Nonkomformist kakav je bio, Bukowski je iza sebe ostavio mnoštvo neobjavljenih priča, pjesama i eseja; o »toj hrpi ispisanog papira« jednostavno nije vodio računa – važan mu je bio sam čin pisanja, jer »pisati« za njega je bilo identično sa »živjeti«.
Bez ikakve sumnje, obimna literarna ostavština američkog pisca i apostola underground poezije Charlesa Bukowskog predstavlja i za istinske knjigoljupce, ali i za književne snobove više nego zahvalnu temu, jer na obje strane njegov lik, život i djelo odgovaraju stereotipima književnika koji se u svom nesputanom stvaralaštvu neprestano (o)kreće na tankoj granici između ludila i genijalnosti.
I uistinu, uz njegovo se ime vežu brojni opsceni skandali, dugotrajni alkoholizam, promiskuitetna seksualnost, egzibicionizam itd., ali usprkos razuzdanom životu, napisao je više od pedeset knjiga koje i danas, dvadeset godina nakon njegove smrti, još uvijek izlaze.
Iako je prezirao film, filmsku industriju, Hollywood i »ljude koji se motaju oko celuloida, jer im je i srce takvo, od celuloida«, pred kraj života se intenzivno družio sa slavnim glumcem Seanom Pennom. Živio je u svijetu zaraženom i ok(r)uženom filmom, ali tek je nekoliko filmova cijenio kao istinska umjetnička djela. Prije svega »Let iznad kukavičjeg gnijezda«, »Goli u sedlu«, »Divlja horda« i iznad svega »Tko se boji Virginije Woolf«. Sam se grozio bilo kakvog sudjelovanja u radu na filmu, međutim još davne 1973. budući oskarovac Taylor Hackford napravio je dokumentarac o njegovom životu, da bi 1987. Barbet Schroeder i Francis Ford Coppola snimili »Barfly«, koji se bavi životom Bukowskog u razdoblju njegove alkoholne opsjednutosti u Los Angelesu. Glavne uloge igrali su Mickey Rourke i Fay Dunaway, a scenarij je napisao sam Bukowski.
Uz još nekoliko uradaka o njegovu životu i radu svakako treba spomenuti dokumentarac »Born into this«, koji progovara o genijalnosti njegove literature, ali i »sposobnosti da duboke stvari iskaže na krajnje jednostavan način«.
Sinonim poroka
Iako je zračio i raspolagao osobinama genijalca, za mnoge je kritičare bio i ostao sinonimom poroka i »prljave« literature na ivici kiča i pornografije. To je zapravo bio usud Bukowskog, koji ga prati i poslije smrti; međutim, iako osporavan i marginaliziran, uspio je na koncu osvojiti književni Parnas; jednom rječju, doživio je američki san kojeg se iz dna duše gnušao i kojeg je, nekonvencionalan kakav je već bio, istinski prezirao i u svojim brojnim pričama i pjesmama cinično ismijavao.
Osim pisanja, koje je izjednačavao sa smislom postojanja, ništa mu nije bilo važno, a ni sveto. Alkohol, cigarete, žene, seks i lutanja bili su mu ipak sporedna sredstva bijega od stvarnosti koju je svojom maestralnom literaturom »pokušavao uhvatiti na djelu, u cjelini«. Ali, svjestan (ne)mogućnosti ostvarenja ovog pretencioznog imperativa, (pre)često je izlaz tražio u egzibicionizmu, koji se često sudarao s vulgarnošću i podilaženjem lošem ukusu. Estetiku pornografije, koju su mnogi osuđivali, Bukowski je definirao kao duhovnu subverzivnost, razbijanje svih (ne)dopuštenih šablona, a ubitačni cinizam i krvava ironija bile su mu tek »pomagala«, kojima se pokušavao obraniti od paničnog straha pred usamljenošću.
Usprkos svemu, u njegovoj dokumentarnoj prozi ne nedostaje humora i komike, pa i satire, jer to je, kako su isticali brojni njegovi fanovi, bio jedini način da se nekako (pre)živi banalnost svijeta i nepodnošljivost istina od kojih je naš svijet sazdan. Slikovita, često iritirajuća vulgarna seksualnost, protkana alkoholičarskom depresijom, (raz)otkriva nam, iza grube vanjštine, nježnog čovjeka, kako bi to veliki češki pisac Hrabal rekao »nježnog barbara«, kojeg je književna kritika protjerala iz kulture, a on joj se na kraju osvetio tako što ju je svojim genijem nadvisio i ponizio.
ovo je još jedna pjesma oko dva noću i o tomu kako
sjedim za pisaćom mašinom, slušam radio i
pušim dobru cigaru.
