In memoriam

Mirko Kovač: Pisac izvan svih ideoloških okvira

Maja Hrgović

Kovač je jedan od rijetkih pisaca koji pripadaju kulturi nekoliko naroda čije je jezične finese majstorski uklopio u svoju prozu. Nikad nije pisao tako da bi se površno uhvatio tema koji bi mu donijele trenutni uspjeh



ZAGREB Žao mi je što nikad nisam upoznao Mirka Kovača, živjeli smo blizu jedan drugome, on u Rovinju, ja u Rijeci, ali stalno sam to odgađao, stalno sam mislio ima vremena za to, činilo mi se da će Kovač biti vječno s nama. Sprečavalo me u tome i strahopoštovanje koje sam imao prema njemu kao istinskom piscu čije sam knjige čitao s velikom strašću. Neke sam svoje omiljene pisce uživo upoznao, pa sam njihov živi lik uvijek povezivao s njihovim knjigama dok bi ih čitao. S Kovačem će mi to biti uskraćeno.   Možda sa svim tim ima veze i ovaj naš užurbani životni ritam, svakodnevno gomilanje obaveza, pa one prave stvari koje želimo napraviti stalno odgađamo, misleći da ima vremena za to. Neću prežaliti što nikada nisam upoznao i barem malo porazgovarao sa svojim omiljenim piscem Mirkom Kovačem. A živjeli smo tako blizu – rekao je na početku jučerašnje komemoracije Mirku Kovaču u Novinarskom domu predsjednik Hrvatskog društva pisaca Nikola Petković. 


   O Mirku Kovaču govorio je i njegov dugogodišnji prijatelj Predrag Matvejević. Prisjetio se kako je branio Mirka Kovača dok je šezdesetih godina na njega bila otvorena hajka zbog mračnog prikazivanja stvarnosti u njegovom romanu prvijencu »Gubilište«.


Među mnogima, napao je tada Kovača i Vlatko Pavletić. Tražilo se izbacivanje Kovačeve knjige iz knjižara i knjižnica. Matvejević je u protesnom pismu upozorio tadašnju javnost i vlast da je to samo korak od spaljivanja nepoćudnih knjiga. 


  Hajka u Beogradu




– Kovač se nikada nije dao svrstati u neke ideološke, uske nacionalne okvire, on je jedan od rijetkih pisaca koji pripada kulturi nekoliko naroda i čije je jezične finese majstorski uklopio u svoju prozu. Nikad nije pisao na način da bi se površno uhvatio nekih aktualnih tema koji bi mu donijele trenutni uspjeh i zaradu. 


   Matvejević se prisjetio i vremena kada je na Danila Kiša bila pokrenuta hajka u Beogradu zbog njegove zbirke pripovijedaka »Grobnica za Borisa Davidovića« u kojoj su se među ostalim opisivala surova pogubljenja jevrejskih revolucionara koji su utočište tražili u Rusiji, a tamo su ih, umjesto spasa, dočekale surove staljinističke čistke. 


   – Kiš je tada pomišljao na samoubojstvo jer je mislio da samo vlastitom smrću može začepiti usta svojim klevetnicima koji su ga optuživali da je »Grobnica« pokradena iz tuđih knjiga, da je »prepisana«. Pitao je tada Kovača s kojim je bio najbolji prijatelj – Zašto ti živiš? Kovač mu je odgovorio – Živim da bih spoznao i upio što više gadosti, licemjerja, da bih što dulje trpio sve oblike tiranija, a onda povremeno sručio nešto istinito u lice toj nemoralnoj i nepoštenoj svjetini oko nas, da bih potom s uživanjem promatrao kako se žeste i kako me žele poniziti. 


   Kišu to nije bio dovoljan razlog da ne počini samoubojstvo, pa mu je Kovač rekao: »Nemoj da umreš sad kad su oni bacili mađije na tebe. Umri onda kad budeš na vrhuncu smirenosti. Umri iz zadovoljstva, a ne u gnjevu« – prisjetio se Matvejević. 


   Velimir Visković govorio je također intimistički o jednom svom susretu s Kovačem i Kišem, također u to vrijeme kada je na Kiša bila pokrenuta hajka zbog »Grobnice«. Visković je tada bio mladi književni kritičar, u Beogardu je odsluživao vojni rok. Posjetio je Kovača u njegovoj beogradskoj garsonjeri. Bilo mu je pomalo nelagodno jer o Kovačevom tada izašlom romanu »Ruganje s dušom« nije napisao baš najpovoljniju kritiku, opisao ga je kao isuviše hermetičnog, neprohodnog. 


  Nedovršeni roman


– Kovač se zbog tog nije ljutio, bilo mu je drago što sam ga u toj istoj kritici usporedio sa njemu vrlo dragim Faulknerom. Meni osobno, najdraži je Kovačev kratki roman »Malvina«, smatram ga općenito pravim biserom književnosti. 


   Kovačev izdavač Seid Serdarević rekao je da se još ne može pomiriti s Kovačevom smrću: 


   – Mi smo se skoro svakodnevno čuli telefonom, on je itekako utjecao na moj svjetonazor, od njega sam mnogo naučio, često smo razgovarali o književnosti, politici… Njegove knjige počeo sam čitati još kao srednjoškolac. Još ne mogu do kraja prihvatiti da je Mirko mrtav, stalno imam osjećaj da će se odnekuda pojaviti, da ću ući tu na vrata ove dvorane i sve nas nasmijati nekom svojom šalom. 


   Serdarević je kazao da će do ovogodišnjeg Pulskog sajma knjiga izaći Kovačev opsežni, nedovršeni roman-memoar »Vrijeme koje se udaljava« koji je Kovač pisao sve do dana svoje smrti. Također je najavio i osnivanje zaklade Mirka Kovača koja bi sačuvala spomen na ovog velikog pisca i koja bi nagrađivala autore koji bi na svojim tekstovima radili ozbiljno, beskompromisno i pomno kao što je Kovač radio na svojima.