Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 12° 1
Sutra: 12° 12° 1
22. listopada 2018.
Tribina u Booksi

»Kriterij šanka« najveća je prijetnja književnoj kritici

»Kriterij šanka« najveća je prijetnja književnoj kritici
»Kriterij šanka« najveća je prijetnja književnoj kritici
Autor:
Objavljeno: 23. ožujak 2017. u 13:59 2017-03-23T13:59:02+01:00

Boris Postnikov primjećuje kako se tobožnja »smrt kritike« događa uglavnom u malim, nezavisnim medijima koji su je se, zbog krize s financiranjem, prve odrekli, dok je u mainstream medijima situacija bolja: iako je prostor za kritiku ograničen, ona uspijeva uporno postojati

ZAGREB Kad god se u posljednjih desetak godina govorilo o kritici u hrvatskoj kulturi, a osobito o književnoj kritici, takvi su razgovori bili obilježeni lamentiranjem i zapomaganjem, a sintagma »smrt kritike« već se od puste uporabe odavno izlizala.

Pa ipak, i tribina koju je organizirao književni klub Booksa, s ciljem da se na jednom mjestu, od strane najpozvanijih sugovornika – ono malo aktivnih književnih kritičara koji u nas i u regiji još redovno pišu i objavljuju – sagleda zatečeno stanje, nije izbjegla prizvuk defetizma i propadanja: štoviše, gosti su u nekoliko navrata proglašavani »jahačima apokalipse«.

– Diskurs smrti kritike postoji otkako postoji kritika kao djelatnost. Sedamdesetih godina je Branislav Glumac napisao svoju »Kritiku hrvatske književne 'kritike'«. Tu je bitno primijetiti ironične navodnike; taj je tekst žešći od bilo koje današnje priče o smrti kritike – ističe Vladimir Arsenić, jedan od najagilnijih književnih kritičara na području bivše Jugoslavije. Na Booksinu je tribinu doputovao iz Pazina, gdje je trenutno na rezidenciji Hiže od besid.

(Ne)potkupljivost

Arsenićev kolega Saša Ćirić, urednik u Betonu, dodatku dnevnog lista Danas, koji je zaslužan za kulturno premošćivanje barijera između književnosti u regiji, nedavno je u izdavačkoj kući Sandorf objavio knjigu »Ne uzimaj me u usta: Kritika zajedljivog uma«. Ona je presjek regionalne književne produkcije između 2008. i 2012. godine, a kriterij prema kojemu su uvrštene u knjigu bio je, naoko, da su negativne i »pljuvalačke«. Upravo je ta knjiga izravni povod Booksinoj tribini.

– Ja volim da me mrze. Nema mi od toga većeg užitka. Koliko sam puta čuo da mi neki ljuti, uvrijeđeni pisac, želi polomiti vrat, to je melem za moje uši. Svaka kritika je rizična investicija, a preduvjet je sloboda – sloboda da osporiš autoritete, da se satirično poigravaš značenjima, da ne budeš neopterećen umreženošću – rekao je Ćirić, koji je, kao i Arsenić, pisao književne kritike za portal Booksa.hr, ali danas tom mediju ogorčeno prigovara da se nije dovoljno jasno odredio protiv vala nacionalizma u Hrvatskoj i onih koji su ga prouzročili.

Pitanje nepotkupljivosti kritičara jedno je od temeljnih u promišljanju ove teme. Može li, dakle, kritičar biti sasvim neovisan, sasvim slobodan, u ovako maloj sredini u kojoj »kriterij šanka« često određuje kako ćeš proći u karijeri? Odgovor je, naravno, negativan.

– Najlakše je bilo na početku, kad sam počeo pisati o knjigama hrvatskih autora; tada sam zaista mogao pisati »samo« o knjigama, jer autore nisam poznavao. Ali, kako su prolazile godine, upoznao sam ih sve. Stalno sam na granici da budem korumpiran. A to je veliki izazov s kojim se treba znati nositi, staviti sve to u zagrade, privatna poznanstva – kaže Arsenić.

Privatno i poslovno »umrežavanje« pisaca i kritičara nužno povlači pitanje moralne odgovornosti kritičara.

– U vremenu kad »sve prolazi«, a poštovanje autoriteta kritičara je drastično opalo, na svakome je od nas da inzistiramo na moralnoj odgovornosti, na odgovornosti prema sebi i prema tekstu – kaže Arsenić. Saša Ćirić pak lakonski veli kako »kritičar može biti na braniku bilo čega samo kad ga pokupi auto«.

Kritike i internet

Sukob interesa u kulturi teško je izbjeći, toga je svjestan i Boris Postnikov, koji povremeno piše književne kritike za tjednik Novosti, a objavio je i knjigu »Postjugoslavenska književnost?«.

– Nitko od nas ne živi od pisanja kritike, a malo tko može uopće živjeti od pisanja, ako ne pristane na paletu uloga: ista osoba je tako i kritičar i urednik u izdavačkoj kući, i član žirija za dodjelu književne nagrade, i voditelj književne tribine na kojoj sudjeluju autori o čijim je knjigama pisao ili ih čak uredio – kaže Postnikov, koji primjećuje kako se tobožnja »smrt kritike« događa uglavnom u malim, nezavisnim medijima koji su je se, zbog krize s financiranjem, prve odrekli, dok je u mainstream medijima situacija bolja: iako je prostor za kritiku ograničen, ona uspijeva uporno postojati.

Kako je preseljenje kritike iz tiskanih medija na internet utjecalo na jezik i stil? Dinko Kreho, autor književnokritičkih tekstova u Novostima, primjećuje da je zbog mogućnosti uvrštavanja hiperlinkova u tekst promijenio način konstrukcije argumenta; jezik mu je postao ekonomičniji, lakše je nasloniti se na prethodno napisan tekst bez suviše objašnjavanja i zalihosnog prepričavanja.

Antonija Letinić, urednica portala Kulturpunkt.hr, kaže kako je kritika pošla putem akademskog diskursa.
– To osobito vrijedi za kazališnu i likovnu kritiku, ona je zbog promjene diskursa, jezika, postala bliža akademskoj publici, a time automatski ograničila svoj doseg u široj publici – kaže Letinić, čiju tezu na svome primjeru potvrđuje Boris Postnikov: »Kad imam priliku napisati dulji tekst na nekom portalu, dam si na volju i budem još dosadniji«, kaže kroz smijeh.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka