Kultura nudi izlazak iz apatije i depresije

Osijek je sredinom devedesetih bio vrlo živ, a Rijeka turobna. Sada je obrnuto – Osijek je u kulturnoj depresiji, dok se Rijeka – čini se Heleni Sablić Tomić – budi

RIJEKA Obilna kiša koja natapa Rijeku već cijelu vječnost bez prestanka nije uspjela spriječiti malo, ali odabrano društvo da se spusti do knjižare »Ribook« na tribinu »Pogledi s rubova. Književni dijalog između Osijeka i Rijeke«. Dolaznici nisu zažalili – osječki gosti Helena Sablić Tomić i moderator Andrej Mirčev, uz riječkog Milana Zagorca, okupljenima su ponudili odgovor na možebitno pitanje: ima li doista kulturnih veza između Osijeka i Rijeke te ponudili angažirani kritični pogled ne samo na scene matičnih gradova, nego i na nacionalnu kulturu u totalu. 

Za priču o Osijeku, a onda i o Rijeci, bit će važne godine: 1995., 2001. i 2014., kako je to signirala Sablić Tomić. Naime 1995. rat je u Hrvatskoj tek završio, a Osječani su dolazili na Riječke filološke dane, na kojima su mogli svjedočiti jednakoj, pa i većoj depresiji nego u Osijeku. No tamo se onda počelo dešavati alternativno otvaranje: kafić »Voodoo« bio je to mjesto razlike, a iz cijele priče izrodio se početkom milenija i cijeli jedan književni pokret – FAK. Ovih godina pak, svjedoči Sablić Tomić, Osijek je opet u neviđenoj kulturnoj depresiji, dok se Rijeka, čini joj se, budi. 

Pritom je ponajvioše mislila na RiLit, čije je drugo izdanje opravdalo očekivanja, a kojeg je sudionikom bio i Milan Zagorac. On je naznačio liniju od »Rivala« do RiLita kao alternativnu kulturnu liniju mainstreamu u posljednja dva desetljeća, zazivajući prevrednovanja i »novu podjelu karata«. S tim u vezi obrušio se na kulturnu politiku, ili njen izostanak, u tom razdoblju, kada je u Rijeci objavljena nevjerojatna gomila bespotrebnih knjiga.    

Uzaludne knjige

– Pa ja sam uređivao oko 65 knjiga godišnje dok sam radio u »Adamiću«. U posljedjih 15-ak godina izašlo je više od 500 naslova, ali malo je od toga relevantno. To je hiperprodukcija s malim efektom na nacionalnom nivou. Ali dogodio se onda sretan tehnološki pomak: internet. Prvo je bio blog »Pokojni«, pa se desio RiLit pa Književnost uživo, koji je živa književnost, ne uvijek najbolja, ali živa. Zbog svega toga u Rijeci bi se u sljedećih nekoliko godina mogla pojaviti jaka izdavačka kuća koja ne bi bila samo riječka priča – rekao je Zagorac. 

Nadovezujući se, Helena Sablić Tomić rekla je da i na nacionalnom nivou ona ne bi financijski podupirala izlaženje 40 posto knjiga, a da bi Rijeka s RiLitom mogla biti i nacionalni zamašnjak nove priče kako je to početkom dvijetisućitih bio FAK u Osijeku. Sada je pak, prema njenom kazivanju, u Osijeku prilično turobno, nema inicijativa, nema živosti, a jedina nakladnička aktivnost svodi se na izdanja Matice hrvatske u Osijeku. Baš zato osnovana je izdavačka kuća »Oksimoron«, koja pokušava napraviti pomak, ali i strukturni, pa će se, kako je rekla Sablić Tomić, dijelom okrenuti i prema ulozi producenta dokumentarnih filmova.    

Institucionalna kultura

– Tridesetak tisuća kuna koje se mogu dobiti od HAVC-a za razvoj scenarija puno su više od bilo kojeg honorara za knjigu – rekla je Sablić Tomić.    U usporedbama Osijeka i Rijeke nužno su se nametnule još dva elementa: činjenica da su oba sveučilišni gradovi (Sablić Tomić je dekanica Umjetničke akademije), te da imaju HNK-ove. U prvom slučaju osječki gosti pozdravili su ulazak studenata preko SKC-a u »Palach«, Marganovo i Filodrammaticu, istaknuvši da su studenti u Osijeku prilično nevidljivi i konformistički raspoloženi. U drugom slučaju povela se ozbiljna rasprava o restrukturiranju financiranja kulture na nacionalnoj razini, pri čemu HNK-ovi neopravdano troše ogromna financijska sredstava na nerelevantan program, često i puno više od 50 posto ukupnih sredstava za kulturu. Sugovornici su tome pribrojali i velike honorare koji se isplaćuju u kazalištima mimo činjenice da im uglavnom gradovi osiguravaju hladni pogon. 

Zagorac je tu temu zaključio tezom da se u Rijeci barem počelo postavljati pitanje što sa institucionalnom kulturom. Ako bi se pak morao tražiti zaključak tribine, on bi mogao bit sažet u izjavi Helene Sablić Tomić da je zapravo nevjerojatno to koliko malo ljudi izvan kulture vidi da je ulaganje u kulturu višestruko isplativo, odnosno da upravo kultura nudi izlazak iz apatije i depresije.