"Kuga i njezine kćeri"

Nova knjiga Kristine Posilović: Poetska dijagnoza Europe

Davor Mandić

Snimio Marin ANIČIĆ

Snimio Marin ANIČIĆ

Tu sam samu sebe izmanipulirala. Taj drugi dio doista je autobiografski. Nisam to namjeravala, ali to što sam proživljavala, to odumiranje zdravog tijela, to je sve sjelo u strukturu onoga što sam htjela reći o svijetu danas – istaknula je Posilović



RIJEKA  Predstavljanja knjiga spisateljice Kristine Posilović uvijek su i male tribine o knjizi i književnosti. Takvima ih obično učini gotovo kućni spisateljičin predstavljač Dejan Durić. Nije stoga bilo drugačije ni na predstavljanju recentne autoričine zbirke poezije »Kuga i njezine kćeri« u book caffeu »Dnevni boravak«.


   Pred punim omiljenim mjestom za manja predstavljanja knjiga, osim autorice i voditelja bio je i Branko Čegec, urednik knjige i vlasnik njenog izdavača »Meandar Medije«, ali i garant kritičkog promišljanja današnjeg društvenog statusa knjige.


   Ipak, u fokusu je primarno bila šesta zbirka autoričine poezije, po mnogočemu drugačija od ostalih. Kako je primijetio Durić, prethodne zbirke Posilović konciznog su izraza, dok su u potonjoj pjesme dulje, a drugi od njena tri dijela je autobiografski, što je autorica dosad izbjegavala. Posilović se složila s tumačenjem.


   – Tu sam samu sebe izmanipulirala. Taj drugi dio doista je autobiografski. Nisam to namjeravala, ali to što sam proživljavala, to odumiranje zdravog tijela, to je sve sjelo u strukturu onoga što sam htjela reći o svijetu danas – istaknula je Posilović.    A ta je struktura, kako je pojasnila, poetska dijagnoza Europe. Jednako kao što je proza na kojoj radi prozna dijagnoza Europe. I inače, rekla je Posilović, običava raditi paralelno na dvama rukopisima; prije su to bili poetski rukopisi, a sada je to i proza.

   Čegec je rekao da s Posilović surađuje iznimno lako, odnosno da nema uobičajenih uredničko-autorskih antagonizama ili trzavica. No Durića je zanimalo i kako Čegec vidi trenutno stanje s knjigom i mogu li što izdavači učiniti da bi podigli njenu vidljivost. Čegec je bio uobičajeno pesimističan.


   – Sve se rjeđe predstavljaju knjige poezije. Objavljuju se one tu i tamo, ali teško pronalaze put čak i do zainteresirane publike. Kritika je nestala iz medija koji dopiru do najšire publike, književnost je marginalizirana i nitko ne stvara uvjete u kojima klinci žele čitati, pa oni odrastaju ne čitajući ili čitajući trash – rekao je Čegec, zaključivši ipak da je, barem što se tiče pjesništva Posilović, iako se ogradio od tipologizacije upravo zbog nedostatka kritičke recepcije, riječ o ponajboljem izdanku domaće suvremene pjesničke prakse.