Nedavno je, u izdanju Šarenog dućana iz Koprivnice, u prijevodu s njemačkog Ivana Otta, objavljena knjiga autobiografskih zapisa, promišljanja, sjećanja, literarno iznimno vrijednih i bogatih tekstova jedne od značajnih duhovnih pojava svoga vremena, Lou Andreas – Salomé, »Moj život«.

Knjiga je to u kojoj ova značajna intelektualka, književnica, autorica romana, novela, pripovjedaka, brojnih studija, rasprava i memoarske literature, također i psihoanalitičarka; bila je među prvim ženama koje su završile psihoanalitičku školu kod Sigmunda Freuda; iz autorskog, literarnog aspekta, u poznim godinama svojega života, baca pogled na ona mjesta koja je ocijenila kao važna za njeno biće – a koja su ujedno i moguće priopćiva za to odabranim putem i načinom.

Već sam pristup pisanju knjige o vlastitom životu, koji je krcat takozvanim »intrigantnim mjestima«, koja nadražuju maštu umjetničkih voajera (Lou Andreas – Salomé uglavnom je spominjana kao »femme fatale«, koja je opčinjavajuće i poticajno djelovala na F. Nietzschea, R. M. Rilkea ili S. Freuda), na jedan način ipak pobija takva jednostrana gledišta, pokazujući njihovu nemoć da dopru do suštine. Sama Lou Andreas – Salomé daje već na početku jednu »definiciju« vlastita bića, i smjerokaz putovanja koje čitaoca očekuje u ovoj knjizi, kazavši kako smo »svi mi više pjesnici nego racionalna bića, i u najdubljem smislu, ono što jesmo dok stvaramo poeziju, veće je od onog što smo bili.«

Duboko i suštinsko

Lou Andreas – Salomé bila je intelektualka iz aristokratske obitelji Sankt Peterburga (rođena je 1861. godine), koja se školovala u Zürichu (studij teologije i povijesti umjetnosti), i koja je raspolagala širokim i dubokim znanjima i pogledima koji su se kretali od teološko religioznih, filozofskih, književno umjetničkih, povijesno političkih do psihoanalitičkih, no svemu tome pretpostavljala je sebe kao pjesnikinju, ženu – stvaraoca koja je operirala na stvaralačkom polju takozvane »lijepe književnosti«, umjetnosti riječi, i tu je – ova knjiga nam to bezrezervno, istovremeno i posve nenametljivo pokazuje – dosezala nipošto zanemarive domete.

»Čovjek je neprekidno suočen s izborom: hoće li zahvatiti tako duboko da dodirne i ono suštinsko ili će postati žrtvom izazova da stvari iznese površnije, laganijim tonom, u kojem nepromišljene tvrdnje i slučajni izričaji u »brbljanju o ljudima« ohrabruju olake procjene«, kaže na jednom mjestu u knjizi autorica čijih knjiga za sada još uvijek nema dovoljno na hrvatskom jeziku (samo zbirka novela »Djeca čovječja«, koja je pokazuje kao istančanu i slobodoumnu psihologisticu, u formi privrženu prevladavajućim literarnim modelima svoga vremena).

Svakako, u knjizi »Moj život« Lou Andreas – Salomé zahvaća duboko i suštinsko, koje god da se teme dohvati – da li vlastita odrastanja u poticajnoj obiteljskoj okolini i prvih religijskih doživljaja i pogleda, da li tema ljubavi i prijateljstva (»prijatelj postaje zaštitnik u gubljenju usamljenosti, štiteći vas i od samih sebe«), ruskih revolucionara (»uz narod su stajali kao djeca uz roditelje. Premda su oni bili ti koji su poučavali, prosvjećivali i širili znanje, u ljudskom smislu seljak im je – usprkos svome praznovjerju, gluposti, alkoholizmu – ostao duhovni ideal, kakav se može vidjeti u Tolstoja, u poimanju života i smrti, rada i pobožnosti…«). Pišući o Friedrichu Nietzscheu, čija je prijateljica i voljena sugovornica, Lou Andreas – Salomé kaže da je on bio religiozna priroda, u njemu uočava »Poriv bogotražitelja koji izvire iz religije i kreće prema religijskom proroštvu« (već negdje istovremeno po objavi svojega prvog romana, »U borbi za Boga«, 1885., ova spisateljica objavljuje studiju »Friedrich Nietzsche u svojim djelima«)…

Bogat susret

Poezija u Nietzscheovim djelima stvarnija je od njegovih istina, zaključuje Lou Andreas – Salomé, koja je, jednako duboko i proživljeno poznavala i prirodu jednog od najvećih pjesnika svojega doba, Rainer Maria Rilkea, zajedno s kojim putuje u Rusiju (o tome putovanju objavila je knjigu »Dnevnik putovanja u Rusiju«, a kasnije i knjigu sjećanja na Rilkea, »Rainer Maria Rilke, Knjiga uspomena«, 1928.). Rilke se dugo vremena borio sa stvaralačkim strahovima i tjeskobom, a tek mu je prijateljstvo s kiparom Rodinom pomoglo da uči kako se osloboditi i raditi bez straha, saznajemo tako jedan »konkretan« podatak iz života pjesnika koji je s Lou Andreas – Salomé dijelio veliku bliskost.

U posljednjem dijelu knjige autorica piše o svome suprugu, Friedrich Carl Andreasu, pa je to jedan također literarno bogat susret s osobitom ličnosti neobičnog znanstvenika, orijentalista. »Elementarno i intimno ne iskazuju se otvoreno«, kaže autorica, i dodaje – »stoga ono bitno ostaje neizrečeno«. Međutim, iako ova autobiografija nije to u klasičnom smislu, ona je zapravo puno više od toga, jer na način spontan i neposredan, onako kako diktira spisateljsko nadahnuće, istovremeno s pristupom koji prepoznaje ljudsko i veliko u svakoj, pa i kontradiktornoj ličnosti, oslikava i podastire suštine mnogih bića – i onih o kojima se govori, i onoga koji govori. Na čitaocu je, na njegovoj osobnoj sposobnosti, da ta bića unutar i u pozadini ispisanih rečenica prepozna i osjeti. Lou Andreas – Salomé raspolagala je velikim darom da pronikne u suštinske, tajne odaje nimalo jednostavnih ličnosti i da ih sagleda i približi rafiniranim jezikom i stilom u kojem se pjesničko – filozofsko – mističan pogled stapa sa znanstveno psihoanalitičkim. Tu je darovitost dodatno razvila i usavršila školovanjem kod Sigmunda Freuda, s kojim je razvila ravnopravan odnos dvaju znanstvenika – istraživača. Sama je, neposredno po završetku tog školovanja, 1921. godine, postala psihoterapeutkinjom u jednoj klinici u Njemačkoj, a kasnije je objavila memoarsku knjigu »Moja zahvala Freudu«, 1931.). Govoreći o ratu, pacifizmu i svojim bavljenjem dubinskom psihologijom tijekom godina Prvog svjetskog rata, Lou Andreas – Salomé kaže: »Nema ničeg ratničkijeg od bezobzirnih otkrića snažnih unutarnjih sukoba koji bjesne našim duhovnim temeljima. A ništa nas više ne udaljava od ratnoga stanja – dva ljudska bića tek djelić od ruba mira – kao zajednički pristup osnovama naše ljudske duše.«

Godine 1937. Lou Andreas – Salomé umire u Göttingenu, gradu u Njemačkoj gdje i danas aktivno djeluje institut za psihoanalizu i psihoterapiju koji nosi njeno ime.