Roman

”Knjiga žalbe” Ivice Ivaniševića: Horor, western, gulag i poezija

Davor Šišović

Ovaj je roman jedan od dvaju naslova koji su podijelili prvu nagradu na posljednjem natječaju VBZ-a i Tisak Medije za najbolji neobjavljeni prozni rukopis. I odmah se, nakon prvih stranica, nekako vidi da je tu riječ o prilično ležernom štivu, dosta humorističnom, sa zanimljivim likovima, relativno jednostavnih zapleta i uz vidne aluzije na stvarnosne političko-kulturne odnose i frustracije, ali na europskoj razini.Radnja je smještena u izoliranu zabit negdje u Rumunjskoj, gdje su u rezidenciji za pisce smještena četiri umjetnika pisane riječi: Rus, Finkinja, Čehinja i Hrvat. Odmah od početka pa sve do kraja romana tekst je koncipiran kao niz dnevnih dnevničkih zapisa svih njih četvero, dakle o događanjima svakoga dana u toj zabitoj rumunjskoj rezidenciji saznajemo, onako baš rašomonski, od svakoga od njih ponaosob. Prvi zapisi, naravno, razotkrivaju njihove karaktere, njihove životne pretpovijesti, njihove razloge dolaska u tu rezidenciju, kao i ono na čemu trenutačno rade, što upravo pišu.

Produbljivanje odnosa




U tom se razotkrivanju pojavljuju drastične, iako dražesne razlike među njima. Rus je postariji pisac s kompleksom veće vrijednosti, uvjeren da će monumentalnim romanom na temu gulaga konačno ostaviti bez daha kritičare koji su ga dotad bespoštedno kasapili. Čehinja je pjesnikinja, nedavno joj je umro muž, od čega se oporavlja alkoholom, zbog toga bivajući u prvim danima zajedničkog boravka u književnoj rezidenciji sasvim nepristupačna svojim sustanarima. Finkinja piše horor romane, a takav joj je i imidž, hrvatski kolega ju opisuje kao pljunutu Mortitiju Adams. Naposljetku hrvatski pisac ima reputaciju autora popularnih humorističkih romana, no zapravo preživljava pisanjem western roto-romana za kioske, naravno pod pseudonimom.


Te postavke (njihove su im biografije međusobno poznate, jer su objavljene u zajedničkoj brošuri o programu književne rezidencije) uvelike utječu na početne uzajamne stavove jednih o drugima i na početno uspostavljanje njihovih odnosa. Neće proći dugo, naravno, dok se odnosi počnu produbljivati i polako počnu uspostavljati povjerenja. Između četvero pisaca moguće kompatibilnosti naravno da nisu ravnomjerno raspoređene: neki će se složiti na književno-estetskoj ili kulturološkoj razini, neki će se zajedno opijati, nekima će odnos zabrazditi u emocionalnije sfere, naravno da će biti i seksa, a gdje ima svega toga mora se dogoditi i nešto nasilja, neuračunljivosti, iznevjerenih očekivanja, ali i osobnih pročišćenja i psihičkih resetiranja. S vremenom odnosi postaju sve burniji, dok ih na kraju ne prekine – viša sila, neću reći kakva, ali za takvu priču možda i logična odnosno očekivana.Naravno da će im domaćini organizirati i zajednički nastup na književnoj večeri u provincijskom gradiću, naravno da će se u priču, dvaput, uplesti i policija, naravno da će se među likovima zbiti mnoge zabavne i napete situacije, i naravno da će epilog na prilično romantičan način zaokružiti tih nepunih mjesec dana njihova zajedničkog stanovanja i književnog stvaranja.

Famozno »ali«


I sve to zajedno daje jedan sasvim simpatičan, lagan i pitak sadržaj, idealan za čitanje na plaži. Ali (uvijek ima i poneko »ali«). Kome se bude dalo, može iz ovoga romana iščitati i neke ozbiljnije slojeve, koji se bave sudbinom, ulogom i značajem pisaca, pisanja i književnosti u posttranzicijskoj Europi. Kroz sličnosti i različitosti ovih četvero pisaca skicirani su i mogući tipovi pisaca s obzirom na njihove neknjiževne osobine, na njihove osobnosti, karaktere. Raspon značaja u tako postavljenoj »menažeriji« vrlo je širok i kreće se od oholne umišljenosti preko ekscentrične povučenosti pa sve do rasipničkog altruizma.


Takva karakterizacija kao da istovremeno hoće pokazati dvije sasma oprečne stvari: da su pisci ljudi kao i svi drugi, ali i da pisci nipošto nisu ljudi kao i svi ostali. Može li pobratimstvo po vrsti umjetničkog poslanja biti jače od razlika nastalih rođenjem, podrijetlom, odgojem, pa i ideologijom? Mogu li sličnosti nadjačati razlike ili će ih razlike ipak učiniti nepremostivima? Naposljetku, ako je pisac naspram svijeta nešto s atributom plemenitosti, što su pisci jedni drugima? Ti zanimljivi slojevi mogućih značenja i poruka ovoga romana mogu biti sasvim zgodan poticaj da ga se još jednom pročita.