»Školska knjiga« od rata se orijentirala na prijevode stranih naslova, a ukinuli su i nagradu »Ivana Brlić Mažuranić«, koja je godinama bila jaki radni stimulator i autorskoj i ilustratorskoj sceni. Primjerice, nagrađivane slikovnice Ivane Guljašević provele su deset godina u ladicama »Školske knjige«, neobjavljene i još k tome proglašene »čudnjikavima«
Ugledna teatrologinja, kazališna kritičarka, antologičarka, aktivistica za dječja prava, zagovornica privrženog roditeljstva Nataša Govedić voditeljica je kustoskog tima čijim će se programom »Živa voda pripovijeda« Hrvatska kao zemlja-gošća ovoga proljeća predstaviti na sajmu dječje knjige u Bologni.
Zavidna znanstvena dostignuća, brojne bibliografske reference, razne predavačke angažmane, sve ono iz domene Natašinih »poslova za odrasle« stavit ćemo u ovom uvodu ad acta. Fokusirat ćemo se isključivo na njezino golemo pedagoško znanje i iskustvo, na dugogodišnju praksu čitanja djeci i razgovaranja s njima o slikovnicama i knjigama, što je uostalom izrodilo i njezinom prvom samostalnom knjigom za djecu »Mrežir, zemlja mačaka i zmajeva«.
Kako ste se kao teatrologinja i kazališna kritičarka počeli baviti korpusom dječje književnosti i prava djeteta? – Bliska mi je židovska, talmudska filozofija prema kojoj svi imamo obavezu učenja više od jedne stvari. I obavezu stalnog produbljivanja i dijeljenja onoga što smo naučili. Ponajviše s djecom. Zato da bismo od njih još više naučili. To je jedan razlog zašto sam i teatrologinja i kritičarka i aktivistica za prava djece i autorica bajki i romana za djecu.
»Maštovid«, a ne očevid
Egipatski bog pisma Toth imao je tijelo čovjeka i glavu ptice, ibisa, a katkad i glavu babuna (sigurno zato da se ne bi shvaćao previše ozbiljno). Mislim da je bio »višeglavac« da se ne bi ustalio u samo jednom obliku učenja. Važan razlog za bavljenje knjigom za djecu je i moja građanska potreba da generacijama koje rastu u doba interneta i televizije približim iskustvo »uranjanja« u knjigu, u medij koji nije dominantno vizualan.
Koliko naš školski sustav razvija kreativne potencijale i omogućava djeci sudjelovanje u umjetničkim procesima? – U hrvatskim je školama smanjena satnica umjetničke nastave u korist vjeronauka, što je samo po sebi civilizacijski poraz, a birokratska struktura nastavnih programa trudi se ukinuti svako nelektirno čitanje, svaku mogućnost dramskog odgoja, glazbenog komponiranja ili dječjeg likovnog stvaralaštva. To je, dakle, službeni ustroj naših škola. Ali isto tako imamo i učitelje koji su djeci slabijeg imovinskog statusa spremni redovito za užinu kupovati žemlju, kao što imamo i učiteljice koje golemu emocionalnu energiju ulažu u saniranje štete zbog toga što roditelji već bebama u kolicima uvaljuju u ruke svoje mobitele, samo da ne bi morali s njima razgovarati i igrati se. Naravno da djeca mobitelije u školskoj dobi ne vladaju ni hrvatskim jezikom, ni bilo kojim apstraktnim jezikom rješavanja zadataka ili problemskog mišljenja. Jer socijalne kompetencije se ne stječu lupkanjem po sučelju. Hoću reći da kvalitetnim učiteljicama – a njih ima mnogo više nego što se može naslutiti po medijskom izvještavanju – nikad nije bilo teže, upravo zato što je školski sustav bastion nekreativnosti, kao i zato što je socijalni kontekst izrazito neosjetljiv prema dječjim emocionalnim i intelektualnim potrebama. Hrvatska ne voli svoju djecu, ali obožava svoje činovnike.
Trebamo li korjenito mijenjati školski sustav i činiti to po uzoru na skandinavske zemlje gdje je škola mjesto užitka, igre i istinskog učenja? – Finski je model dokument pragmatičkog zalaganja za ukidanje natjecanja i histerije ocjenjivanja u školi, kao i za prioritet umjetničke nastave, s najboljim rezultatima na svim akademskim područjima. U pravu ste: upravo bismo pozivanjem na goleme uspjehe finskog obrazovnog sustava trebali početi javno tematizirati destruktivnu tiraniju hrvatske »prazne petice«. Vjerujem da su za omraženost i slabe rezultate domaćih osnovnih i srednjih škola krivi školski programi, formulirani u akademskim, a ne pedagoškim lobijima. Akademski stručnjaci, naime, bave se školstvom uglavnom zato da bi zaradili na udžbenicima, a ne zato što vode računa o suvremenim pedagogijama i psihologijama odgoja. Za njih čak nemaju ni onaj elementarni, pristojni interes. Ni kao roditelji, ni kao građani, ne smijemo na to pristati.
Jer čak je i ilustrirana knjiga za djecu osobiti »maštovid«, a ne očevid. Ili, riječima filozofa Ludwiga Wittgensteina: »Ljudi koji gledaju samo očima žive u opipljivom siromaštvu. Pravi vid čine zamišljanje i izmišljanje«. U tom smislu vjerujem da djeca imaju pravo na vlastitu, a ne samo medijski koloniziranu maštu. Isto tako vjerujem da se neporobljena mašta, koja nam treba za sve naše odrasle kreativne projekte i revolucije, stvara i njeguje čitanjem od djetinjstva nadalje.
Predstavite ukratko program »Živa voda pripovijeda« kojim će se Hrvatska predstaviti u Bologni. Koja je važnost ove manifestacije i koji je cilj projekta vašeg autorskog tima? – Sajam u Bologni je središnja europska manifestacija izlaganja i prodavanja prava na objavljivanje knjige za djecu, a 2015. godine Hrvatska nastupa kao izabrana zemlja-gošća čitave manifestacije. U službi knjige za djecu na sajmu nastupaju najjače kulturne industrije Europe i svijeta, a mi smo prijavljeni s ambicioznim razvojnim projektom »Živa voda pripovijeda«. Kustoski tim sastavljen je od voditeljice umjetničkih zbirki i povjesničarke umjetnosti Vanje Žanko, menadžerice u kulturi i kunsthistoričarke Ane Šilović, zatim likovne pedagoginje, kiparice i ilustratorice Hane Lukas Midžić i na kraju mene kao spisateljske spone svih sa svima.
Povijest ilustracije
Radimo u sustvaralačkom odnosu i s velikom strateškom podrškom hrvatskog Ministarstva kulture, koje je i organizator predstavljanja. Posebno sam zahvalna Tamari Perišić, pomoćnici ministrice kulture, koja je neumorni promišljalački, organizacijski i koordinacijski motor cijelog projekta te osoba koja se zalaže za revalorizaciju knjige kao najvišeg kulturnog dobra. Radimo tri izložbe. Dvije u Bologni (otvorene talijanskoj i međunarodnoj kritičkoj javnosti), jednu na sajmu (»kompetitivnu«, okrenutu najsmjelijim tendencijama u ilustraciji ili sutrašnjici struke). Sve tri izložbe važne su na različite načine.
Najopsežnija među njima nazvana je »Pristaništa i duboke vode djetinjstva«, a njome Hrvatska konačno uspostavlja povijest ilustracije u slikovnicama i knjigama za djecu, čime poklanjamo zasluženi dignitet ilustracijskoj profesiji. U korpusu djela od 1860. do danas, Vanja Žanko i ja vodu prepoznajemo i pratimo kao suprotnost opustošenom, sprženom i poharanom svijetu 20. stoljeća.
Osim toga, drugo izložbeno pristanište u Bologni, izvan prostora sajma, dobiva Svjetlan Junaković, predstavljen kao kipar, ilustrator i predavač ilustracije, odnosno autorska osobnost koja kroz slikovnice za djecu sustavno uspostavlja vlastitu »povijest umjetnosti«, zamijenivši, primjerice, slavne slikarske autoportrete portretima životinja, ali isto tako prikupivši i vlastiti kabinet kurioziteta ili neobičnih predmeta najutjecajnijih vizualnih umjetnika 20. stoljeća. Smatramo da je nadasve važno što je Junaković pristao biti i članom posebnog stručnog povjerenstva za suvremenu ilustraciju, gdje predstavlja i glas užeumjetničke ilustratorske i glas akademske struke, ali pri tom se automatski isključio iz selekcije najboljih suvremenih autora koji čine treću izložbu na sajmu.
Ta treća izložba vizionara i najavljivača budućnosti važna je ne samo u trgovačkom smislu, nego i zbog toga što će biti postavljena uz tako vrtoglavu strogu selekciju najboljih radova svjetske selekcije ilustratora, da nam je iznimno važno imati precizno razrađene kriterije; kako selektiranja autora, tako i njihova izložbenog predstavljanja. Zbog toga surađujemo s likovnim akademijama u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci, što je također povijesni presedan.
Osim izložbi, u Bologni će biti predstavljen i trgovački štand domaćih izdavača i nakladnika. A u Zagrebu se već počeo odvijati i ciklus javnih tribina »Kap priče na dlanu«, dogovoren s Talijanskim kulturnim institutom na inicijativu Ministarstva kulture, kojim hitamo ususret Bologni strateškom advokaturom promjena na sceni autorstva za djecu, kao i nizom likovnih radionica za djecu. Vodi ih Hana Lukas Midžić.
Obiteljski obrti
Izbor vašeg programa izazvao je negodovanja dijela struke. Kako to komentirate? – Polemike uvijek prate izgradnju bilo kakve reformatorske platforme, a u njima su najglasniji oni koji ne žele nikakve promjene, zato što im je prijašnje stanje stvari i financijski i reputacijski nadasve odgovaralo. Nakon što je Povjerenstvo imenovano za natječaj oko Bologne 2015. početkom ove godine odbilo sve prijavljene – vjerujem zato što nijedna prijava nije nudila ništa više od elementarnog trgovačkog savezništva – imenovan je naš kustoski tim. Predložile smo »živu vodu« kao istraživačku i reprezentacijsku platformu koja inzistira ne samo na autorski razrađenoj profiliranosti hrvatskog nastupa u Bologni, nego i na nadasve pragmatičnom stvaranju prvog temeljitog kataloga svih kontakta domaćih nakladnika i izdavača, baš kao i na digitalnom predstavljanju kompletne domaće autorske scene s fragmentima prevedenih tekstova.
Kustoski se tim ovim poslom ne bavi iz osobnog interesa (nemamo »svoju« izdavačku kuću, niti u Bologni predstavljamo svoj rad za djecu), nego smo se primile posla zato da izgradimo umjetničke kriterije dubljeg promišljanja autorskog i ilustratorskog rada, jer ih dosad nismo u Hrvatskoj imali. Želite stvoriti i platformu za kvalitetniju produkciju slikovnice i knjige za mlade u nas. Hrvatska je na tom polju prilično razjedinjena i neorganizirana. Možete li dijagnosticirati stanje i reći što kanite činiti? – Prije no što sam se latila kustoskog posla zbilja nisam ni slutila do koje mjere poslovni dio domaće izdavačke scene govori međusobno različitim i katkad teško spojivim jezicima. Postoje sjajni »obiteljski obrti« (izdavačke kuće poput »Sipara«, »Knjige u centru«, »Kašmir prometa«, »Igubuke«), no izdavač je u tim malim obrtima bio prisiljen stupiti na prazno mjesto nekadašnje razrađene nakladničke infrastrukture, koja je kod nas nakon rata spala na tri slova. Rezultat je poplava malih izdavača koji na svoja leđa preuzimaju teret ogromnog i zapravo nepotrebnog produkcijskog stvaranja slikovnice, često nemajući jake uredničke timove uza sebe.
