RIJEKA Malo kad se, zbog prirode poezije koja više voli recepcijsku kontemplaciju u osami, dogodi instantno prepoznavanje publike i teksta prilikom njegova javnog izvođenja. A upravo se to dogodilo sinoć za predstavljanja nove, dugo očekivane knjige poezije Delimira Rešickog, nazvane »Lovci u snijegu«, a objavljene u krasnom, luksuznom Frakturinom izdanju.

Knjige poezije za koju je autor dobio i recentnu godišnju Nagradu »Vladimir Nazor«, inače drugu u njegovoj bogatoj spisateljskoj karijeri, ovjenčanoj mnogim nagradama.

Iako je dobro uvodno rekao Drago Glamuzina da su svi na 9. riječkom festivalu autora i sajmu knjiga vRIsku već pomalo umorni od silnih događanja, publika je u Dnevnom boravku razumjela Rešickijevo nikad temeljitije ogoljavanje, tog novog subjekta, i iskaza i iskazivanja, koji pjesnika približava jednome od njegovih uzora, kameleonu Davidu Bowieju.

I ne može Rešicki, kada govori i odgovara na pitanja Seida Serdarevića, dugo govoriti o sebi, tek možda rečenicu-dvije, da bi u trećoj već bio na referencama, na opusima umjetnika, od glazbe, slikarstva, filmske i inih umjetnosti pa sve do književnosti.

A pokrenuli su ga Doorsi i Antun Branko Šimić. Zatim su došli austrijski i njemački pisci, pa potom Mađari. Ključne figure za njega su filmaš Béla Tarr i pisac László Krasznahorkai, pogotovo kad rade zajedno. Odgovor je to bio na Serdarevićevo pitanje o nizinskoj melankoliji Baranje, dodatno produbljeno upućivanjem na pejzaž, koji autor obilato istražuje.

– Baranja je oduvijek bila središte mog svijeta. Ona je meni epifanija, ali i kavez. Odlučio sam je proučiti tijelom. Ali gadi mi se epifanično zavičajno pjesništvo. U Baranji ima 20 bogatih, a ostalo je sve sirotinja koja želi otići. Biciklom se vozim kroz sela-pustare. Snimio sam 6.500 fotografija tih pustara. Strahotna je to slika jednog prostora, koju sam htio prenijeti i u ovu knjigu – rekao je Rešicki, uputivši na knjigu bogato opremljenu upravo tim fotografijama.

Gradi se u Rešickijevoj knjizi kuća koju nije moguće sagraditi, još od uvodne, ujedno i prve pročitane pjesme, u kojoj subjekt pokušava prije rođenja izgraditi kuću od cigli koje su se grijale da bi po noći očuvale toplinu kreveta. Dalje je ogoljavanje, kako subjekta, tako i svijeta koji ga okružuje, jer svijet – kako ga vidi Rešicki, a kako ga je vidio i David Bowie u Lazarusu i Blackstaru – nije nimalo veselo mjesto.