Nakon odličnog romana »O čajnicima i ženama« (2016.) hrvatska književnica Mihaela Gašpar i u svom je novom romanu »Spori odron«, u izdanju Disputa, nastavila graditi svoj mračni poetski svijet besmisla, tuge i poraza. No dok je u prethodnom romanu njena pažnja bila usmjerena na priču o propasti jedne obitelji, u »Sporom odronu« svjedočimo propasti i nesrećama nekoliko generacija različitih obitelji vezanih mjestom stanovanja – ovećom kućom izgrađenom dovoljno daleko da ne bude dio grada, ali da istodobno nije ni provincija.

U nešto više od pola stoljeća koliko je ta kuća »pozornica« zbivanja koje nam autorica predočava, njome se kreću različiti likovi kojima je zajednička tužna i nesretna sudbina, često i tragedija, pa bi se lako moglo zaključiti da je riječ o ukletoj kući. No poznavajući poetiku Mihaele Gašpar bolje je zaključiti da je riječ o – ukletom životu.

Šest dijelova

A temelj sveg tog prokletstva i nesreća ponajprije su međuljudski odnosi, odnosno nesposobnost da se prihvati drugog kao zasebnog i drugačijeg od sebe te želja da se u obiteljskim okvirima dominira pod svaku cijenu. Tako je obitelj dječaka Vida, koju nam autorica predstavlja prvu, disfunkcionalna stoga što Vid nije, po kriterijima svoga oca, dovoljno »muško«, iz čega proizlaze brojni sukobi koji kulminiraju potpunim otuđenjem oca. U obitelji koja nakon njih živi u toj kući, supruga Marija toliko je nesretna i nezadovoljna životom da izvrši samoubojstvo.

Potom u kući živi autistični dječak Vladimir, čija majka s vlastitim bratom dobije djevojčicu, a sve završava u pijanstvu i ludilu. Završnu skupinu stanara čine Davor (sin curice rođene u incestuoznoj vezi) i Helena s djecom Svenom i Martom. Helena uskoro bježi od muža i djece, a mijenja je nova, neimenovana Davorova žena koja će nakon rapada cijele obitelji zadnja i zatvoriti vrata »uklete« kuće koju je preuzela banka i već ju je netko kupio pa će se, izgleda, ove tamne i mračne priče nastaviti. Naravno, ne zbog kuće, već stoga što je život takav.

Sastavljen od šest različitih dijelova, roman »Spori odron« funkcionira kao skladno složena cjelina ne samo zbog zajedničkog mjesta radnje, već i zbog temeljne ideje o obiteljskom životu kao svojevrsnom mučilištu u kojem su muškarci najčešće beskrupulozni nasilnici, a žene žrtve, ponajprije zbog nesposobnosti da se odupru ne samo nasilju, već i bilo kojim drugim oblicima dominacije. Istina, iznimaka ima, ali bitnije ne mijenjaju te temeljne okvire u kojima najteže prolaze djeca, koja i sama, ugledajući se na starije, ponavljaju iste oblike ponašanja pa, primjerice, devetogodišnji Ozren, sin Nikole i Marije, tuče i stalno maltretira svoju dvije godine mlađu sestricu Rozu.