Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 12° 4
Sutra: 12° 12° 4
10. prosinca 2018.
Projekt "Otpisane"

Knjigocid: Devedesetih iz hrvatskih knjižnica izbačeno 2,8 milijuna nepodobnih knjiga

Knjigocid: Devedesetih iz hrvatskih knjižnica izbačeno 2,8 milijuna nepodobnih knjiga
Knjigocid: Devedesetih iz hrvatskih knjižnica izbačeno 2,8 milijuna nepodobnih knjiga
Autor:
Objavljeno: 28. srpanj 2015. u 7:12 2015-07-28T07:12:51+02:00

Uklanjanje i uništavanje knjiga najčešće se prikrivalo navođenjem otpisa kao legitimnog, uz obavezne samorazumljive izjave o nepodobnim knjigama, pisanim na ćirilici, ideološki neprihvatljivim, opasnim, štetnim i nepotrebnim

U zagrebačkoj Galeriji Nova održana je izložba/akcija pod naslovom »Otpisane«, kojom je hrvatski kustoski kolektiv WHW – u povodu 20. godišnjice Oluje – podsjetio na knjige koje su tijekom 1990-ih nasilno izbačene iz knjižnica. Projekt o »otpisanim« knjigama temelji se na podacima o uništavanju knjiga u Hrvatskoj devedestih koje je Ante Lešaja sabrao u knjizi »Knjigocid: Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih« (Profil & SNV, Zagreb, 2012). Lešajina knjiga pokazuje da se u slučajevima uništavanja knjiga, slično kao i spomenika NOB-a, nije radilo o ekscesima pojedinca, kako to tvrde službena očitovanja, već o namjernom i sustavnom djelovanju koje simbolički sažima dominantnu politiku 1990-ih.

Progoni knjiga

Ante Lešaja podsjeća da je uništavanje knjiga iz ideoloških razloga staro koliko i sama knjiga. Iako je iz literature poznat davni kineski slučaj, još iz 213. p. n. e., kad je car Čin-šihuang-ti dao uništiti sve one knjige za koje je smatrao da su »nepodobne«, tek se novovjekovlje može »podičiti« da je u tome bilo najproduktivnije. Termin »progon knjige« najčešće se povezuje s dvije pojave koje su snažno obilježile novu eru – s procesom iskorjenjivanja hereze svake vrste koji je pokrenula inkvizicija, te s nacističkim pokretom za duhovnu obnovu njemačkog naroda, u ime čega su se knjige ritualno spaljivale. U oba ta slučaja uništavanje je pokušaj zatiranja kritičkog mišljenja, kad su istovremeno s knjigama, »palili« i autore ako su im bili dostupni, a bilo je slučajeva da je inkvizicija iskapala radi spaljivanja i njihove leševe. Spaljivanje kao simbolički čin inspiriralo je njemačkog pjesnika Heinricha Heinea da 1844. godine u svom spjevu »Deutschland – ein Wintermärchen« napiše: »Plamen lomače/Progutao je ovdje knjige i ljude/Pritom su zvonila zvona/I pjevala Kyrie eleison«, a Thomasa Manna , da povodom nacističkog spaljivanja knjiga u svibnju 1933. izjavi: »Tko pali knjige, palit će i ljude«. Heineove riječi su jeka ranijih stoljeća, nakon što je inkvizicija već protutnjala europskim kontinentom, a Mannove su odaslane u budućnost obilježenu plinskim komorama i krematorijima i odjekuju kao opomena i danas. Spaljivanje knjiga bilo je uvertira u »kristalnu noć«, a ona pak dozirana eskalacija prema »konačnom rješenju«, zatiranju svake različitosti, jednoumlju i, u konačnici, do zločina neusporedivog s bilo čim u povijesti – piše Lešaja u »Knjigocidu«.

Kako se navodi u opisu projekta, izložba/akcija zove se »Otpisane« jer se uklanjanje i uništavanje knjiga najčešće prikrivalo navođenjem otpisa kao legitimnog, uz obavezne samorazumljive izjave o nepodobnim knjigama, pisanim na ćirilici, ideološki neprihvatljivim, opasnim, štetnim i nepotrebnim.

– »Otpisane« nedvosmisleno situiraju uništavanje knjiga u društveni kontekst u kojem se uništavanje »nepodobnih« spomenika i knjiga događalo istovremeno s rušenjima kuća i ubijanjima »nepoćudnih« građana, izvan i prije ratnih operacija, te je zato posvećena 20. godišnjici »vojno-redarstvene akcije Oluja«, završne vojne operacije onoga što se naziva »Domovinskim ratom«.

U spomen na političku logiku kojom su izgnani i ubijani ljudi, izložba/akcija »Otpisane« vraća izbacivane knjige u javni arhiv dostupan svima – objašnjavaju organizatori izložbe/akcije.

»Otpisane« su napravljene u suradnji s projektom »Javna knjižnica« koji vode Tomislav Medak i Marcell Mars. Projekt tematizira ideju javne knjižnice kao institucije općeg prava na znanje, izuzetka od tržišta i društvene solidarnosti koja je, kao i mnogi drugi javni i zajednički resursi, podvrgnuta intenzivnoj komercijalizaciji i pritiscima koji ukidaju prostor zajedničkog. Osim dokumentarnih materijala, prikupljenih »otpisanih« knjiga i skenera za njihovo digitaliziranje, izložba/akcija uključuje radove i performanse umjetnika Antonia Grgića, Siniše Ilića, Božene Končić-Badurine, Siniše Labrovića i Luize Margan. Više o projektu »Otpisane« može se doznati na stranici www.otpisane.org.

