aniom Sadowskom (ujedno i aktivisticom poljskog antinacističkog i antikomunističkog pokreta otpora) u njemačkom lazaretu u kojem se Kempf liječio, možda su najsnažnije po-etičke stranice ovoga romana, jer nam sa puno nostalgije i sentimenata, ali i sa puno znanja i akribije, ocrtavaju tragediju osobnog usuda, svekoliki labirint tragične poljske sudbine stoljećima raspete njemačkim i ruskim osvajačkim pohodima, opterećene gotovo suicidalnim katoličkim mesijanizmom gdje se potom gubi svaka razlika između nacističkog i poljskog antisemitizma. Nestaje u sivilu logora smrti, ratnih stradanja i borbi i ništavilu holokausta, gubi se u tom srednjoeuropskom Babilonu, gdje nitko nikoga ne razumije; stoga je ljubavna strast između Kempfa i Sadowske unaprijed osuđena na propast (i oni to dobro znaju), ali je time snažnija i jača, jer je za trenutak, za jednu vječnost zaustavila rat, zaboravila na patnje i prepustila se užitku, više i intenzivnije nego u neka mirna i sretnija vremena.
Ali, sreći u vremenu smrti nema mjesta; sve je ukomponirano u više i nemjerljive sile zla i tame (jer radi se o »svetoj dužnosti« obrane domovine, ma što to značilo), a pojedinac je tek i samo nevažna fusnota, kolateralna žrtva »velike« povijesti.
Zlu se ne može doskočiti
Šnajder u prepoznatljivo ironičnom duhu gorko konstatira kako nam svako vrijeme nameće neartikulirane idole koji se pretvaraju u simbole nacionalnog, vjerskog i ideološki nezaobilaznog identiteta; koji spašavajući domovinu rastaču i uništavaju zajednicu. Do očaja i neprepoznatljivosti odbacuje ljude koji vide više i dalje od ostalih, poput Georga Kempfa, studenta medicine »vođenog nejasnim poetskim osjećanjem života« koje ga čini drukčijim, ali zato i tragičnijim anti-junakom netom minule epohe. Auschwitz je definitivna rezultanta, Endlösung (be)smisla našega svijeta, posebice kada se sagleda u svjetlu sjajne rečenice velikog rumunjskog pisca Mihaila Sebastiana: »Kada između tisuća bezimenih mrtvaca dođete do lica koje poznajete, osmijeha koji ste ranije viđali, smrt postaje strahovito realna«. A, Šnajderova literatura upravo anatomski secira ovo, tragično osjećanje života.
Svjestan je kako se zlu ne može doskočiti (ono se fantastičnom snagom i brzinom preobražava i mijenja), ali umišlja si, želi u to vjerovati kako se pisanjem barem može upozoriti, uprijeti prstom u njega i tako ga prokazati i obilježiti. Ponovimo, »Doba mjedi« govori o vremenu ideologija koje uvijek pate od ljubomore, straha i nevjere i stoga ne čudi što se Šnajder poslužio biblijskom prispodobom (Božja zapovijed Mojsiju da od mjedi i vatre sačini zmiju kako bi u nevjernika otjerao sumnju) kojom je želio potvrditi neprolaznost i nepromjenjivost svijeta i svih naših zabluda i predrasuda u kojima i s kojima živimo.
Između ostalog Šnajder je zapisao: »U ideju vjerovati moraš. Napose kada ona dobije tijelo… U ime ideje u Dobu mjedi počinjaju se nepojmljivi užasi. Još su gori oni užasi koje su prisiljeni činiti same žrtve. A najgori oni koje žrtve čine po svom izboru i volji«.
Spomenuti citat »izvađen« je iz, nazovimo ih, prelomljenih pasusa (u romanu zasebno uokvireni), u kojima Šnajder »sub specie aeternitatis« intervenira u sadržaj romana, skrivajući se u biće nerođenog djeteta koje, procjenjujući vanjske okolnosti, pokušava saznati hoće li se njegovi budući roditelji sresti i hoće li ga začeti), a koji, po mom skromnom sudu, predstavljaju nosivi dio romana jer sažimaju i upućuju na bit(ak) autorova stvaralaštva.
Suvišan čovjek
Na formalnoj razini »Doba mjedi« je priča o životu Đure Šnajdera (alias Georg Kempf), stvarnog piščevog oca (i pjesnika koji je za sobom, uz nekoliko antologijskih pjesama, ostavio skroman poetski opus) i piščeve majke Vere koji se upoznaju svršetkom rata, a da su se prije toga, tijekom rata, borili na suprotnim stranama. Kempf kao pripadnik (nevoljko mobiliziran) SS-Waffen postrojbi s kojima je ratovao u Poljskoj, da bi potom (zahvaljujući pomoći Anie Sadowske) dezertirao i priključio se »dobro naoružanoj skupini« koju su vodili crvenoarmejci posebno obučeni za diverzantske akcije i tako dočekao kraj rata shvativši da Poljskoj nakon nacističke, slijedi nova staljinska, sovjetska okupacija.
Svjedočio je bezobzirnom obračunu sukobljenih (domovinskih i komunističkih) antifašističkih snaga poljskog pokreta otpora u kojima su se prosovjetske snage krvavo obračunavale s pripadnicima građanske Armie Krajowe kojima je pripadala i Sadowska, i koja je kao »buržujka« svoju borbu (kao i tisuće drugih njoj sličnih) protiv nacizma platila deportacijom u gulage Zapadnog Sibira.
Ne snalazeći se u toj tami i gorčini povijesne raspolućenosti, Kempf se očajnički želio vratiti kući i u tome mu je pomogla »bumaška« (sovjetska isprava) kojom je svjedočio svoju antifašističku borbu u Poljskoj, i s kojom je po povratku u domovinu kod novih partizanskih vlasti »otkupio grijehe« pripadnosti pogrešnoj strani i pogrešnom narodu. Ali, vrativši se u domovinu, to više nije bio isti dom – dočekali su ga svugdje i sumnja i nepovjerenje i mržnja, a Kempf je izlaz sve više tražio u alkoholu.
Očevi i djeca
A, djeca čini se, nastavljaju živjeti izdajući nasljeđe svojih očeva (i majki), samo, naravno, uvijek je veliko pitanje kamo smjera »izdaja«. Dobru ili zlu? Za pisca šnajderovskog, dakle europskog formata nema sumnje; baveći se bolnim temama velike društvene i male obiteljske povijesti, autor s malo gorčine i puno melankolije upućuje svoje djelo i svoje riječi dobru, ali ujedno je svjestan da je to uvijek priča o Janusu, o naličju dobra u kojem se krije zlo i samo je pitanje kada će i kako isplivati na površinu i zapljusnuti nas snagom ništavila. Slično Andre Gideu, Slobodan Šnajder je »Doba mjedi« ispisao rečenicama koje ne zaodijevaju toliko našu misao, koliko se obavijaju oko nas. A, magična je snaga takvog rukopisa u tomu što uvijek s neke strane naše »Ja« ostaje razodjeveno, otvoreno Drugome i Drukčijem.
U tomu je i veličina, ali i tragedija Šnajderovog intelektualnog poštenja i literarnog umijeća, jer u narodu u kojem je skrivanje istine i forsiranje laži nacionalni sport, razodjevenost i golotinja uvijek izazivaju nemir i osudu. Blud istine je neoprostiva. Kao istinski, veliki pisac, Šnajder je na sebe preuzeo taj teret razgolićavanja i na tomu hrvatska mu literatura mora biti zahvalna. Ali, veliko je pitanje hoće li to Šnajder dočekati za života.