…
i pušim i nema te magije tako nježne kao što je ova.
neki kritičari kažu da stalno pišem jedno te isto.
dobro, ponekad to radim, a ponekad ne radim, ali kad
to radim razlog je što je to dobar osjećaj,
kao kad vodiš ljubav
…
jer mi oboje znamo kako je sreća krhka,
zato glumim budalu i ponovo kažem da je
dva noću
i da sam
Cezanne,
Chopin,
Celine,
Chinaski,
grleći sve:
kolut dima od cigarete
još jednu čašu vina
prelijepe mlade djevojke
kriminalce i ubojice
usamljene luđake
radnike u tvornicama,
ovu pisaću mašinu ovdje,
radio što svira,
ponavljam sve to opet
i ponavljat ću zauvijek
sve dok se magija koja se dogodila meni
Fragmenti iz zbirke »The Night Torn Mad With Footsteps« (2001)
Na frontu kontrakulture
Bukowski je široku popularnost stekao na fonu kontrakulture, undergrounda i bohemštine; po mnogima »više ikonografijom, nego li suštinom«. Možda u tomu i ima istine, ali to su, rekao je jednom prigodom njegov izdavač Martin, »prije svega impresije onih koji više vole slušati, a manje čitati«. Opsesivna opsjednutost traganjem za ljepotom (koje na pretek ima i u ružnome, često je to isticao Bukowski), vremenom je razvratnika pretvorila u isposnika koji je tražio i lovio ljepotu tamo gdje je nitko drugi nije, niti bi ikada tražio.
Pred kraj života ipak je priznao da je spoznao da je sve što je napisao jedna velika obmana i samorazarajuća iluzija, ali kako je, bez ogleda na sve, na kraju svega uvjeren da osim ljepote ništa stvarno nema smisla. Jedino nas ljepota može upristojiti, »pa ako već ne znamo biti gentlemani, ne moramo se ponašati kao svinje«. Snaga literature je u pobuni, smatrao je Bukowski, i upravo stoga umjetnost izmiče svim zabranama, ništi sve tabue i pomjera granice (ne)dozvoljenog. Stvara novu stvarnost, koja odavno već živi u nama, ali mi joj nismo imali hrabrosti pogledati u dušu i suočiti se s vlastitim herezama. »Tragično je« – piše Bukowski – »što su glupani uvijek tako sigurni u sve, a mudri ljudi puni sumnje«.
Drugi velikan kontrakulture, na drugom kraju svijeta, u Mađarskoj, Bela Hamvas, na sličan se način bavio ovim problemom, pitajući se: »Zašto inteligentni ljudi pristaju na bezimenost, zašto glupanima bez borbe ustupaju i prostor i vlast?« Lukavi, pokvareni, podmukli, bezosjećajni, oholi i pohlepni nam uvijek kroje usud; njihov je svijet »prostor emotivnog, mentalnog i socijalnog blata«, njima nikada nije do kulture, već tom profiterskom šljamu treba samo puka pozlata kiča, jer nemaju snage ni potrebe za uvidom u razvaline vlastite duše; vanjskim sjajem prikrivaju pustoš s kojom se bez arogancije i oholosti ne znaju nositi. A, kako kaže Bertold Brecht: »Samo sirotinja mora biti hrabra, jer osim hrabrosti druge nade nema«.
Literarna anatomija destruktivnosti
Na tom tragu Bukowski je ispisao tisuće stranica; hrabrost – tvrdio je – »ispravlja kičmu i oštri duh«, a opisivati svijet oko sebe i u sebi, dakle baviti se umjetnošću, čin je izuzetne hrabrosti, jer time poput Gogolja »otkrivamo lice demona bez maske«. Uočavamo da zloduh nije nešto daleko, tuđe, fantazmagorično, već nešto nama jako poznato i ljudsko, čak isuviše ljudsko. To je naše lice bez maske, koje mnogi upravo stoga ne žele vidjeti u ogledalu.
Charles Bukowski rodio se 16. kolovoza 1920. u Njemačkoj, u Andernachu, gdje mu je otac službovao kao američki vojnik, a majka mu se, navodno, prije njegova rođenja bavila »najstarijim zanatom«. Iako je duhovno ostao sudbinski vezan uz Europu i europsku kulturu i tradiciju, najveći dio života proveo je u Los Angelesu, a prije nego li se profesionalno posvetio literaturi (tek u 40. godini života počeo je objavljivati svoje tekstove), živio je uglavnom osamljeno i skitnički, lutajući diljem SAD-a, na granici siromaštva.
Iako formalno bez akademske naobrazbe, Bukowski je doslovno svakodnevno, cijelog života intenzivno radio na sebi; mnogo je čitao, ali s malo kime se stvaralački identificirao. Naravno, zarad svog hinjenog, deklariranog antiintelektualizma (koji je zapravo bio čista poza), u etabliranim književnim krugovima dugo je vremena bio ismijavan i omalovažavan. Međutim, taj antiintelektualizam bio je samo svojevrsni samoobrambeni mehanizam sveprisutnom snobizmu vladajućeg kulturnog establishmenta.
Opčinjen klasikom
Za Bukowskog nisu postojale nedodirljive veličine i neupitne vrijednosti; sve ih je gotovo pa brutalno demistificirao i demitologizirao, tvrdeći kako kultura i umjetnost ne poznaju, niti priznaju ideološke kalupe i imperative, koji nas samo ograničavaju i čine nas pukim zatočenicima najrazličitijih dogmi i kanona svakovrsnih formi i(li) sadržaja.
Prve književne uspjehe Bukowski je ostvario djelima »It Catches My Heart in Its Hands« (1963) i »Crucifix in a Deathand« (1965), a nakon toga gotovo manijakalno, svakodnevno (bolje rečeno svakonoćno, jer pisao je samo noću), Bukowski je ispisivao tisuće stranica o svemu što ga se na bilo koji način dotaklo ili dojmilo. A kada nije imao o čemu pisati, pisao je upravo o tomu kako nema o čemu pisati. Mnogi su ga uspoređivali s Hermanom Melvilleom i Waltom Whitmanom, ali on je to oštro odbijao, tek je dopuštao da ga je djelomično dotakla literatura Giovannija Boccaccia, Francoisa Rabelaisa i Ferdinanda Celinea. Jedino nije krio svoje iskreno divljenje prema književnosti Carson McCullers, kao ni opčinjenost klasičnom glazbom, prije svega Bachom, Mahlerom, Šostakovičem, Stravinskim, Beethovenom i Berliozom. Interesantno, ikona rock kulture nije marila previše za rock glazbu; poznato je da Bukowski osim klasike skoro ništa drugo nije slušao.
Bukowski je za sobom ostavio ogroman opus, kojeg u američkoj literaturi po plodnosti prevazilazi jedino William Saroyan. Nije bilo američkog književnog časopisa koje Bukowski svojedobno nije zasipao svojim radovima, a kada mu je Caresse Crosby (suvlasnica kultne izdavačke kuće »Black Sun Press«, koja je između dva svjetska rata u Parizu tiskala Ezru Paunda, Ernsta Hemingwaya, James Joycea itd.) po povratku iz Francuske u SAD, u svom časopisu »Portfolio« tiskala prve priče, Bukowski se počeo nezadrživo uspinjati američkom književnom Olimpu.
Književni izdavački preokret za Bukowskog je nastupio koncem 60-ih godina prošlog stoljeća, kada je publiciranje njegovih djela preuzeo John Martin (vlasnik i urednik »Black Sparrow Press« iz Santa Rose), poznat kao kolekcionar rijetkih knjiga, ali i još veći obožavatelj poezije Charlesa Bukowskog. Martin ima najveće zasluge što je nakon smrti Bukowskog (9. ožujak 1994. u San Pedru) njegova ostavština uređena; skoro svake godine tiska se knjiga do sada neobjavljenih radova, koja svjedoči o kakvoj se zapravo književnoj gromadi radi(lo). U tomu ne treba zaboraviti ni doprinos njegove druge supruge Linde Lee (vjenčali su se 1978.), koja je doista brižno skrbila o njegovanju lika i djela svoga supruga. Stoga ne čudi ni prava hiperprodukcija knjiga o literaturi Bukowskoga; samo primjerice na Amazonu možemo pobrojati više od 2.000 publikacija (studija, kritika, disertacija i sl.) vezanih uz njegovo ime.
Poetika srca
Naravno, kultni je pisac postao konačno i dobar posao za izdavače, dobar izvor zarade, a posebice nakon što je brigu o izdavanju njegovih knjiga preuzeo izdavački gigant »Harper Collins«. Slično kao i u slučaju Jeromea Davida Salingera, mistična aureola prati Bukowskog i kako vrijeme prolazi, čini ga sve privlačnijim i interesantnijim za čitateljsku publiku širom svijeta. Hank, kako su ga obožavatelji intimno oslovljavali, pisanje je shvaćao kao ritual, kojim se svakodnevno upušta u borbu za pretvaranje »ničega u nešto«, a to zna biti toliko zamorno da »povremeno čovjek u toj borbi za život, naprosto nema vremena živjeti život«. Ali, usprkos tomu, često se na književnim matinejama znao upitati: »Što smatram jednim od najvećih i najsjajnijih čuda i izuma svjetske umjetnosti?« Odgovarao bi: »Žena s prelijepim nogama pri izlasku iz automobila«.
Poeziju Charlesa Bukowskog mnogi drže za svojevrsnu poetiku »otk(r)ivanja srca«, koja je svojim kultiviranim izričajem bila kritički povezana s tradicijom, ali i istodobno imala kritički odmak od nje. Bukowskog su mnogi s pravom doživljavali kao apostola pacifizma i mirovnih pokreta uopće, ali i »buntovnika s razlogom«; dakle cijeli je život živio vlastitu dvojnost. Podjednako intenzivno je živio vlastiti život, kao i život svog književnog (anti)junaka Henryja Chinaskija (piščev alter ego), »neprestano na granici očaja i lirike«.
Bukowski je tvrdio: »Oduvijek sam pisao samo zato da ne bih doživio (i) egzistencijalni brodolom. Tako sam si želio pomoći, a na koncu ispada da nisam pomogao sebi, ali da sam svojom literaturom pomogao mnogim drugim, meni neznanim ljudima«. A, to, zar ne, nije malo.
