ZAGREB Jedan od najznačajnijih suvremenih filozofa i sociologa ovih prostora Žarko Paić predstavio je na Zagreb Book festivalu svoju knjigu »Totalitarizam?« (Meandar Media, edicija Drugi smjer) u društvu sarajevskog i beogradskog kolege Uge Vlaisavljevića i Obrada Savića te izdavača i urednika Branka Čegeca.  

Kako je istaknuo Vlaisavljević, Paić je u »ovoj obimnoj knjizi predstavio uvide najutjecajnijih istraživača o svim bitnim segmentima stvarnosti totalitarizma: politika, ideologija, propaganda, teror, logori, totalna država, zajednica podanika, totalna mobilizacija i kontrola, vođa i partija itd«.

– Još jedna knjiga o totalitarizmu? Nakon Hanne Arendt, Franza Neumanna, Carla Friedricha, Zbignewa Brzezinskoga… zar se još ima nešto važno reći o tom fenomenu 20. stoljeća? Ili je možda autor ove knjige imao skromnu ambiciju da rezimira sve ono što bi trebalo znati nakon relativno duge i neobično bogate povijesti interpretacija te pošasti novijega doba – zapitao se Vlaisavljević naglasivši važnost upitnika u naslovu koji po njemu sugerira nedorečenost, zagonetnost, nedovršenost totalitarizma, izražava obavezu promišljanja tog fenomena, ali predstavlja i sokratovsku gestu autora koji dovodi u pitanje i vlastita stajališta.

Rekonstrukcija 20. stoljeća

Na semantiku upitnika nadovezao se i sam autor kazavši da je želio postaviti pitanje je li uopće moguće da se totalitarizam vrati kao povijesna činjenica. Napomenuo je također da se totalitarizam kao pojam danas prekomjerno eksploatira i prečesto rabi tamo gdje mu uopće nije mjesto.

– Htio sam rekonstruirati cijelo 20. stoljeće i radikalno kritizirati pokušaje obnove totalitarizma, kazao je autor te objasnio da totalitarizam nije moguć bez osnovnih pretpostavki, a to su – jasna i artikulirana ideologija s elementom mržnje koja pokreće na akciju, element terora, te logori gdje se taj teror provodi. Stoga Paić smara da totalitarizam danas ne postoji osim kao eksces u Sjevernoj Koreji. No problem je, napominje on, nasljeđe totalitarizma, ono u što se on pretvorio, kao i pokreti u svijetu nastali na krhotinama totalitarizma.

– Totalitarizam je kraj metafizike, iza njega ide golo nasilje, nema više svrhovitosti povijesti, on ruši nacionalne države i osnovne postulate zapadnoga društva, upozorava Paić koji glavni problem današnjice vidi u totalnoj kontroli putem kibernetičke tehnologije i glavno je pitanje hoće li se ta suvremena tehnologija okrenuti protiv čovjeka samog.

– Tajna totalitarizma i njegov paradoks je to što se ne može znanstveno objasniti, zaključio je Paić koji odgovore često traži u književnosti, osobito u poeziji.

Otklon od klasičnog

Obrad Savić, čiji je komentar »Nastanak totalne države iz duha egzaltirane hiperhorde« uvršten u Paićevu knjigu, pokušao je totalitarizam čitati odozdo. Njega je zanimao pobunjenički duh njemačke egzaltirane nacije tridesetih, a ne totalitarizam kao državni projekt.

– Pratim kako je Njemačka tu divlju uličnu hordu ukrotila, disciplinirala i institucionalizirala, kazao je Savić svjestan da je to skraćeno čitanje ovog fenomena koji se ne može svesti samo na egzaltiranu erupciju narodnih masa.

– Fašizam je pobijeđen vojno, ali ne i kulturno. On je danas razmješten i prisutan u novim oblicima. On je svugdje, upozorio je Savić.

Vlaisavljević je dometnuo da je upravo najkreativniji dio knjige njen otklon od klasičnog shvaćanja totalitarizma, pa je i glavna tema ove hrestomatije nasljeđe totalitarizma, što nije isto što i totalitarizam danas.

Unatoč sklonosti da u suvremenoj liberalnoj demokraciji vidimo ili konačnu pobjedu nad mračnim snagama povijesti, ili obnovu totalitarizma, Paić izričito naglašava da odgovor nije ni o pukom iščeznuću, ni o pukom ponavljanju.