“Ljudski zadah” Erna Szepa: Pročitali smo snažno, potresno i optužujuće svjedočanstvo



U čitkom i pitkom prijevodu (s mađarskog originala) prof. dr. Kristine Peternai Andrić, ugledne teoretičarke književnosti i kulture s osječkog Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera, zagrebački Disput objavio je prošle godine, malo je reći izvrsno, ali i potresno djelo Ernoa Szepa »Ljudski zadah« (»Emberszag«, iz 1945.) i tako su zajedničkim naporom prevoditeljice i nakladničke kuće Josipa Pandurića, hrvatskoj književnoj sceni, ali i kulturi uopće, ponudili i omogućili barem djelomičan uvid u stvaralaštvo ovog, bez ikakve sumnje, velikog mađarskog i općenito (srednjo)europskog pisca. Zapravo, predstavili su ga na najbolji mogući način, kroz njegove specifične dnevničke zapise kakve je u novodobnoj mađarskoj, pa i šire europskoj literaturi, uistinu teško naći: kako po stilskoj eleganciji i preciznosti, tako i po oštrini i britkosti propitivanja i iznošenja sadržaja u koje je ukomponiran i (samo)ironijski odmak, a u kojima dominira ratna tematika sa svim svojim strahotama.


 


Upravo ta svekolika tragedija koju je Drugi svjetski rat sobom nosio na poseban je način obilježila Szepovo pismo; naime autor je Židov, koji to i nije krio, ali koji je bio rođen, odgajan i obrazovan u Mađarskoj i koji je ovu zajednicu daleko više osjećao kao svoju, negoli samo židovstvo koje ga je krvno obilježilo. Čak i onda kada su ga antižidovski rasni zakoni nasilno »odvojili« od onoga što je osjećao kao svoje, on se i u tim, po život krajnje neizvjesnim vremenima, nije mogao, a niti želio odreći svog ljudskog dostojanstva, pa i po cijenu da ga tada aktualni pronacistički režim negira i poriče kao ljudsko biće u cjelini.




 


Dnevnički zapisi


U Szepovim dnevničkim zapisima prodefiliralo je mnoštvo raznovrsnih likova, opisi njihovih svjetonazora i ponašanja u graničnim situacijama su i više nego upečatljivi, a protkani su oporim humorom, ponekad svedenim do groteske, ali autor istodobno dotiče i mnoštvo fenomena koji su obilježili Mađarsku u tim olovnim (pred)ratnim vremenima (1938.- 1944/5.);


međutim, u formalnom smislu radnja ovih dnevničkih zapisa sažeta je u tri tjedna tijekom kojih su Nijemci okupirali zemlju, srušili s vlasti svog dotadašnjeg saveznika (zapravo satelita) admirala Miklosa Horthyja (operacija Margarethe) nezadovoljni njegovom sporošću (ne i efikasnošću) u rješavanju židovskog pitanja, ali još i više njegovim zakulisnim pregovorima sa zapadnim saveznicima kako bi se pokušao u zadnji tren prebaciti na stranu pobjednika, jer i njemu je postalo jasno da Hitler i nacisti gube rat i nastojao je spasiti što se spasiti može. Naravno, za sve je bilo već kasno, ali i to je bila jedna u nizu fatalnih mađarskih grešaka koje su ih kasnije skupo koštale. Na njegovo mjesto instalirali su pronacističkog fanatika, bivšeg majora i radikalnog mađarskog nacionalista Ferenca Szalasija i njegove zloglasne Strelaste križeve, tzv. njilašijevce (postrojbe su dobile ime po nazivu fašističke stranke Nylaskeresztes Part) koji su počinili brojne stravične zločine, ne samo nad Židovima, već i nad vlastitim narodom u širokoj lepezi od građanskih demokrata i liberala, preko katoličkih antifašista socijalista i komunista, do predstavnika aristokracije koje su prezirali kao »otuđenu elitu« koja je izdala nacionalne interese. Odnosno, nad svima koji su se (po)bunili protiv njihove ekstremističke politike i ideologije, ili se s njom nisu slagali, te su se usudili javno ili prikriveno kritizirati masovne pogrome i upirali prstom u njihove represivne mjere prema svima koje su smatrali neprijateljima. Drastični postupci i samoinicijativnost njilašijevaca u izvršenju brojnih zločina u jednom su trenutku zasmetali čak i samim Nijemcima, koji su se uplašili da će to izazvati pobunu i onog dijela njima sklonog mađarskog stanovništva, ali koje nije moglo prihvatiti, ili barem ne u cijelosti odobriti ova bezrazložna, neselektivna, užasna zlodjela.


 


Strelasti križevi su slijepo provodili zapovijedi Adolfa Eichmanna, čak i onda kada su shvatili da Hitler gubi rat; međutim i dalje su antisemitski fanatizirani jednako žestoko progonili i deportirali Židove u Auschwitz i ostale logore smrti, a tom tragičnom usudu izbjegla je samo manjina koja je igrom slučaja i sreće uspjela dobiti nekakve lažne »papire«, to jest putovnice (primjerice švedskog diplomata Raoula Wallenberga), ili su ih Nijemci po kazni poslali na kopanje obrambenih rovova i na taj su ih način i nehotice spasili, jer su tako izbjegli masovna uhićenja koja su njilašijevci poduzeli u budimpeštanskom getu, a nakon toga i već spomenute deportacije.


 


Kritički intonirani tekst


»Zadah tijela« nije samo izvrsno napisana knjiga, već je to i snažno, optužujuće svjedočanstvo (mađarska verzija Zolina »J’ accuse«) o vremenima sveprisutnog zla, ali ujedno i velika priča o ljudskoj solidarnosti koju, bez obzira na strah, prijetnje, zabrane i zlostavljanja nitko i ništa nije moglo spriječiti. Szepova dokumentarna proza ispisana je majstorskom rukom istinskog umjetnika, ali prije i iznad svega pjesnika koji je, usprkos osobnoj (ali i obiteljskoj) kalvariji, prije svega zarad svog židovskog podrijetla i antifašističkih uvjerenja, nastojao shvatiti (ne i opravdati), ne samo vlastitu, već i kolektivnu et(n)ičku dimenziju stradanja, odnosno razloge i motive despotskog postupanja svojih progonitelja i mučitelja. Ili kako je to naveo Ferenc Molnar, nesumnjivo veliko ime mađarske i svjetske dramske literature (koji je život skončao u američkom egzilu): »Szep je naizgled hladno, s distance, s dozom suptilne ironije i sarkastičnog humora, iznosio bez ikakve mržnje sve te silne strahote koje su se u tim vremenima događale, nije mrzio svoje progonitelje, pa čak ni onda kada je ta njegova bolja i
ljepša građanska Mađarska nestajala pred njegovim očima. Ali, paradoks je u tomu što je bio (naivno) uvjeren da ga njegovi mučitelji ne mrze osobno, samo zato jer je Židova, već stoga što su se u tom velikom povijesnom (s)lomu našli na suprotnim stranama i u iznuđenoj situaciji su pomislili kako jedino grubim nasiljem (koje se ubrzo pretvorilo u sustav užasnih, masovnih zločina) mogu ostvariti svoje sulude zamisli. Nesreća Ernoa Szepa bila je u tomu što nikomu nije želio pripadati i po tomu je bio jedinstvena pojava u mađarskoj literaturi«.


 


U svom kritički intoniranom tekstu, to jest dnevničkim zapisima, prepunom elokventnih i lucidnih zapažanja, ironijsko-humornih izričaja, prigušene anegdotalnosti i neskrivene sklonosti apsurdu i grotesknom oblikovanju slika, Szep je pokazao kako dobro vidi, zna i osjeća vlastitu bespomoćnost, ali i ovisnost o (ne)milosti svojih krvnika; međutim u njegovom narativu, kako smo već rekli, nema mržnje, već samo duboke tuge što mu život prolazi u tako zlosretnim, dramatičnim i opasnim vremenima, u kojima je sve ono dobro i lijepo nestalo, a sve ljudsko zapostavljeno i beskrupulozno pogaženo. »Ljudski zadah« je sentimentalno i nostalgično, ponekad čak izraženo melankolično štivo, to je prozni tekst autentičnog pjesničkoga glasa koji se svemu tomu ne želi prispodobiti, ne može se prestati čuditi da je takvo što uopće moguće u svijetu koji je do jučer ipak bio nešto posvema drugo i drukčije. Istodobno, on je svjestan da ga svaki čas njilašijevci mogu uhititi i deportirati u logor smrti; on više strahuje za usud svojih sestara negoli za vlastiti, ali u tekstu često varira i teme o tomu koliko »očajno silno« želi živjeti, jer život je toliko lijep i bogat, a od svega toga on je toliko malo toga vidio i malo toga doživio. Iako ga je smrt pratila i okruživala, Szep se cjelinom svoga bića odupirao toj prijetnji, »beskrajno« uvjeren kako će ipak sve preživjeti, naprosto stoga jer svako ljudsko biće to jednostavno zaslužuje.


 


Četiri romana


Erno Szep rođen je 30. lipnja 1884. u gradiću Huszt (Hajduszoboszlo) u Zakarpatskoj Ukrajini; odrastao je i formirao se u učiteljskoj obitelji, a školovao se u Debrecenu; tim godinama djetinjstva i mladosti kasnije se često vraćao u svom književnom stvaralaštvu. Rano je počeo pisati pjesme (prvu je objavio 1902.), a po dolasku u Budimpeštu, skrasio se na Margit Szigetu i tu je proveo gotovo 30 godina, pretvorivši svoj dom u pravi književni laboratorij. Započeo je svoju karijeru s novinarstvom, ali ubrzo se kulturnoj javnosti glavnoga grada Mađarske nametnuo kao jedno od vodećih pjesnički i uopće književnih imena. Svojom poezijom (njegovi su stihovi doživjeli brojna uglazbljenja i postali su iznimno popularne šansone i romanse), kao i novelama, novinskim kolumnama, i kabaretskim, zapravo kratkim kazališnim komadima, se proslavio, što mu je počelo donositi i pristojne prihode i to mu je konačno omogućilo da »pobjegne« od siromaštva u kojem je praktički do tada stalno živio.


 


Erno je bio nesebičan čovjek; gotovo sav zarađeni novac uložio je u školovanje svojih sestara, a osobno je bio sklon boemskom načinu života, tako da je ostatak novca (po)trošio na putovanja i tako je obišao cijelu Europu, pa i dio Rusije, ali tu ga je zapravo odvukla više ljubav prema »čarobnoj Gitti« u koju se zaljubio, koju je pratio na njenim gostovanjima u Moskvi i Petrogradu i zapravo financirao njene hirove. Iako je bio sklon boemskom životu i slobodno vrijeme provodio po budimpeštanskim kavanama i književnim soareima, njegov je radni dan i tempo bio gotovo ubitačan; ispisivao je gomile novinskih tekstova, naručenih kabaretskih i kazališnih jednočinki i intenzivno se posvećivao poeziji i književnosti uopće.


 


Napisao je četiri romana, od kojih mu je svakako najznačajniji »Lila akac« (»Ljubičasti bagrem«, 1919.), o mladalačkoj zaljubljenosti, djelo koje je doživjelo kazališnu adaptaciju i čak dvije filmske ekranizacije, a svakako ne treba zaboraviti ni roman »Adamcsutka« (»Adamova jabučica«, 1935.), knjigu o strasti, nostalgiji, ali i rezignaciji kao vjernim pratiteljima čovjekova starenja.


 


Szep je zajedno sa Sandorom Maraijem, Antalom Szerbom, Mihaly Babitsem i Dezsoom Kosztolanyiem, bio jedan od utemeljitelja glasovitog budimpeštanskog časopisa Nyugat (Zapad, 1908.), koji je gotovo oblikovao svekoliku modernu mađarsku međuratnu književnost, ali i kulturu u cjelini. S brojnih putovanja javljao se svojim dopisima (uglavnom u Az Ujsagu), u kojima je interesantno i s puno stila pričao o europskim gradovima koje je posjećivao, a oni su bili toliko živopisni da su i kod čitatelja, ali i kritike, budili istinsko divljenje. Lajos Hatvany ih je smatrao »pjesmama u prozi« i »pričama koje bude želju za putovanjima i spoznavanjem svijeta«. U svakom slučaju, to su tekstovi koji su bili daleko bliži književnosti nego publicistici, a brojne skice iz budimpeštanskog boemskog života smatrale su se obrascima kako se piše kronika svakodnevnog života. Szep je bio skroman čovjek; jednako u vremenima slave, kao i onda kada su ga poslije rata gotovo svi zaboravili. Uvijek je reagirao na isti način; s blagim je osmijehom iznosio svoja ironična mišljenja o ljudima i događajima i time je, kako kaže Hatvany, dopustio da ga »ljudi ne uzimaju ozbiljno«, kao što ni on sam nije uzimao ozbiljno svijet oko sebe i ljude koji ga okružuju.


Pjesnički opus


Kad gledamo iz naše današnje perspektive, vidimo koliko je to njegovo književno stvaralaštvo, usprkos prvom dojmu površnosti, bilo značajno i veliko. I novo. Svijet oko sebe Szep je shvaćao kao veliku anegdotu, kao svojevrsnu bajku (kojima je bio iznimno sklon), a u budimpeštanskim književnim i novinarskim krugovima prepričavale su se brojne komične scene i situacije u kojima je bio glavnim junakom. Primjerice, kao časnik austrougarske vojske na svoj je paradni mač (što je bilo uobičajeno u kadetskim krugovima) dao ugravirati moto »Leben und Leben Lassen« (»Živjeti i dopustiti drugima da žive«), koji je posvema odskakao od tada uobičajenih, krutih soldatskih poruka. Naravno, to je izazvalo konsternaciju pretpostavljenih časnika, jer i oni su shvatili da im se Szep tako izruguje, da ismijava honvendsku tradiciju do koje je konzervativna, gentryjevska i skorojevićevska Mađarska držala.


 


U početku književnog stvaralaštva intenzivno se dužio sa slavnim Endreom Adyjem, jednim od najvećih mađarskih, ali i europskih pjesnika minulog stoljeća, a bio je blizak i s već ranije spomenutim Ferencom Molnarom, od kojih je »pokupio« urbane elemente poezije koje je doveo do savršenstva, tako da ne čudi da su ga veliki mađarski književni kritičari i povjesničari smatrali jednim od najprepoznatljivijih i najznačajnijih imena mađarske moderne, urbane literature. Zapravo, on je uspio u onome što gotovo nikome u mađarskoj poeziji nije uspjelo: uz domoljubno-revolucionarnu, pa pomalo i pastoralnu poeziju Sandora Petofija, vezao je i naslonio modernitet i time zauzeo zasebno mjesto u povijesti nacionalne književnosti. Tijekom Prvog svjetskog rata bio je ratni dopisnik iz Srbije, a nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije pridružio se revolucionarima Bele Kuna, da bi nakon pada sovjetske Mađarske republike (1919.) na kratko pobjegao u Beč, a potom se, nakon što se situacija u zemlji »razbistrila«, vratio u domovinu.


 


Szepova lirika posjeduje i sjedinjuje »djetinje udivljenje i humanističku naivnost«, prepuna je impresionističkih boja i slika i kroz svekoliku njegovu poeziju provlači se duboka i istinska suosjećajnost sa svima koji pate. Ali, čak i tada iz njegovih stihova izbija jedna nota »nestašnog humora«, na kojem je uostalom bio i uobličen njegov životni credo, kao i stvaralačka imaginacija. U zbirkama poezije »Enekeskonyv« (»Pjesmarica«, 1912.), koju je književni krug okupljen oko Nyugata oduševljeno prihvatio, a potom i u zbirkama »A villag« (»Svijet«, 1921.), u kojima se osjećao utjecaj Apollinairea i »Jo zso« (»Dobre riječi«, 1928.) prepliću se uspomene iz provincije i djetinjstva s velegradskim temama i urbanim načinom života, ali u svim stihovima se osjeća njegov originalan i snažan pjesnički glas, čas pun ljubavi i suosjećanja za ljude koji pate i stradavaju, a čas pun podrugljivosti i ironijske kritike spram bezosjećajnog svijeta ravnodušnog za patnje usamljenih, odbačenih i prezrenih ljudi. To je poezija marginalca, koji marginalnost uzdiže na pijedestal izuzetnosti. U različitim fazama svoga stvaralaštva tiskao je i tzv. sabrane pjesme od kojih su tri ostavile znatan trag u povijesti mađarske književnosti, to su »A jazminok illata« (»Miris jasmina«, 1917.), »Ketfelol angyal« (»Obje strane anđela«, tiskana u Beču 1922.), i na koncu »Szeretnem atolelni a vilagot« (»Želio bih zagrliti svijet«, 1937.), tako da mnoge pjesme iz tih zbirki danas imaju kultni status.


 


Prozna djela


Neposredno pred Prvi svjetski rat, veliki je kazališni uspjeh doživjela njegova bajkovita priča »Egyszeri kiralyfi« (»Jedno vrijeme kraljević«), ali dobar dio tih duhovitih kabaretskih jednočinki danas je ostao (nepravedno) zaboravljen. Međutim, neke poput »Kavecsarnog« (»Kavana, 1917.), »Majus« (»Svibanj«, 1918.), »Patika« (»Ljekarna«, 1919.) i »Volegeny« (»Mladoženja«, 1922.) danas doživljavaju nove dramske adaptacije i uz već ranije spomenutu dramatizaciju »Ljubičastog bagrema« imaju sve veću prođu kod gledatelja. Dapače, inzistiranjem na apsurdu, služeći se nepovezanim monolozima i dijalozima protkanim šarmantnom duhovitošću i grotesknom patetikom, po mišljenju suvremenih mađarskih kritičara i povjesničara književnosti, svrstavaju ga među korifeje modernog teatra apsurda i avangarde. U proznim djelima, prije svih »Dali dali dal« (»Prekrasna pjesma«, 1934.) i »Hetedikbe jartam« (»Išao sam u sedmi«, 1922.), uključujući i novele, primjerice ratnu prozu »Elet es Halal« (»Život i smrt«, 1916.), provlači se konstantno, ali gotovo neprimjetno snažna etička dimenzija; nije to nekakvo isprazno moraliziranje, već krik čovjeka koji zna kako žive oni koji su osuđeni na siromaštvo, patnju i bijedu, a da ništa ne mogu učiniti kako bi poboljšali svijet i društvo u kojem žive. Možda najbolje ove riječi ilustrira priča »Aranyora« (»Zlatni sat«), ali tu bi svakako trebalo uvrstiti i njegove pjesme za djecu pune humanosti i empatije za tzv. malog čovjeka i njegove tzv. male brige, a koje zapravo čine sukus života kakav je jedino vrijedno proživjeti.


 


Dnevnički zapisi »Ljudski zadah« su vrhunac Szepova književnog umijeća; na 130 stranica teksta on je sažeo, jasno i precizno p(r)okazao strahote rata, nacističke okupacije, antisemitizma i holokausta; inzistirajući na opisu ponižavanja čovjeka i ispisujući fascinantne stranice o ljudskom kukavičluku, nacionalističkim prostaklucima i uniženju svih elementarnih moralnih normi, čak i tada taj je njegov »blagi humor ublažavao sumorne slike stvarnosti«. Suvremeni povjesničar Gyorgy Ranki u svojim je tekstovima dokazao i pokazao kako se Židovi niti u jednoj istočno ili srednjoeuropskoj zemlji nisu stopili s domicilnim narodom kao što je to bio slučaj u Mađarskoj. I utoliko zaključuje: tragedija Židova, jednako tako bila je i tragedija mađarskog naroda. Paradoks je utoliko veći što se nigdje u cijeloj srednjoistočnoj Europi, Židovi (uključujući i one koji su konvertirali na kršćanstvo) nisu, sve do pada režima regenta Miklosa Horthyja nisu osjećali tako ugroženima, usprkos mađarskim zakonima koji su po pitanju tzv. rasne čistoće bili rigorozniji i od nacističkih, kao što je to bio slučaj u ostalim sredinama i satelitima pod kontrolom Hitlera, a da bi potom, ubrzo po regentovom padu, bez milosti bio likvidiran geto, a njegovi žitelji transportirani u logore smrti.


 


Stradanja mađarskih Židova


 


U »Ljudskom zadahu« Erno Szep opisuje upravo to vremensko razdoblje njilašijevskog »raspojasanog bezumlja i nasilja«, kada se s mađarskim Židovima postupalo najokrutnije i kada ih je praktički u relativno kratkom razdoblju i bilo najviše pobijeno. A na sve te strahote u mađarskoj javnosti nije bilo nikakvih reakcija. Ne treba zaboraviti kako se nakon strahovitog poraza II. mađarske armije na tzv. ruskoj fronti preko 60.000 vojnika našlo u sovjetskom zarobljeništvu, a 40.000 ih je poginulo u žestokim borbama s crvenoarmejcima. Krivnja za te poraze, naravno, pripisala se Židovima. Stoga, i tzv. Marš smrti u organizaciji Adolfa Eichmanna u kojem je stradalo na tisuće Židova, a među njima i nekolicina Szepovih kolega po peru, svi do jednog velikani mađarske literature, kao što su bili već spomenuti Antal Szerb, te Miklos Radnoti, Gabor Halasz i Gyorgy Sarkozy, nikoga unutar države i nije posebno uznemirio. Da se nije pojavio Raoul Wallenberg i njegova hrabra ekipa sastavljena od švedskih i mađarskih humanista, malo koji Židov bi preživio te silne pogrome. Zahvaljujući lažnim dokumentima, Wallenberg je uspio barem dio tih ljudi spasiti od sigurne smrti (oko 25. 000 osoba).


 


Ne treba zaboraviti ni one »čiste« Mađare, koji su, iako ih je bilo malo, također dali svoj doprinos skrivanju i spašavanju svojih židovskih prijatelja. Među njima se našao i Szep i uspio je dočekati živ kraj rata. Iako je dočekao oslobođenje, zbog svoje građanske i liberalno-demokratske opredijeljenosti nije bio po volji novim komunističkim vlastima. Umro je u krajnjem siromaštvu, u Budimpešti 2. listopada 1953., zaboravljen i usamljen.


Novi list pratite putem aplikacija za AndroidiPhone/iPad ili Windows Phone.