Knjige o narodnim herojima

Ovaj projekt podsjeća da je devedesetih u Hrvatskoj iz školskih, tvorničkih, javnih i specijalnih knjižnica, bivših domova JNA, društveno-političkih organizacija i privatnih biblioteka zbog ideološki nepoćudnog sadržaja, zbog pisma kojim su pisane, zbog etničke ili političke pripadnosti autora, uklonjeno i uništeno više stotina tisuća knjiga koje su završile u kontejnerima, na ulici ili u reciklaži. Među knjigama koje su  prikupljene u akciji našli su se, primjerice, srpski prijevodi »Winnieja Pooha« i »Petra Pana«, popularni naslovi poput serije »Najveće svetske misterije«, zbirke jugoslavenske poezije, Vladimira Nazora, Desanke Maksimović i Dušana Radovića, te mnogo knjiga vezanih uz povijest Jugoslavije i NOB, kao i niz knjiga socijalističke i marksističke teorije. U kategoriji socijalističke i marksističke literature ističu se knjige o brojnim narodnim herojima NOB-a poput Rade Končara i Nade Dimić, zatim o Titu, ali i o položaju žena u bivšoj Jugoslaviji.

Otpis knjiga iz Prve riječke hrvatske gimnazije

Neki od primjera iz Lešajine knjige su slučaj uništavanja knjiga iz Gradske knjižnice u Korčuli, čišćenje knjiga iz Gimnazije u Puli, čišćenje knjižnog fonda iz biblioteke Gornjogradske gimnazije u Zagrebu..., a kao primjer naveden je i otpis knjiga iz Prve riječke hrvatske gimnazije o čemu je u listopadu 2006. pisao »Novi list«. Tada su u baji za smeće završile knjige o socijalizmu, dok su među odbačenim djelima prevladavala ona srpskih autora. Ključ za otpisivanje knjiga bio je očito ideološke prirode, a nekim se čudom u baji našla i brošura o »Ritualu rimskom« Bartola Kašića. Uz Kašića u baji su, između ostalih, završili i Simo Matavulj, Ervin Šinko i monografija o Jasenovcu. Kako nam je tada objašnjeno, prema Zakonu o reviziji i reinventarizaciji školskog knjižničnog fonda otpisana je nepotrebna građa, a ostavljena ona koja se smatra potrebnom u svrhu podučavanja i lektire. Ukupno je otpisano 70-ak knjiga. Zajedničko obilježje svih tih slučajeva je da su bacane »nepodobne knjige«: srpske, ekavicom ili ćirilicom pisane, od »nehrvatskih« izdavača štampane i naročito »ideološka« literatura.

Fenomen »čišćenja knjižnica« Ante Lešaja smatra ključnim simptomom klime isključivosti koja je obilježila socijalni prevrat započet 1990. godine, a magazin »Feral Tribune« to je nazvao »knjigocidom«. U knjizi »Knjigocid: Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih« Lešaja ovu pojavu detaljno dokumentira te razmatra kako je poticana, formalno-pravno opravdavana i koje su bile mogućnosti zakonskog sankcioniranja počinitelja. Kako navodi autor, nepoćudne su knjige revno uklanjane ne zbog nekog zakona koji bi to propisivao, već zbog opće društvene klime koja je to čišćenje poticala, a čemu svakako nije pomogla nepreciznost pravnih akata koji su regulirali djelovanje javnih knjižnica, uz često pozivanje na pojmove »zastarjelih«, »nepotrebnih«, »neaktualnih« knjiga, čiji su neodređeni sadržaj po vlastitom nahođenju određivali lokalni čuvari nacionalne kulture.

Intenzitet netrpeljivosti

Ante Lešaja u svojoj se knjizi bavi uništavanjem knjižne građe u Hrvatskoj od 1990. do 2010. godine, dakle, u razdoblju od dvadeset godina. Kao dva osnovna razloga radi kojih se odlučio baviti ovim fenomenom, spominje svoju osobnu povezanost sa slučajem koji je kroz brojne napise postao poznat kao »bacanje knjiga u kontejner za smeće u Korčuli«, a drugi je razlog iznenađujući intenzitet netrpeljivosti prema Drugome i isključivost – politička, nacionalna, etnička i ideološka – u vrijeme »prevrata devedesetih«, s pripadajućim i već puno puta u povijesti viđenim tragičnim posljedicama – ubijanjima, razaranjima imovine i uništavanjem spomeničke baštine.

Podaci do kojih je došao Lešaja su zastrašujući: tijekom 1990-ih iz hrvatskih je knjižnica, prema gruboj procjeni, odstranjeno gotovo 2,8 milijuna knjiga ili 13,8 posto ukupne građe. Službeno, radilo se o »otpisu knjiga«, uobičajenom postupku i u svijetu za dotrajale knjige. Knjiga dokumentira i uništavanje spomenika antifašističke borbe – njih je devedesetih uništeno oko tri tisuće. Kako u članku objavljenom u »Biltenu« navodi Igor Lasić, s obzirom na prosječne okolnosti u branši propisuje se otpisna kvota, odnosno najviši postotak godišnjeg smanjivanja zatečenog knjižnog fonda. No, službeni podaci o knjižnicama u Zagrebu posljednjeg desetljeća 20. stoljeća, a slično je tada bilo i drugdje po Hrvatskoj, otkrivaju da je kroz više godina otpisivanje bilo pak do tri i pol puta veće od zacrtanog.

Stradavala su primarno djela srpskih i crnogorskih pisaca te rijetkih aktualnih hrvatskih disidenata. Također su jednako loše prolazila izdanja tiskana na ekavici i na ćirilici, odnosno ona koja su zadovoljavala jedno od ta dva mjerila. Bilo je dovoljno i da nakladnik bude iz Beograda ili Novog Sada, ponekad i Sarajeva – takva se građa očito smatrala krajnje nepoželjnom – ističe Lasić.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka