Florin Lazarescu jedno je od najjačih imena ovogodišnjeg Riječkog sajma knjiga i festivala autora vRIsak. Mladi rumunjski pisac svojim romanima stječe sve više priznanja u Europi i svijetu, a ujedno je i pripadnik cijenjenog novog rumunjskog filmskog vala kao scenarist.

Razgovarali smo s Lazarescuom uoči njegova današnjeg nastupa u Rijeci, u Filodrammatici (19,30 sati), na kojem će predstaviti roman »Naš posebni izvjestitelj«, objavljen krajem prošle godine u V.B.Z.-u, ali i zatvoriti festival projekcijom filmova koje potpisuje kao scenarist. Lazarescu sutra gostuje u Zagrebu, u knjižnici Bogdana Ogrizovića. 

 Iako u vašem romanu ima više narativnih linija u kojima kritizirate i ismijavate suvremeno rumunjsko društvo, čini se da vam je oštrica posebno uperena protiv medija. Je li medijska scena u Rumunjskoj doista karikatura kapitalističke tranzicije kao u vašem romanu i ima li ijedne utjecajnije ali slobodne medijske platforme?

  – U određenom smislu možemo reći da svi mediji u svijetu, ne samo rumunjski, polako postaju karikature, kad im je cilj površno se obraćati inertnoj publici, masama ljudi, a ne pametnim pojedincima. Uz nekoliko iznimaka, nema slobodnih medija, zato što su podređeni ili jeftinoj zabavi ili političkim interesima. Nije mi bila neka posebna namjera u romanu kritizirati medije, nego postaviti realističnu pozadinu za lika koji je reporter i živi u Rumunjskoj. Mislim da je ovo roman o individualnim ljudima s njihovim specijalnim i intimnim pričama, a ne o socijalnim ili političkim teorijama. 

 Drugo na što se obrušavate su tranzicija i kapitalizam. Jesu li revolucija i svrgavanje Ceausescua bili veći tektonski poremećaj od ulaska u EU?

  – Teško je uspoređivati te stvari. Komunizam je bio totalna katastrofa, mračno doba čovječanstva, što još uvijek nije slučaj s EU. Kažem »još uvijek« zato što EU može postati sličan promašaj kao komunizam kad počne više brinuti o sistemu nego o ljudima koji ga čine. Pad komunizma dogodio se preko noći i proizveo je realan šok. Ulazak u EU bio je dug proces koji su gotovo svi očekivali i znali što znači. 

 Smisao za humor

Glavni lik u romanu je Antonie traga za pričama, budući da je novinar i reporter, ali u pozadini toga je potraga za slobodom. Je li moguće doći do slobode i kako, u suvremenom rumunjskom društvu?

  – Fizička sloboda ne ovisi samo o vama, ali duhovna je uvijek moguća i ima jednostavno pravilo: misliti, razumijevati i reagirati vlastitim umom i dostojanstvom, bez izmanipuliranosti. Znam ljude koji su bili slobodniji u komunizmu od ljudi koji robuju ideji o uspjehu i karijeri. 

 Humorističan ton u vašem romanu dolazi iz situacija, ne komentirate kao pripovjedač. Je li to i inače način na koji pišete i tko su vam književni uzori? Koga volite čitati?

  – Prvo, ne mogu zamisliti normalan život bez smijeha. Smisao za humor je moj način života. Mislim da su naši problemi kao ljudskih bića preozbiljni da bismo s njima preživjeli. Nema puno načina za reakciju: ili ih razumiješ i smiješ im se, ili upadneš u depresiju. Postoji i treći način: živjeti kao zombi i da te kontroliraju treći, koji će ti određivati kad ćeš se smijati, a kad plakati. Ali to nikad nisam uzeo u razmatranje kao opciju. 

  Čitam svakojake knjige koje reprezentiraju život u svim njegovim pojavnostima. Nikad nisam bio žanrovski čitatelj i nisam imao jednog uzora. Svijet je prekompleksan da bi ga se reduciralo na jedan žanr ili nekoliko pisaca. Po definiciji sam radoznao, zato uvijek volim pronalaziti knjige, filmove i ostalo, što mi otkriva nešto što dotada nisam znao. 

 Moć filmskog scenarija

Osim romana i kratkih priča, pišete i scenarije. Koliko ste ih dosad napisali i koliko je od njih snimljeno?

  – Nekoliko godina pisao sam scenarij za televizijsku seriju, sitkom. Za kino sam napisao dva kratka – »The Tube With a Hat« koji je pobijedio na Sundanceu, i »As a Shadow of a Cloud«, koji će biti prikazan ovaj mjesec u Cannesu – i dva dugometražna filma koji su u produkciji. Ne pišem scenarije radi pisanja, pišem ih kad me traže redatelji ili producenti. Pisanje scenarija i beletristike potpuno je drugačije. 

 Ovaj roman ima dobar potencijal postati dugometražni film. Jeste li razmišljali o tome?

  – Hvala, počašćen sam što tako mislite. Razmišljao sam, ali i shvatio da bi mi trebalo više milijuna eura za taj film. Zamislite samo scenu s reporterima u poplavljenim selima: za film morali biste poplaviti veliku dolinu, iznajmiti helikopter i motorni čamac i svakojaku drugu opremu. Samo ta scena mogla bi koštati milijun eura.To si može dozvoliti samo Hollywood, a priča iz mog romana nije holivudska. 

 Uklapate li se u novi val rumunjskih filmaša koji su sve priznatiji u Europi i svijetu?

Živjeti od pisanja

A kako je sa spisateljskom scenom u Rumunjskoj? Može li pisac ili scenarist živjeti od svog pisanja?

  – Naša suvremena literatura barem je jednake vrijednosti kao film. I ima više pisaca nego redatelja. Novi val rumunjskog filma sastoji se od 10-ak redatelja, a novi val rumunjske knjiženovsti ima 20-30 odličnih pisaca. Kao i svugdje u svjetu, postoji nekoliko pisaca koji žive od svoje literature. Kao scenarist možeš dobiti puno više novaca. 

  Ja ne mogu živjeti normalno, a nemam drugi posao. Ali ne možeš reducirati književnost na biznis. Prvo, radiš to zato što to voliš. A u pitanju posla književnost je za mene »ulaganje na duge staze s kolateralnim dobicima«. Ne bih mogao biti scenarist da nisam pisac. Putovao sam diljem svijeta na račun moje književnosti, zvali su me na čitanja, boravio sam na mjestima koja si nikad ne bih mogao priuštiti da sam, primjerice, menadžer manje tvrtke. Koliko si ljudi koje poznajete može priuštiti dvomjesečni boravak u centru Beča, zatim mjesec dana u Parizu, ovaj tjedan u Berlinu, a sljedeći u New Orleansu? Istina je da dobijem više novaca kao scenarist dugometražnog filma, ali to je samo jednokratno. Nakon 20 godina prodavanja neke moje knjige, novac koji ću dobiti bit će zasigurno veći od novca koji sam dobio za scenarij. 

 Sudjelujete u programu »Balkanske veze« sajma knjiga vRIsak. Jesmo li više znali jedni o drugima ovdje na Balkanu prije, u Istočnom bloku , ili danas, nakon revolucija, ratova i tranzicije?

  – Mi kao nacije, ne znam. Ja, kao Rumunj, sigurno znam puno više o Hrvatskoj nakon što sam proveo mjesec dana u Splitu ili imao javno čitanje u Zagrebu. I budite sigurni da sam svakom Rumunju rekao koliko su Hrvatska i Hrvati divni, i vjerujte mi – nisam samo pristojan, doista tako mislim. 

 Koliko poznajete hrvatsku književnu scenu, jeste li čitali neke od pisaca? I kako stoje stvari s prevođenjem literature u Rumunjskoj?

  – Na žalost, osim pisca Edija Matića, koji je bio moj domaćin u rezidenciji u Splitu, ne mogu reći ni jedno drugo hrvatsko ime, ili ime nekih srednje i istočnoeuropskih pisaca prevedenih na rumunjski. Imam objašnjenje za to: ljudi uglavnom čitaju ono što je popularno i zapadno, jadni su promotivni programi za istočnoeuropske autore, teškoće su u pronalaženju prevoditelja… i mislim da se kulturne institucije time moraju ozbiljno pozabaviti. Na slijepo, moram li birati između hrvatskog, bugarskog, ukrajinskog pisca ili američkog odnosno francuskog, svakako bih odabrao prvoga, jer mi smo na neki način isti i mislim da su mi bolje šanse naći dobru priču kod istočnog, nego kod zapadnog pisca.