Grad: Rijeka
Danas: 11° moguća kiša
Sutra: 2° 14° djelomično oblačno
23. listopada 2017.
Upravo objavljeno

Mile Stojić - "Doći će drugi": Himne poraženih, rugalice zaboravljenih

snimio Roni Brmalj
snimio Roni Brmalj
Autor:
Objavljeno: 8. kolovoz 2017. u 11:18 2017-08-08T11:18:19+02:00

Zato pjesnik pobijeđene zemlje, umornoj egzistenciji usprkos, uvijek iznova nalazi snage za povratak na izvor, na moć i poetsku potenciju onoga što poeziju i jest izvorno iznjedrilo: muku duše, titraj srca, rezonancu kojom bruje strasti, prizivali ih mi ili ne.

Ne bježati od emocije, nego je priznati, ščepati i oblikovati u dobru, moćnu pjesmu – to je tajno umijeće Mile Stojića. Taj se zadatak, u ovome post-poetičkom vremenu postmoderne što izdiše, čini gotovo nemogućim, mnogima i izlišnim, ali Mile Stojić ima muku koja suvremene najčešće ne pritišće: »Ove su pjesme pisane za naše mrtve/ oni nas najbolje razumiju«.

Zato pjesnik pobijeđene zemlje, umornoj egzistenciji usprkos, uvijek iznova nalazi snage za povratak na izvor, na moć i poetsku potenciju onoga što poeziju i jest izvorno iznjedrilo: muku duše, titraj srca, rezonancu kojom bruje strasti, prizivali ih mi ili ne.

To svoje tajno, nevino, danas toliko rijetko umijeće Stojić je potvrdio i najnovijom zbirkom pjesama »Doći će drugi«, nedavno nagrađenom u Sarajevu i upravo objavljenom u malome bosanskom gradiću Tešnju, kod izdavača »Planjax komerc doo«.

Dva razdoblja

Mile Stojić kanonizirani je hercegovačko-bosanski pjesnik. Rođen 1955. u Dragićini kod Ljubuškoga – prema dosjetki, »selendri koja je zahvaljujući njemu ušla na Google« – taj zavičaj i ta njegova zemlja, zemlja naroda koji se i vlastitog imena odriče, presudno će mu odrediti i život i pjesništvo.

Napisao je, brat bratu, tridesetak knjiga poezije i proze, preveden je na desetak jezika. Većina ga prepoznaje prije svega kao pjesnika, a i sam se takvim osjeća, jer poetska je, na kraju krajeva, i većina njegovih proznih zapisa, među kojima se najradije pamte oni što ih je pod egidom »Cafe nostalgija« za emigrantskih godina objavljivao u Feral Tribuneu.

Prije dvije godine sarajevski izdavač »Dobra knjiga« objavio mu je »Izabrana djela« u šest knjiga: dva sveska poezije, publicistiku, putopise i zapise, informativne i zanimljive portrete suvremenika i starijih, te odeblji svezak kritike o Stojićevu pismu. Već je uvriježeno Stojićevo pjesništvo dijeliti na dva, nepoetičkim razlozima motivirana razdoblja: prijeratno, »hermetično-postmoderno«, i poslijeratno, pjesništvo ranjeno ratom, poput kakva lijepog, ali izranjavljena tijela.

No urednik izabranih djela Zilhad Ključanin posumnjao je u tu podjelu: »Niti je Stojićeva doratna poezija posve hermetična, niti je poslijeratna baš receptivno prijemčiva«. Razvoj te poezije »europskog profila i dometa« – ustvrdit će Ključanin – »sliči na sliku razvoja europske poezije zadnja četiri desetljeća«.

Ali sam će se pjesnik toj primjedbi – narugati. »O temi hrvatska književnost u europskom kontekstu/ Mogu samo slegnuti ramenima, jer ono/ Što sam vidio u Europi uglavnom je duboki prezir/(a proživio sam četvrtinu života u eu-velegradovima)/prema Tschuschima, prema Kanakima/ Prema Jugosima, prema Krowotima«, napisat će u »Curriculumu«, pjesmi-epigrafu Izabranih djela.

Daljina i jaz

U tom se nezalječivom procijepu nelagodno gnijezdi i »Doći će drugi«.  U toj daljini i u tom jazu – Europe od Balkana, mira od rata, reda od nereda, razuma od osjećaja, sigurnosti od straha, izvjesnosti od nelagode, ali i života od smrti – drhti egzistencijalni nemir novih Stojićevih stihova. »Na početku novog stoljeća počinjem/ Pisati, ali ruka mi drhti. Izlazim u/ Baštu, na nebeskom plavetnilu znak:/ Dvije duge bijele crte, iz trupla/ Nevidljivih zrakoplova tvore kri/ Živim svoje posljednje dane«. (»Rilke«)

»Doći će drugi« poetsko je svjedočanstvo zreloga, preiskusnog života koji se probio do ljudskoga arhetipa: vječno bi da živi u ljubavi, ali uvijek nekako skonča s one druge strane; ona je skup »himni poraženih«, kako je naslovljena jedna pjesma, i rugalica zaboravljenih, čije se patnje ne želi više nitko sjećati. »Živimo u blagoslovljenome mileniju/ Trpeljivi na poniženje/ Plivajući u vodi straha/ Gradeći na ruševinama Partenona/ Prozračne zamkove nade« (»Živimo«).

Blagi stihovi

Stojić kao da namjerice ruši barijeru koja autora dijeli – i time štiti – od onoga neuhvatljivog tko pjeva, čak i kada se ruga samome sebi i svojoj poeziji, kao u razornoj samorugalici »Berggasse 19«, ili pjesnički autoironičnoj »Svjetski dan poezije« koja, majstorskim obratom, ipak pronalazi pjesnički credo: »U tome je snaga poezije/ Kažem, u posvećenosti/ Ne u razumijevanju«.

Hrvajući se s vlastitim životnim i duhovnim iskustvom – iskustvom egzila i povratka u uništenu zemlju, teretom krivice preživjeloga, slojevima intelektualne poputbine, osjećajem fizičkog starenja i, ponajviše, izvjesnošću ljudskosti kao nepopravljive tragedije, Stojić će svoju novu knjigu okončati šopovski blagim stihovima »Code« i »Molitvice«, ove posljednje sročene čak u varijanti narodnih osmeračkih katrena koji odudaraju od slobodnoga stiha ostatka zbirke. Tu će pjesnik, dakle, ipak naći smiraj.

Ali smiraj je to nokturnalne tuge, onoga sevdaha čiji zvuk uvire – nadajmo se ipak drukčijemu – tek u smjernu i duboku šutnju: »A u blage novembarske večeri/ Na terasi ispred kuće začuje se žamor/ Prepoznajem glasove: došli na slavlje/ Smiju se, piju vino i pjevaju grlene pjesme/ Pričaju o slavi, putovanjima, ženama/ Zatim prskaju u gromoglasan smijeh/ Moji daleki, moji ljubljeni, moji neprežaljeni/ Moji koje više nikada/ Neću vidjeti«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka