Knjiga Milana Krmpotića

‘Kraljevstvo pružene ruke’: San o Hrvatskoj pretvoren u noćnu moru

Marinko Krmpotić

Foto arhiva NL

Foto arhiva NL

Stvarnost i realnost u sudaru s idealiziranom slikom sanjara i poštenjaka nadmoćno pobjeđuje, a čitatelj pritom prati mučne scene pljačke i zločina s ratišta te zaluđenost nacionalizmom 



RIJEKA Kako smo to san o Hrvatskoj pretvorili u moru te može li se i kako bilo što promijeniti nabolje, temeljno je pitanje novog književnog djela Milana Krmpotića, romana »Kraljevstvo pružene ruke«. Na to pitanje ovaj senjski književnik nastoji odgovoriti pričom o Emanuelu, mladom hrvatskom slikaru koji u Domovinski rat kreće idealistički i s čistom željom da brani svoju voljenu domovinu, ali ubrzo na bojišnici shvaća kako nisu svi tu iz istih razloga.


Štoviše, oni koji rat žele iskoristiti za zaradu i bogaćenje agresivniji su i prodorniji, a među njima su čak i oni koji u javnosti uživaju ugled neupitnih junaka. S jednim od njih, zvanim Mesar, Emanuel se sukobljava od prvih dana boravka u desetini koju vodi upravo Mesar, a ti sukobi kulminiraju nakon što Emanuel vojnoj policiji prijavi krađu. To je za Mesara kap koja je prelila čašu, pa kreće u konačni obračun s Emanuelom što završava njegovom smrću i teškim ranjavanjem Emanuela.


Pretvorba i privatizacija


U bolnici, ali i u javnosti, Emanuel je okrivljen za ubojstvo »junaka Domovinskog rata«, ali istraga će ipak na vidjelo iznijeti istinu. No, to neće puno značiti Emanuelu koji se nakon oporavka od fizičkih rana nastoji psihički i duhovno oporaviti tako što odlazi u potpuno zapušteni bakin i djedov dom, smješten u dubokoj šumi. Nažalost, Emanuel neće ni tu naći mira. Njegov dolazak uzburka život mjesta, posebno političkih struktura koje ga vode i koje razmišljaju u duhu nacionalističke stranke koja vodi mjesto, a uz probleme s domaćim ljudima, Emanuel ima poteškoća i s Mesarevim prijateljem i suborcem Ikanom.




Ovako postavljeni okviri Krmpotiću služe da kroz radnju, dijaloge, postupke likova i njihova razmišljanja iznese sliku Hrvatske devedesetih godina, a to znači ratne, poratne te pretvorbeno-privatizacijske drame. Stvarnost i realnost u sudaru s idealiziranom slikom sanjara i poštenjaka nadmoćno pobjeđuje, a čitatelj pritom prati, primjerice, mučne scene pljačke i zločina s ratišta, nekritičko ponašanje javnosti zaluđene nacionalizmom, lagodan život ratnih profitera koji su izbjegli bojišnicu i bogatili se na tuđoj nesreći daleko od ratišta, mutne igre i zarade političara te moralno krajnje upitnih pojedinaca na poslovima pretvorbe i privatizacije.


Mržnja i zlo


No, nije sedmi Krmpotićev roman samo slika društvenih zbivanja suvremene Hrvatske. Autor, naime, iskazuje uočljiv senzibilitet za obiteljski život te na vrlo kvalitetan način opisuje život uništenih ili nefunkcionalnih obitelji, bilo da je riječ o obiteljima čiji je sklad uništilo društvo, kao u slučaju Emanuela, bilo da se radi o karakternim razlikama koje dovode do kraha, kao što je slučaj s odlično osmišljenim i realiziranim likom Viktorije.


Tražeći odgovor na svu tu mržnju i zlo koje često nadvladavaju dobro, Emanuel kroz svoja razmišljanja i dijaloge s Mesarom – svojedobno studentom filozofije – zna progovoriti o čovjeku i čovječanstvu, pitajući se: »Kako bi izgledala naša civilizacija da je nije vodio sjaj okrvavljena noža?«.


Različiti fontovi slova


Temeljni životni stavovi i pogledi na svijet između dobra i zla iznose se kroz dijaloge Emanuela i Mesara, dok autor koristi i različite fontove slova, čime stvara razliku između sadašnjosti i prošlosti. Krmpotić je bolji pri životnim dijalozima iz svijeta privatizacijskih lopova i sitnih političara, a kompliciraniji je u trenucima kad Mesar i Emanuel nastoje pojasniti svoje stavove jer njih dvoje govore odviše knjiški. Sve to ne umanjuje vrijednost ove knjige, koja predstavlja ne samo obogaćivanje autorova opusa, već i hrvatske književnosti.