Mislim za sebe da nisam dovoljno obrazovana. Površno sam obrazovana – išla sam na fakultet novinarstva, vrlo ideologiziran. Imali smo, primjerice, predmet »Teorija i praksa komunističkog tiska«. Jedan ruski filozof pitao je jednom što sam završila, pa kad su mu rekli da sam studirala novinarstvo rekao je: »Jadna ona«
Ljudmila Petruševska treća je od trolista najvećih suvremenih ruskih ženskih književnih zvijezda koje su pohodile Sa(n)jam knjige u Istri. Prošle godine u Pulu su došle Tatjana Tolstoj i Ljudmila Ulicka, a ove godine bila je to Petruševska. Spisateljica fascinantne biografije, autorica svjetski hvaljenog romana »Vrijeme noć« iz 1991. godine, u nas objavljenog ove godine u Nakladi »Ljevak«, ipak nije baš sve očarala u Puli.
Odbivši odgovarati na pitanja o Rusiji danas uopće, što na javnim tribinama, što u intervuima s novinarima, Petruševska nije previše govorila ni o svojoj umjetnosti. Vojo Šiljak je na »Doručku s autoricom« bio kao mačak oko vruće kaše, dobivši od nje više od dvije rečenice tek kad se govorilo o šeširima i njenom pjevanju, s čime je započela u kasnijim godinama života. S autoricom razgovaramo nakon »Doručka«.
Volio bih da mi rastumačite naslov vašeg romana »Vrijeme noć«. Čuo sam naime dva vaša tumačenja koja su pomalo kontradiktorna. Rekli ste da to majka kaže djetetu kada je vrijeme za spavanje i da nije ništa više od toga, a čuo sam vas i da kažete da je to velika metafora mraka. Što je onda od ponuđenog? – Već ste sami odgovorili na to pitanje.
Objasnite mi taj dio s metaforom. – To nitko ne može objasniti, a najmanje autor. Tako je ispalo.
Glavni lik u romanu, ujedno pripovjedačica u prvom licu, Ana Andrianovna, nije crno-bijeli lik, ne može se o njoj suditi u kategorijama dobra i zla, ona je zapravo sivo nijansirana, što se postepeno doznaje. Što vas je motiviralo da stvorite takav lik? – Vjerojatno to što su mi pred očima bile starice koje sam poznavala. Prije svih moja majka, pa onda tetka, a onda i ljudi koje sam susretala u životu. Kad sam se spremala za pisanje, htjela sam shvatiti što je zapravo žena u starosti. Tada sam bila još prilično mlada, odnosno ja sam se takvom doživljavala dok su me drugi ipak već smatrali ženom u godinama. I htjela sam saznati što me očekuje u životu.
To sam planirala, a onda sam srela jednu za drugom dvije žene. Slučajno. Meni ljudi u pravilu uvijek pričaju o svojim životima. Svatko želi govoriti o svom životu ako ga netko želi slušati. A ja sam uvijek htjela slušati. I u roku od mjesec dana te dvije žene su mi ispričale svoje priče, koje su bile gotovo iste. Spominjale su sinove koji su završili u zatvoru, i priče su bile nevjerojatno slične.
Slabi muškarci
Ja mislim da je pisac zapravo glumac, a potvrdu za to našla sam u Bulgakova, kad gleda tu kutiju u kojoj se kreću ljudi, a riječ je o njegovom »Kazališnom romanu« – glumci igraju jednu pa drugu ulogu, a tako je i u pisanju. I ja mislim da su pisci ljudi koji su slučajno počeli pisati. Kad je Hašek pisao Švejka bio je mladi, ozbiljni intelektualac, a pisao je iz perspektive budale, koji je zapravo pametan, koji je cijelo vrijeme nešto radio krivo i tako se spasio od smrti. Svaki pisac ulazi u određenu ulogu, sve je to uvijek kazalište. I zato sam počela pisati drame.
Ljudmila Petruševska rođena je 1938. u Moskvi. Studirala je novinarstvo na Moskovskom državnom sveučilištu, a prozu je počela pisati sredinom 60-ih godina. Prvo djelo objavila je 1972., da bi uslijedila gotovo desetogodišnja šutnja, kad je bilo zabranjeno objavljivanje njezinih drama i proze. Nakon što su joj drame uprizorene, Petruševska je prepoznata kao jedna od najboljih ruskih dramatičarki. Godine 1992. njezin roman »Vrijeme noć« uvršten je u uži izbor za ruskog »Bookera«. Preveden je na više od 30 jezika, a autorica je otad objavila više od 30 knjiga. Godine 1991. njemačka Zaklada »Alfred Toepfer« dodijelila je Petruševskoj »Puškinovu nagradu«. Dobivala je i nagrade vodećih ruskih književnih časopisa. Godine 2002. dobila je najugledniju rusku nagradu »Trijumf« za životno djelo. Njezin komad »Bifem« osvojio je 2003. prvu nagradu na Festivalu nove drame. Iste godine dodijeljena joj je Državna nagrada Ruske Federacije.
U vašem romanu muškarci su slabi, ovisni o ženama, no žene pritom ne nastupaju s feminističkih pozicija. – Sa ženskog stajališta svi su muškarci slabi. Tako kako žena voli djecu, muškarac ne može; kako žena organizira dom, muškarac ne može, a žena pak ne može shvatiti kad muškarci idu u rat i ubijaju se. A ako nešto prijeti domu, ona će poslati muža da ga obrani. Tako je bilo u Jugoslaviji, tako je bilo i u Rusiji – žene sve rade u pozadini; muškarci se bore, a žene rade sve ostalo. Ima jedna pjesma, kaže: »Ja sam i konj i bik, i žena i muškarac«.
No zanimaju me ti vaši ženski likovi koji nastupaju iz pozicije moći i ne cijene one ženske likove koji nemaju moć. Što mislite o ulozi žene u suvremenom društvu? – Nemam stajalište o tome, zavisi o kome se radi. Ja se trudim prema svima osjetiti suosjećanje, kao što to i drugi umjetnici rade.
Zabranjene predstave
Desetak godina vam je nametano neobjavljivanje, šutnja o vašim djelima. Što je bio glavni razlog tome? – Komunisti su gradili društvo sreće, i ako je čovjek pisao o nesretnim ljudima i teškom životu, to im nije odgovaralo. Jedan njemački filolog, Wolfgang Kasack, koji je došao u Rusiju, napisao je leksikon svih sovjetskih pisaca. Jedanput je rekao da kad budem pisala zapamtim da zapadni čitatelji ne vole nesretne krajeve, i da ga se sjetim kad budem završavala knjige. Na to sam mu odgovorila da ne znam ni sebe kad pišem, a kamoli ću njega.
Kakvi ste kad pišete? Rekli ste da je pisac kao glumac u teatru. Postajete li onda netko drugi? – Ja sebe ne vidim, ne promatram se. Kad pišem – a to će vam mnogi pisci reći – kao da sam u nekom transu, u nekom drugom stanju. A roman »Vrijeme noć« završavala sam u Krakowu, u kafiću…
Koje godine? – Bila je 1989. Kad je Mrožek bio navršio 60 godina pozvali su me u Krakow na njegov rođendan jer je i on bio na mojem. Nisam tada išla na predstave, jer ne volim kazalište, ali išla sam po gradu, sjela u kafić i pisala. Osjećala sam se kao Gertrude Stein, Apollinaire, Hemingway… koji su isto pisali u kafićima. Tada sam se osjećala kao da se igram klasika, kao da sam Pisac, a pisala sam nešto jako mračno.
To je vrijeme kraja sovjetske Rusije. Jeste li pozdravili promjene koje su nastupale, ali i one koje će tek doći raspadom SSSR-a? – Kad je došao Gorbačov 1985. sve je pročelo propadati – ideologija, sovjetske organizacije, institucije, sve se to počelo topiti kao sniježni nanosi u proljeće. Tada sam imala dvije zabranjene predstave u dvama čuvenim moskovskim teatrima, našim glavnim teatrima – u jednom kazalištu pola godine me nisu smjeli izvoditi, a u drugom tri godine. I odjednom su se sve predstave mogle izvoditi. Ali nije bilo hrane u dućanima, bili su kilometarski redovi za kruh.
Godine 1968. napisala sam jednu priču koja je objavljena tek 1988. godine. Tada sam konačno postala pisac. Cijeli svijet me je tada počeo pozivati i bila sam svugdje; moje drame su se izvodile u Indiji, Venezueli, dvadeset zemalja me htjelo objaviti. Došlo je do pravog buma, pa sam imala osjećaj da je sve to previše naglo došlo i da se loše prevodi. Zato što su to prevoditelji radili iz dužnosti, a ne iz želje.
»Vrijeme noć« prevela je na engleski jedna moja prijateljica koja je bila novinarka a ne prevoditeljica, bio je to veliki pothvat za nju, a poslije su mnogi govorili da prijevod nije baš dobar. I tek sad, nakon 20 godina, u Americi je izašao dobar prijevod.
Pojam intelektualca
Nakon tog romana vi ste u svijetu postali književna zvijezda. Kako vas čitatelji doživljavaju u Rusiji? – Ne smatram se zvijezdom, mislim da je to širok pojam. Zvijezde su prije svega na televiziji, a ja nisam na televiziji.
Ne možete ipak poreći da vas redovito svrstavaju u vrhove suvremene ruske književnosti, pa me zanima kako se to odražava na vaš materijalni status? – Imam jako malu penziju. Radila sam cijeli život, ali moji dokumenti su u nekom arhivu i ne mogu do njih. Imam penziju od 50 dolara. Da nema predstava koje se izvode i knjiga koje objavljujem, bila bih prosjakinja.
Vi ste pjevačica, plesačica, slikarica, književnica, dramaturginja… što ste najviše? – Što sam u taj čas, to sam najviše.
Koja je uloga umjetnosti u svijetu, i što je za vas umejtnost? – Vita brevis, ars longa: život je kratak, umjetnost je vječna. Umjetnost je jedina koja spaja različite epohe. Živio je čovjek i raspao se u prah. A ono što je napisao je vječno.
Trebaju li umjetnici, pogotovo pisci, biti intelektualci? – Ne. Ima pisaca koji pišu darovito, ali u biti nisu intelektualci, pogotovo ih ima puno u Rusiji, i antisemiti su. A intelektualac ne može biti antisemit.
Smatrate li se intelektualkom? – Ne. Pojam intelektualca je kompliment, a ne može čovjek sam sebi podijeliti takav kompliment.
Ja sam mislio na intelektualca kao na onog koji promišlja o društvu koje ga okružuje i javno se o njemu izražava. – Mislim za sebe da nisam dovoljno obrazovana. U biti sam jako površno obrazovana – išla sam na fakultet novinarstva, vrlo ideologiziran. Imali smo, na primjer, predmet »Teorija i praksa komunističkog tiska«. I nakon druge godine prestala sam ići na predavanja. Jedan ruski filozof, ne sjećam se više točno koji, pitao je jednom što sam završila, pa kad su mu rekli da sam studirala novinarstvo rekao je: »Jadna ona«.
Arena natopljena krvlju
Kažete da ste djecu nazvali carskim imenima, što je pomalo politički čin, a s druge strane ne želite razgovarati o politici uopće. – To su samo lijepa imena. To je bila tradicija. Vidjela sam mnoge rukovodioce, počevši od Staljina, i svaki put kad bi se pojavio neki novi, sve se ponavljalo. Dobro znate kako to ide: stari je bio loš, a novi je još gori. Imam previše godina, previše, i to su isprazni razgovori. I kakvog smisla ima da izražavam svoj stav kad uvijek dođe neki novi koji je gori od prethodnika?
Onda se vratimo na umjetnost. Što trenutno pišete, radite? – Pišem priče, dovršavam roman, završila sam veliki niz slika koje imam namjeru prodavati u korist jednog dječjeg doma koji sada uopće nema novca. Postoji opasnost da će se sve to loše završiti. Već sam imala nekoliko izložbi i novac sam njima dala. Napravili smo prozorske okvire za dom, kupili radijatore. To nije običan dječji dom, to je dom za mentalno i fizički zaostalu djecu. I kada navrše 15 godina zauvijek ih presele u domove za starce. Postoje ljudi koji spašavaju takvu djecu. Kupili su tri kuće, i sad ih tamo ima više od 50. Ta djeca se bave raznim poslovima, nešto ih uče, pletu, pa su mi tako jednom poslali i čarape. No sad je situacija loša jer njihov glavi pokrovitelj ne može nabavljati hranu iz inozemstva budući da su granice zatvorene. Rusija je prestala trgovati s Estonijom i Latvijom. Idioti na vrhu. Ali eto nas na politici. Donijela sam svoje CD-ove, želim ih prodavati, kao i akvarele i nadam se da će se kupovati, iako ljudi sad jako slabo kupuju.
Čuo sam da ste jednu priču počeli pisati baš ovdje u Puli. O čemu je riječ? – Bit će to roman. Roman »horrible«. Roman o smrtnoj kazni, areni, o tom mjestu smrtne kazne koje je natopljeno krvlju. Bit će to mističan roman, antiutopijski.
Hoće li mu radnja biti smještena u Puli? – Ne. Samo sam uzela arenu kao mjesto smrti