Stoga bih rekla da odgovornost za loše stanje na sceni za djecu leži na velikim izdavačima, recimo »Školskoj knjizi«, koja posljednjih petnaestak godina niti njeguje domaću slikovnicu, niti uspostavlja razvidne kriterije oko svog programa knjige za djecu, niti pokreće autorske natječaje za knjigu za djecu (iako bi im to trebao biti izdavački prioritet, s obzirom na to koliko zarađuju od prodaje udžbenika). Naprotiv, »Školska knjiga« od rata se orijentirala na prijevode stranih naslova. A ukinuli su i nagradu »Ivana Brlić Mažuranić«, koja je godinama bila jaki radni stimulator i autorskoj i ilustratorskoj sceni.
Na tribini »Kap priče na dlanu: ususret Bologni« bilo je zanimljivo čuti jednu od djeci najomiljenijih ilustratorica i autorica, Ivanu Guljašević, koja je s publikom podijelila iskustvo da su njezine nagrađivane slikovnice provele deset godina u ladicama »Školske knjige«, neobjavljene i još k tome proglašene »čudnjikavima«. To nam govori da veliki izdavači u Hrvatskoj ne znaju prepoznati čak ni komercijalne naslove, a kamoli podržati one nekomercijalne.
Svim izdavačima nedostaju kvalitetni jezični, likovni i pedagoški urednici, a još i više od toga literarni agenti koji bi nas predstavljali u inozemstvu. Književnih agenata uopće nemamo. Dakle mjere promjena oko statusa knjige za djecu svakako bi morale sadržavati obnavljanje starih i pokretanje novih književnih natječaja, uspostavljanje instance kompetentnog likovnog, pedagoškog i literarnog uredničkog tima te educiranje menadžera u kulturi oko preuzimanja uloge knjževnih agenata.
Važnost priče
Koliko su sama djeca involvirana u proces stvaranja literature za njih? – Djeca najranije dobi trebaju posrednike kad je knjiga u pitanju (roditelje, odgajatelje, knjižničarke), ali postoji i čitav niz pedagogija kasnog 20. i ranog 21. stoljeća koje upozoravaju na otuđenost djeteta od knjige kao medija i predlažu da djeca telekomunikacijskog univerzuma prvo slažu, kompiliraju, crtaju i pišu svoje knjige, na sličan način na koji – recimo – slažemo herbarije ili fotografske albume. Preporuka je da tek nakon što su djeca povezala svoje osobno iskustvo izrade knjige, knjige kao emocionalnog ili istraživačkog bilježenja »vlastite priče«, prijeđu na čitanje tuđih priča, odnosno publikacija koje su im priredili odrasli.
U waldorfskoj pedagogiji djeca su čak pozvana pisati i ilustrirati vlastite udžbenike, od najnižih do najviših razreda. I na hrvatskom tržištu slikovnica već dugo postoje projekti objavljivanja dječjih radova, slikovnica i knjiga, ali ne postoji nikakva politika Ministarstva obrazovanja koja bi i nastavnicima omogućila da djeci pomognu u temeljnim pravima na samoizražavanje.
