Nakon podulje autorove preokupacije podžanrom fantasyja, nova zbirka priča Aleksandra Žiljka donosi pregršt žanrovski čistijih i tvrđih znanstveno-fantastičnih pripovijedaka. Prostorna i vremenska odredišta većine njih su duboki svemir i daleka budućnost, a prevladavajuća tematska i motivska preokupacija je »prvi kontakt«, susret s izvanzemaljskim životom.

Moderniji SF-pisci ovakvim motivima najčešće testiraju stupanj nepopustljive antropocentričnosti ljudskog roda, a čovječanstvo na tom testiranju najčešće pada na ispitu, barem kroz akcije, stavove i mišljenja svojih elita, političkih i vojnih predvodnika. No čovječanstvo nisu samo elite, to je i masa malih ljudi, istinskih čuvara razuma i zdrave pameti, pogotovo u totalitarnim ili militarističkim režimima, a u toj masi malih ljudi uvijek će se naći neka personalizirana iskra koja će neprijateljstvo ili strah uslijed prvog kontakta s izvanzemaljskom vrstom incidentno ili potajice nadomjestiti tolerancijom, prihvaćanjem, zaštitništvom i suosjećanjem.

Nekoliko se priča svojom simboličnom osebujnošću može izdvojiti, odnosno označiti nositeljem glavnih poruka ove zbirke. Dirljiva je priča »Izbjeglice«, koja stvarnu zemaljsku situaciju s izbjegličkim valovima s Bliskog istoka i sjeverne Afrike dodatno začinjava spuštanjem povećeg broja svemirskih brodova koji donose izbjeglice iz dubokog svemira.

Suprotno očekivanoj euforiji, zemaljske se vlasti prema svemirskim izbjeglicama odnose jednako kao prema onima zemaljskima, zatvarajući ih u logore, čak se i zemaljski naci-skinheadi na izbjeglice iz svemira obrušavaju jednako kao i na one drukčije boje kože. Promjenu ne donose ni oni na vlasti ni oni s oružjem ili batinama u rukama niti oni koji upravljaju novcem, već novi način razmišljanja i ponašanja, s obje strane, donose, naravno, djeca.

Ključan je odabir

Sličan ishod, iako u sasvim drukčijem ozračju, karakterizira i naslovnu priču »Srce od stakla«, o zemaljskom znanstveno-istraživačkom brodu koji proučava planet toliko preblizu svojoj zvijezdi da se mogu mjeriti promjene njegove mase uslijed isparavanja. Članovima posade ukazuje se priviđenje djevojčice, ali samo s jednom Zemljankom ona uspijeva uspostaviti prisniji kontakt i uvjeriti je da je ona pripadnica civilizacije koja nastanjuje upravo taj prevrući, isparavajući planet.

Lik ljudske djevojčice naravno nije njen uobičajeni izgled, jer ona pripada vrsti evoluiranoj iz života temeljenom na siliciju, ne na ugljiku, zato tim bićima ne škodi vrućina matičnog planeta, ali kao što ih je evolucija podarila životom koji može opstati u tim za ljude preekstremnim uvjetima, tako ih je uskratila za mogućnost međuplanetarnih putovanja i upoznavanja drugih vrsta.

Odabir osoba koje će svaka za svoju vrstu biti akteri prvog kontakta ključan je da bi se uspostavio odnos bez početnog straha od drukčijeg i od moguće opasnosti.

Testovi humanosti

I tako, slično ali uvijek drugačije, u pričama Aleksandra Žiljka komuniciraju pripadnici raznih vrsta, bivajući nekad jaki a nekad slabi, nekad osuđeni na suživot i uzajamno trpljenje, a nekad izborom slobodne volje i neposrednog iskustva zbliženi do pobratimstva.

Naravno, nisu u ovoj zbirci samo priče o prvom kontaktu, ima i takvih u kojima se slično snažan efekt postiže s pozadinskim motivima putovanja kroz vrijeme, mitoloških alegorija, čak i horora, no uvijek su to priče o granicama ljudskosti i o dosezima tolerancije među različitostima.

Pada mi na pamet jedna zgodna usporedba: kada bi stvarno čovječanstvo, recimo, doista uputilo neku svoju međuzvjezdanu ekspediciju sa zadatkom uspostavljanja prvog kontakta s nekom izvanzemaljskom civilizacijom, članovi posade tog pionirskog zemaljskog broda trebali bi uz ostalo proći i testove snalažljivosti u neobičnim situacijama, testove humanosti u naoko nehumanim okolnostima, a većina tih testova mogla bi se izvući upravo iz situacija opisanih u ovim pričama.

Valja još naglasiti da su Žiljkove priče vrlo atmosferične, da su egzotični svjetovi ovih priča tako osmišljeni da nas naprosto svih uključenih osjetila uvuku u sebe već nakon što nam bivaju samo ovlaš opisani u nekoliko slikovitih rečenica, i da ih onda poželimo istraživati zajedno s likovima koji ih također vide prvi put. Ili su pak već dugo tamo, preuzevši i sami ponešto strpljive melankolije iz tih pejzaža sačinjenih od boja, oblika i antigravitacije.