Maksimalno dosljedan u svom shvaćanju književnosti kao medija kroz koji će bogatim rječnikom izražavati vlastite stavove i ideje, odnosno pričati neobične priče, bez obzira koliko to bilo (ne)razumljivo čitatelju, Enver Krivac svojim je kratkim romanom »Ništa za pisati kući o« dosegao vrhunac svog dosadašnjeg rada što je vidljivo i iz činjenice da je za rukopis dobio nagradu Prozak, a potom mu je ugledna hrvatska izdavačka kuća »Algoritam« objavila ovo djelo.

Iako u odnosu na prethodne Krivčeve radove (romani »Ulica Helen Keller« i »Piknik«, nastao u koautorstvu s Alenom Kapidžićem) novo djelo ima manje čvrstu romanesknu strukturu, ipak je riječ o jedinstvenoj cjelini koju čine četiri različita dijela koja u cjelinu spaja zajednički pripovijedač. On nam u prvom dijelu na iskričavo duhovit i simpatičan način predstavlja svoje rano djetinjstvo provedeno u Ravnoj Gori, da bi potom u preostala tri djela prozom u kojoj je puno manje humora i puno više nonsesa, opisao život nakon djetinjstva u planini, život u velikom gradu.

Vesela šuma, sumorni grad

Mnogima će najdraži, ujedno i najrazumljiviji dio ovog pažnje vrijednog romana, biti baš taj uvodni dio nazvan »krivčevski« otkačeno i poetski »Portret otoka Pitcairn tehnikom snijega u travi«. Iza naslova, koji već na prvu određeni krug čitatelja privlači, a još veći, vjerojatno, odbija, krije se niz od 14 kratkih priča koje počinju odom snijegu realiziranom tako da najprije navodi 50 pojmova koje njemu znače snijeg, da bi se potom u uvodnoj priči legitimirao kao ovisnik o snijegu i zaključio kako je Rijeka grad koji ima veliki grešku – premalo ili ništa snijega. Nakon toga slijede jednostavne i često vrlo duhovite priče vezane uz njegova sjećanja na djetinjstvo, pri čemu su glavni likovi on i njegova nešto mlađa sestrična. Oni sa svojih 5-6 godina u čudu promatraju svijet oko sebe trudeći se shvatiti što se sve to oko njih zbiva.

Glavni je lik u većini tih sjećanja autorov pradjed koji je po sudjelovanju u Prvom svjetskom rastu kući s ruskog fronta doveo ženu iz Dnjepra, otišao potom deset godina raditi u Ameriku te se po povratku nikako nije mogao pomiriti s time što nije ostao u zemlji gdje se moglo raditi i zaraditi. Uz odlično ocrtan živopisni lik života punog pradjede, sjećanja na djetinjstvo obogaćena su i nizom drugih zanimljivih epizoda (»Polja krumpira zauvijek«, »Tigargora«, »Upitnik«) koja svjedoče o nepresušnoj dječjoj mašti, ali isto tako nailazimo i na tekstove koji na sjajan način zahvaćaju i onu tamniju stranu života (»Patuljčice«), pri čemu je Krivac vrlo dojmljiv kad kroz dječja usta prenosi priče (»Glistaglasine«, »Demetra«) koje jasno ukazuju na surovost i neukost malih sredina.

Sjajan uvodni dio nastavljen je potom zajedničkom tematikom života u gradu koji nam je predstavljen kroz cjeline »Marljivi štipavac«, »Skice za beztomnog Jerryja« i »Ljubavnici malih naroda«. Središnja nit ova tri dijela nije samo život u gradu, već i samoća koja te pogađa i progoni čak i kad si u vezi, a kamoli kad nisi. Upravo stoga ovi dijelovi ne nude onako razigranu i lepršavu prozu kakvoj svjedočimo u prvom dijelu, ali to ne znači da su slabiji.

Mogućnosti leksika

Naprotiv, realan život teže je opisivati no dane djetinjstva, a Krivac to čini onako kako i inače radi – brojnim epizodama koje nude i sadrže bizarnost, nonsens, nelogičnost, trunčice nadrealizma i ponekad montipajtonovski pristup. To je kombinacija koju prihvatiti može ipak manji broj čitatelja, a za svoj trud nagrađeni  su dobrom dozom često prikrivene ali uočljive ironije i cinizma, te tipičnih intelektualnih duhovitosti za čije razumijevanje je ponekad potrebno poprilično znanje o pop kulturi, posebice filmu i glazbi.

Zaigranost – kako jezična, tako i duhovna, intelektualna – odlike su i ovog književnog iskoraka Envera Krivca, romana »Ništa za kući pisati o« koji nedvojbeno spada u ponajbolje prozne iskorake riječke književnosti s početka novog tisućljeća.