Scena u parku, mnoge majke izvele su djecu da se naigraju i istrče. Jedna se od žena u parku izdvaja od ostalih. Ovako kaže ona o sebi: »Ja sam pokazivala tijelo. Krišom su gledale moje preplanule noge, zaobljena ramena, ravan trbuh. Ponekad bi se nasmiješile mojoj samoći, bile su sigurne da ima cijenu«. Ova majušna epizoda, negdje skoro pri samom kraju, rasvjetljava nam da je ovo roman upravo o toj cijeni.Nevelik je ovo roman, ispričan u nizu kratkih nenaslovljenih epizoda, ali riječ je o vrlo, vrlo zgusnutom tekstu. Nevjerica se, kako čitanje napreduje, sve više produbljuje, jer temeljnoj premisi nedostaje olakotnih okolnosti. Nema tu postporođajne depresije, duševne bolesti, utjecaja okoline, ideologije, religijskih razloga, ničeg nema što bi poslužilo kao kakvo-takvo opravdanje zašto jedna od samo dvaju ženskih likova u ovome romanu, majka, mrzi svoje dijete.
Jaka emocija
A mrzi ga još otkako se rodilo, odrastanjem djevojčice mržnja je rasla, kulminirala je njenom punoljetnošću, kada ju je protjerala iz roditeljskog doma, jedinog utočišta kojeg je uopće imala. Neugodni doživljaji, od sitnih kinjenja do okrutnih maltretiranja i ponižavanja, svakodnevica su odrastanja nevine djevojčice, a za čitatelja je neugoda tim veća što sve te detalje priča ona sama, ta maltretirana djevojčica. Ali pripovijeda ih samo informativno. Deskriptivno. Bez ikakve negativne emocije, bez zamjeranja i optuživanja, gotovo sa stavom »tako valjda mora biti«. Samo rođeno dijete može tako jednosmjerno voljeti rođenu majku, osobu koja ne zaslužuje nikakvo razumijevanje ni opravdanje, štoviše čitatelj, iako je pasivni svjedok fikcionalnom sadržaju, na desetke puta poželi zvati policiju, socijalnu službu, kogagod, samo da se ta strava prekine.No u drugom dijelu romana istu tu nedugu povijest zajedničkog življenja dvaju nesrazmjerno voljenih ili nevoljenih bića pripovijeda počinitelj, nasilnik, okrutna majka. Emocija je tu jaka, negativna emocija, otvorena mržnja, čak ne ni zloba, već baš mržnja, želja za uništenjem, nagon za poništavanjem, nepriznavanjem. Nigdje u romanu nema oca. U jednoj vrlo kratkoj epizodi naznačuje se njegova slučajna pojava, njegov nenadani ulazak i nagli izlazak iz života žene koja je u plodu te neočekivane i neperspektivne veze dobila razlog za mržnju i u njemu smisao života.
Čini se…
U prvom poglavlju, na prvoj stranici, prije nego uopće postajemo svjesni o čemu se radi na stranicama koje slijede, majka umire. Svi odnosi između majke i kćeri razotkrivaju se post mortem, jer drukčije to nije moguće. Život, dok je trajao, protjecao je u nadi: kod djevojčice u nadi da će majka jednom ipak pokazati nekakvu ljubav prema svojoj kćeri, jer, zaboga, majka joj je, a mame vole svoju djecu; kod majke pak u nadi da će djevojčica nekako jednom nestati iz njezina života. I nižu se, skačući kroz vrijeme, obostrana prisjećanja na trenutke zajedničkih užasa, na tamu koja rađa dugotrajnu hladnoću, na bolest i smrt koje drsko pobuđuju prirodni osjećaj obaveze i odgovornosti, iako za njih nema racionalnog razloga, osim nade (opet nada, jedina moć slabih i ugnjetenih) da se iz smrti i onog što je ostalo nakon smrti može iščitati neki znak da možda ipak nije sve bilo tako kao što je bilo, da se samo činilo tako, da je krivo protumačeno, usprkos ožiljcima i izgužvanim i iscijepanim dječjim crtežima.
Je li ljubav između roditelja i djece obaveza ili instinkt? Jesu li djeca odgojena bez ljubavi sposobna za ljubav? Je li za okrutnost prema bližnjemu moguće ikakvo iskupljenje, je li takvo ponašanje podložno ikakvom obliku praštanja? Kad nejaki bespomoćno trpe, je li to čin hrabrosti ili kukavičluka? Koliko niska može ili mora biti dobna granica za spoznaju o nevoljenosti da bi se ljudsko biće moglo naučiti ako već ne suprotstaviti, a onda barem braniti? To su, čini se, pitanja koja postavlja ovaj roman. Zašto sam, pitat ćete, napisao »čini se«? Zato što bi ovo zapravo mogao i uopće ne biti roman o majci koja ne voli i koja zlostavlja svoje dijete. Mogla bi to sve zajedno biti i metafora. Za što? Vjerojatno za mnogo toga, ali u ovoj državi, u ovom društvu i u ovom vremenu, mogla bi to biti metafora za odnos države (znate vi dobro koje države) prema svojim najnemoćnijim građanima. Mogla bi to biti metafora o neuzvraćenom domoljublju. I u tom su slučaju svi užasni detalji iz ovog romana jednako vjerodostojni.