Koja je snaga i moć slikovnice u form(at)iranju emancipiranog samopouzdanog i radoznalog djeteta i konačno odrasle osobe? – Ogromna. Kako nam je nedavno na sastanku oko Bologne ispričala vizualna umjetnica Helena Bulaja, »da Nikola Tesla nije čitao Marka Twaina, nikad se ne bi usudio postati izumitelj«. Performativnost slikovnice je moja dugogodišnja tema i usudila bih se tvrditi da je slikovnica ključni medij, ne samo za odnos djeteta prema čitanju, nego i za djetetovo shvaćanje i igranje kasnijih društvenih uloga. Autor poput Dr. Seussa svojom humornom pohvalom dječje i uopće ljudske nekonvencionalnosti nije samo pisanjem za djecu zaradio sedam počasnih doktorata, nego i odgojio mnoge američke vizionare.
Kvazibajkovni šund
Problem je u tome što smo mi daleko od standarda Seussovih slikovnica, iako imamo fascinantan opus njegova »brata blizanca«, nažalost nedavno preminulog Zvonimira Baloga. Ali supermarketima vlada kvazibajkovni šund. Savjetujem roditeljima da radije kupe djeci jednu kvalitetnu slikovnicu Grigora Viteza o Antuntunu, s ilustracijama Tomislava Torjanca, nego deset neznalački prevedenih i konfekcijski ilustriranih Pepeljuga.
Koje kriterije po vama mora zadovoljiti slikovnica ne bi li imala takvu emancipatorsku moć? – Vjerujem samo u kriterije koji se stalno nadopunjuju, izoštruju i produbljuju, nikako ne u čvrsti ili »zacementirani« zbir očekivanja. Ako pogledamo kako glase kriteriji za Caldecott ili Newberry medalju ili možda veoma prestižnu Nagradu Jane Adams, vidjet ćemo da su svugdje u propozicijama originalni i dosljedni estetički standardi po pitanju razvijenog likovnog i književnog jezika, baš kao i tematski fokus na odstrašivanju djece, na nenasilno rješavanje konflikta te razvijanje empatijske dubine čitatelja. Ali jednako je tako na cijeni i humor, baš kao i fantastičke moći slikovnice. Roald Dahl za malene i Terry Pratchett za adolescente nisu slučajno dekadama pri vrhu popularnosti na engleskom govornom području. Ne samo da su majstori jezične igre, nego su i filozofski drski, duhoviti, u pravilu na strani pobunjenih.
Naša je scena popularnih autora za djecu dugo bila veoma konzervativna i bliža televizijskim sapunicama nego međunarodnim standardima pisanja za djecu (sve se moralo vrtiti oko »male ljubavne pričice«), ali i tu ima sve više iznimaka, ekscentrika i eksperimentatora. Dosta nade polažem i u projekt Ministarstva kulture koji vodi Maja Zrnčić, okupivši tim stručnjaka koji radi na dugoročnoj strategiji poticanja čitanja, čime smo malo bliže čitanju kao emancipatorskoj praksi.
Ističete važnost priče i pričanja, zalažete se da se djetetu svakog dana u obitelji čita i razgovara o pročitanom. Koliko je priča važna u zdravom odrastanju? – Matematički gledano, priča je važna isto onoliko koliko i tjelovježba. Ne možete se kretati samo deset minuta na dan – i to prije spavanja, zar ne? E pa tako ne možete ni djeci čitati isključivo za laku noć. Knjiga nije uspavanka, nego poticateljica svih naših sposobnosti mišljenja, emocionalnog rada i opažanja. Osim toga, čitanje je vrsta igre na jednaki način na koji je to i loptanje. Ako se roditelj svakodnevno druži s djetetom u pratnji slikovnice, ako se o izabranoj knjizi raspravlja, ponovno je iščitava i nosi sa sobom, dijete stječe toliko vrsta emocionalnog, socijalnog, jezičnog i analitičkog znanja da mu je kasnije otvoren put ne samo prema umjetnosti, nego i prema matematici i prirodnim znanostima, trgovini, pa čak i prema jezicima programiranja koji su i dalje »jezici«.
